Brilijantan šahista i trener Lyova Psahis napunio 65 godina

Piše: Emil Sutovsky

Danas je “polu jubilej” Lyovu Borisychu Psahisu.

Brilijantan šahista, sjajan trener i veoma zanimljiv čovjek napunio je 65 godina.

Psahis se kao neka vrsta supernove pojavio na samom kraju sedamdesetih. Ključao je energijom, imao sjajno pamćenje, osjećaj za dinamiku, vještinu u odbrani. Imao je sve. Lyova – tada, naravno, još uvijek samo Lyova, probija se u red najboljih šahista Sovjetskog Saveza, a time i svijeta. Usprkos potrebi za dugim putovanjima iz Krasnojarska, uprkos činjenici da u krugu od nekoliko hiljada kilometara nije bilo s kim čak ni održavati kampove za pripremu.

Psahis osvaja dva šampionata Sovjetskog Saveza zaredom (drugi – zajedno sa Kasparovom!), ulazi među deset najboljih na svijetu po rejtingu, i činilo se da će još dugo biti u svjetskoj šahovskoj eliti.

U sovjetskom šahu, kao četiri mušketara pojavljuju se skoro istovremeno.

Kasparov, Jusupov, Psahis i Dolmatov.

Lako ih je uporediti sa Dumasovim likovima.

Lyova se borio, igrao je sjajno, mnogo pobjeđivao, nikoga se nije plašio, a svoje poraze, rijetke poput ostrva u arhipelagu, nadoknadio je gomilom pobjeda.

Činilo se kao da je elitni igrač dugi niz godina. Starija velika generacija polako je posustajala, a među svojim vršnjacima Psahis je bio među vodećim igračima.

Nažalost, nije išlo.

Šta je bio razlog za to? Zdravlje – u periodu uzleta, Lev je upravo bio zaražen hepatitisom C, koji ga je umalo ubio? Nedostatak turnira – Krogius i društvo nisu dozvolili Psahisu da igra ni na jednom super turniru ranih 80-ih, šaljući ga na osrednja takmičenja u  socijalističkim zemljama? Brza spoznaja da ne može dostići Kasparova, a ostalo nije toliko zanimljivo? Neka impresioniranost ili brzo pojavljivanje viška kilograma?

Ne znam – ali Psahis brzo napušta elitu, i iako održava konstantno visok nivo do kraja 20. vijeka, Lev Borisovič se polako okreće prema trenerskom poslu.

Zahvaljujući njemu Judit je postala Judit, a bilo je i mnogo drugih trenerskih uspjeha.

Imao sam sreću da s njim učim dvije i po godine (1994-1996) i naučio sam mnogo iz te komunikacije – i u šahu i u ličnom smislu. Sjećam se s kakvim sam entuzijazmom išao na dug put do njegovog stana – iščekujući ovo uranjanje u svijet velikog šaha, dobrih knjiga, zanimljivih razmišljanja o raznim stvarima. Prošle su godine, ali ovi susreti su i dalje za pamćenje. I čini se da se razlika u godinama nekako smanjila u osjećaju – ali ne, ne mogu ga zvati Lyova. Lev Borisych.

Pošto je entuzijazam zamijenio skepticizmom, i dalje je imao isti oštar jezik. On sve drži na oku – a komunikacija s njim i dalje je jednako zanimljiva, iako je s godinama te komunikacije, nažalost, sve manje. Dobro zdravlje, Levu Borisychu, i hvala Vam na svemu!

.-Preneseno sa fejsbuka-