100 godina od rođenja Davida Ionoviča Bronštajna!
Izuzetan velemajstor i istovremeno jedinstven slučaj za čovjeka koji je gotovo postao svjetski prvak – jednako je važan njegov doprinos šahu, naime popularizacija.
Bronštajn je bio izuzetan autor knjiga. Pored Ciriha- 1953 (uglavnom napisanog od strane njegovog starijeg prijatelja i mentora Borisa Samojloviča Vajnštejna), istakao bih izvanrednu knjigu „200 otvorenih partija“. Koliko li je samo divnih i značajnih članaka napisao! Koliko je preddkazao- predviđao. Procjenite sami:
U esejima „Na putu do elektronskog velemajstora“ i „Šah trećeg milenijuma“, David Jonovič je predvidio mnogo toga od onoga što danas vidimo u kompjuterskom i online šahu, iako u terminologiji iz 1978. godine (u knjizi „Predivan i žestok svijet“, napisanoj u koautorstvu sa Smoljanom).
„…Šahista bi koristio mašinu za proširenu i vještu analizu varijanti odabranih na osnovu njegovog znanja i intuicije, za provjeru strateških ideja, za kontrolu grešaka. To bi dodalo najmanje 500 poena rejtinga na skali profesora A. Elo-a.“
„Danas ne znamo nijednog šahistu, uključujući i svjetskog šampiona, koji bi nakon odigranog prvog poteza mogao dikitirati sve moguće varijante na magnetofonsku traku kako ih on vidi. Ali ako bi najbolji svetski šahisti vodili borbu sa mikrofonom u ruci, svi bi čuli kako lijepo razmišljaju. Međutim, FIDE čak ni ne shvata da bi organizovanjem turnira ‘govornih’ velemajstora federacije okupile zahvalnu publiku od milion ljudi. (Tada više ne biste mogli sakriti svoju nemoć iza tuđih poteza.) Na takvim turnirima majstori bi mogli komunicirati s publikom koristeći šahovske simbole putem televizijske tehnologije. Takva igra, između ostalog, oduzela bi borcima određeni trag neočekivanosti, budući da publika neočekivan potez smatra neočekivanim kako za sebe, tako i za velemajstora.
Ali uz bliži kontakt da kompjuterom, gledaoci bi manje maštali na svoju ruku i bliže prodirali u rad visoko kvalifikovanog i kreativnog mišljenja.“
„Sasvim je vjerovatno da će s vremenom neka izdavačka kuća izdati igru ‘Šahovski testovi’. Različite pozicije će iskakati na ekranu određeno vrijeme, a postavljeni brojač će pokazivati ocjenu u zavisnosti od brzine izbora rješenja.“
„Pojaviće se Centralna automatska šahovska služba Šahovskog doma, i moći ćete joj se pridružiti telefonom i igrati s njom, ako želite – čitava porodica. Posle igre, računar će vam poslati račun za energiju i kopiju partije.“
Bronštajn je bio, u mnogo čemu, pionir, i šteta je što nije postao svjetski prvak. Mislim da bi mnoge njegove originalne ideje dobile mnogo širi priznanje.
Učenik Aleksandra Markoviča Konstantinopoljskog (zanimljivo, takođe rođenog 19. februara), isticao se i stilom igre i otvaranjem. Bronštajnu, zajedno sa Boleslavskim, pripada zasluga za uvođenje Staroindijske odbrane u najviše šahovsko društvo.

Ustvari, zahvaljujući njima, otvaranje je neko vrijeme nazivano „Ukrajinskom odbranom“ jer Kijevljanin Bronštajn i Dnjepro-petrovčanin Boleslavski, prijatelji i kolege od mladosti, praktično su iznijeli ovo otvaranje u prvi plan.
David, ili Davik kako su ga zvali, igrao je sjajno, žrtvovao pješake i figure, i pritom je putanja njegovog uspona bila vrlo brza. Ko zna kako bi se njegova sudbina i šahovska istorija odvijali da je sačuvao vođstvo u meču protiv Botvinika. Sa rezultatom 11.5:10.5, sve što mu je bilo potrebno bilo je da ne izgubi. Da je Bronštajn tada izdržao, mnoge stvari bi se možda odvijale drugačije.
Međutim, postavši vicešampion sa 27 godina, nije mogao prevazići šok od propuštene prilike. Iako je igrao na visokom nivou još petnaest godina nakon meča, a najvažnije je što je i dalje obilovao idejama. Brzi šah takođe je bila čedo Bronštajna, čak i dodatak vremenu nakon poteza, nazvan fischerovski, bio je prvobitno preuzet iz shogija (tradicionalne japanske igre slične šahu) od strane Bronštajna, a zatim blago izmjenjen za šah. A bilo je još mnogo toga. Knjige gdje se istina mješala sa maštom, ali su učile ljubav prema šahu, različiti zanimljivi formati, izmišljeni genijalno od strane pametnog Davika.
Postepeno je postajao David Ionovič, i čudesne ideje su se smenjivale sa čudnim, a češće se vraćao na taj neosvojeni meč.
U drugoj polovini života, ovo se dešavalo sve češće, i ova neiscrpljiva gorčina bila je prisutna u mnogim njegovim izlaganjima i člancima – i mogla se osjetiti u komunikaciji. Imao sam priliku puno puta da razgovaram sa legendarnim veteranom i čak dobijem kompliment od njega – tokom partije sa Van Velijem (1997), nakon stvarno suptilnog poteza koji sam napravio, Bronštajn je dugo stajao pored stola, sačekao da ustanem, uzeo me za lakat i šapnuo glasno – „Vi igrate šah 21. vijeka!“

Bio je ekscentričan, neobičan, govorio je mnogo – ponekad čak tako izgubio pažnju sagovornika. U mladalačkim godinama njegova čuvena energija iznosila je mnoštvo zanimljivih misli. I iako je David Ionovič živio dugo, bio je jedan od onih koji su gotovo čitav rezervoar ispraznili u prvoj polovini puta. Ali i to bi bilo dovoljno za mjesto u bilo kojem šahovskom panteonu. Beskrajno je volio šah do duboke starosti. Volio je razgovore o šahu. Volio je da eksperimentiše. Nastavio je da putuje na turnire čak i nakon 70 – srećom, Bronštajn je uvek imao mnogo obožavalaca, i organizatori su ga rado dočekivali. Da li je bio mudrac, kako ga je prikazao umjetnik?
Vjerovatno ne. Bio je čovjek sposoban da iznjedri beskrajnu količinu originalnih ideja. Ponekad paradoksalnih. Ponekad namjerno provokativnih. Ali bile su svijetle i imale su dalekosežne posledice.
Uvijek je bio praćen od strane javnosti, bez obzira na sve. Bilo da je u pitanju briljantna igra i vještine praktičara visokog nivoa, roj ideja u Staroindijskoj i Holandskoj, Španskoj i Sicilijanskoj, Nimcoviču i Novoj Indijskoj, ili njegove knjige, koje će ostati aktuelne dok god šah bude živ. Hvala ti, Davide Ionoviču! Pamtićemo te!
-Preneseno sa fejsbuka-