KAKO JE SRBIJA IZBORILA PRVO EVROPSKO ZLATO U ŠAHU

Piše: Marjan Kovačević

Od sna do jave za samo tri godine
Dolaskom novih ljudi u Šahovski savez Srbije strategija tavorenja je zamenjena najvišim ambicijama, ostvarenim daleko pre planiranog roka. – Čudesni rasplet u režiji rusko-srpskog prijateljstva

Još uvek je teško da se poveruje da je Srbija evropski prvak u šahu. Decenijama je priča o „povratku na staze stare slave” 1950-80. delovala kao nostalgični motivacioni govor bez pravog puta. Mnogo se toga promenilo za protekle četiri decenije – kod nas nagore, a širom sveta nabolje – da bi se poverovalo da Srbija može ponovo da osvaja medalje u oblasti koja je uplivom računara ostala dostupna samo stopostotnim posvećenicima i njihovim skupocenim timovima.
Ko čuva i poštuje slavnu tradiciju, čuva i nadu u njeno čudesno vaskrsnuće. I upravo takvo čudo se dogodilo ovih dana u Budvi, ali nikako bez razloga. Posle decenija tavorenja šahovske organizacije, unutrašnjih trvenja i spoljnih dugova, pre tri godine su se pojavili novi ljudi u Šahovskom savezu Srbije, postavljajući pred sebe naizgled nedostižne ciljeve. Vraćeni su svi dugovi, zaslužena podrška države i započeti ambiciozni projekti, jedan za drugim.
Iz radničkih menzi turniri su se vratili u velike sale, a velemajstori u svečana odela. Prvi put je uloženo u program podrške mladima; na najvećoj sceni Svetskog kupa i evropskih šampionata – umesto na lokalnim brzopoteznim turnirima za džeparac – zablistali su redom Velimir Ivić, Aleksandar Inđić, Teodora Injac, Luka Budisavljević …
I baš u trenutku kada su planovi ŠSS počeli da premašuju budžete, stigla je prava nagrada za požrtvovanje i snove novog tima Šahovskog saveza Srbije, na čelu sa predsednikom Draganom Lazićem i generalnim sekretarom Nebojšom Baralićem. U Budvi su dobili jedino što im je nedostajalo za dalje korake: medalju seniorskog tima.
I to, kakvu medalju! Prvo evropsko zlato u celokupnoj slavnoj istoriji srpskog i jugoslovenskog šaha. U godini kada je svečano obeležen 75. rođendan ŠSS, sa skrivenom nadom da će se medalja nekako pojaviti u bližoj budućnosti, iznebuha je osvojeno upravo najsjajnije odličje, tek drugo ekipno zlato cele nekadašnje Jugoslavije, posle onog olimpijskog iz Dubrovnika, davne 1950.

Robert Markuš, Dragan Lazić, Aleksandar Pretke, Miloš Perunović, Aleksej Sarana, Aleksandar Inđić, Velimir Ivić i Miodrag Perunović na pobedničkom postolju
Foto Mark Livšic

Mora se odmah reći ono što žulja zajedljive: reprezentaciju Srbije su ove godine drastično pojačala dvojica ruskih velemajstora: Aleksej Sarana (2.669) i Aleksandar Pretke (2.661). Ovde im niko nije nudio bilo kakve posebne uslove, sami su izabrali našu zemlju i time pohvalili status šaha u njoj.
Nema tu ničeg što bi umanjilo uspeh i naše zadovoljstvo. Naprotiv, ako ostali decenijama koriste usluge šahista iz bivšeg SSSR, zašto ne bismo i mi? Za Nemačku je igrao Aleksandar Dončenko (2.664), za Englesku Nikita Vitjugov (2.712), za Sloveniju Vladimir Fedosejev (2.675) …
Samo što se nije svako uklopio u novu sredinu. Rumunija je privukla mađarskog velemajstora sa našim državljanstvom Riharda Raporta (2.748) i Ukrajinca Kirila Ševčenka (2.665), ali je sa pozicije drugog favorita završila na osmom mestu. Englezi su bili četvrti po rangu, izgubili od Srbije u pretposlednjem kolu i pali na šesto mesto, Slovenija je sa 19. startne pozicije pala na 26. Uzgred, Norveška je sa najsjajnijom zvezdom Magnusom Karlsenom tek 13.
Aleksandar Pretke i Aleksej Sarana su se uklopili kao da smo ih mi birali i nadmašili su sebe. Pretke je bio pravi predvodnik, a jedini poraz je doživeo u poslednjem kolu, zato što je rizikovao jer se nužna pobeda nad Grcima još nije nazirala. Sarana je osvojio zlatnu medalju za rezultat na drugoj tabli i sada je jedini šahista u istoriji koji je u istoj godini postao pojedinačni i ekipni evropski prvak. Njihov važniji uticaj na ekipu bio je druge vrste, ali ta tema zaslužuje poseban osvrt.
Tim Srbije je i sa dva pojačanja bio tek deseti po rejtingu, daleko najslabiji među osvajačima medalja, a igrao je sve bolje što su mečevi bivali važniji, kao što čini Novak Đoković. Aleksandar Inđić je preokrenuo meč sa Grcima, Robert Markuš je bio čvrst kao stena i osvojio bronzanu medalju za rezultat na četvrtoj tabli, a Velja Ivić je – posle dve godine stagnacije i nazadovanja – bio čovek odluke u poslednja dva kola, sa zlatnom medaljom za najbolju rezervu.

******************
Nivo igre i nadmašeni rejting

Sva petorica reprezentativaca Srbije daleko su nadmašila očekivanja u odnosu na njihov rejting. Evo na koliko višem nivou su igrali i koliko su popravili svoj rejting:

1.Aleksandar Pretke (2.661) 4,5 iz 8 (2.727, +7,6), 2. Aleksej Sarana (2.669) 6 iz 8 (2.810, +14,3), 3. Aleksandar Inđić (2.601) 5 iz 8 (2.674, +7,6), 4. Robert Markuš (2.582) 4 iz 6 (2.693, +8,8) i 5. Velimir Ivić (2.557) 4,5 poena iz 6 partija („performans” 2.724 poena, +12,8 poena).

**************
I nisu samo igrači zaslužni. Još u avgustu im je obezbeđen najbolji smeštaj u u blizini turnirske sale, a na licu mesta imali su stalnu podršku vodećih ljudi iz Saveza, kao i celokupnog ženskog tima, čiji su rezultati rasli u toj atmosferi novostečenog ponosa. Velemajstor Miloš Perunović, dojučerašnji reprezentativac, imao je ulogu trenera, a već iskusni selektor Miodrag Perunović je ne samo širio svoj bezgranični optimizam nego i povlačio prave poteze u svakom trenutku.
Rečju, celokupna šahovska organizacija je, gotovo preko noći, stekla pobedički karakter. Ako je zlato iz 1950. bilo početak velikog uzleta, moralo bi i ovo to da bude.

Marjan Kovačević

Preneseno iz POLITIKE