Piše: Albert Silver
11.8.2023. – Može biti vrlo izazovno prepoznati svoje greške, a teško ih je objektivno priznati. Migoljimo se i migoljimo dok nastojimo da krivicu prebacimo na vanjske faktore, pa zamislite kako je to ako se od vas traži da objasnite svoj ‘uništavajući poraz’ pred brojnom publikom. Evo šta se desilo Mihailu Talju, ali ne propustite njegov neprocjenjivo vrijedan odgovor!

„Bio sam dobijen.“
Ako postoji uobičajena fraza u šahu kojom se izražava negiranje činjenica, ne mogu se sjetiti nijedne druge. Negiranje? Šta ako je istina? Ukoliko je protivnik bio jači, ako je zaista bio. Razmislite o ovome: kada izgovorite tu rečenicu, kako bi objasnili partiju koja je završila remijem ili vašim porazom. To je opisivanje partije kao pobjedničke za vas, a stvarni rezultat je laž, fikcija, univerzum koji vam uskraćuje ono što je s pravom pripadalo vama. Ukratko, to je negiranje bolne realnosti rezultata i zamjena sa opisom koji je utješniji.
Iako je ovo društveno najprihvaćenije poricanje koje se koristi, takođe je pošteno reći da ima mnogo drugih. Ali ne sugerišemo da je ovo neka mentalna aberacija ograničena na šah. Takva je ljudska priroda i vidi se u sportu svuda i u životu uopšte.

U ovoj sceni iz klasičnog francuskog stripa „Asteriks na Olimpijskim igrama“, junak gubi od lokalnog stanovnika, a njegov šef komentariše „Staza je bila teška“
Ipak, zamislite pritisak da tražite utjehu u alternativnom objašnjenju kada ste svjetski prvak suočen s gomilom strastvenih navijača.

Takva je bila situacija sa igračem i to Mihailom Taljem. Stojeći sam na bini, pred prepunom publikom, s televizijskim kamerama koje snimaju svaku sekundu, jedan gledalac iz publike dobija mikrofon i pita ga otvoreno:
“1961. ste nas jako razočarali. Volio bih da znam… pa, mislim da ste se dovoljno ohladili otkako ste izgubili taj meč… Kako biste ocijenili svoj grozan poraz u revanšu [od Botvinika]?”
Zamislite blagi čvor u njegovom stomaku ili grlu sa takvim pitanjem! Mora se istaći da je “Mađioničar iz Rige” imao prilično lak odgovor da je to želio. Dobro je dokumentovano da mu je pozlilo tokom meča od gripa i što je još važnije, Jurij Averbah je 2002. otkrio da je Talj imao ozbiljnih zdravstvenih problema, a njegovi ljekari u Rigi savjetovali su mu da odloži meč. I Botvinik je znao za ovo.

„Objasnite vaš grozan poraz!“
Talj je strastveno proučavao ljudsku prirodu, uključujući i svoju, i kao novinar, i očigledno je duboko razmišljao o ovom pitanju. Takođe se mora istaći da ovo nije onaj dvadesetogodišnjak koji je upravo odigrao meč. Ovo je stariji i daleko zreliji Talj koji se suočio sa pitanjem. Kao takav, odgovorio je ovako:
“Našao sam dva razloga – na vama je da odlučite koliko su ozbiljni. Dva vrlo ozbiljna razloga koji su postali… korijeni mog poraza. Prvi: moj trener, zaslužni trener SSSR-a, Aleksandar Koblenc… on nije samo šahovski majstor, pravi ekspert za šah, psiholog i veoma dobar prijatelj… on je i pjevač”.
Možete zamisliti zaprepaštene poglede, s Taljem vrlo ozbiljnog izgleda koji ovo objašnjava kao da konačno otkriva dugo čuvanu tajnu!
“Studirao je belle canto u Italiji, lirski je tenor, za razliku od Smislova. Dakle, tokom prvog meča, prije svake partije sjedili bismo u svojoj sobi u moskovskom hotelu, a on bi pjevao. Napuljske pesme, arije iz italijanskih opera… prelijepo je pjevao. A Botvinik je boravio sprat niže. Čuo je sve. Ne znam zašto, ali tokom revanš meča Botvinik je ostao u svojoj kući, tako da ovaj psihološki trik više nije uspio. To je prvi razlog.”
Do sada je bilo jasno da Taljeva čuvena mašta nije bila ograničena na šahovsku tablu, pa se čak i gledalac koji je postavio pitanje bez sumnje pitao da li će on biti na neki način žrtva vještog odgovora Latvijca kao osvete za svoje neugodno pitanje.
“Drugi razlog mog poraza… Izgubio sam tri partije zaredom u sredini meča, a onda konačno… Ne, ovo se desilo ranije. Izgubio sam 7. partiju i konačno našao olovku. Srećnu olovku. Ne možete ni zamisliti šta srećna olovka znači za šahistu. Tako da sam nakon toga uspio pobijediti jednu partiju zaredom. Bio sam potpuno siguran da ću vrlo brzo preokrenuti meč. Ali, nažalost, nakon toga sam se razbolio, dobio grip, a ovaj grip je doveo do katastrofalnih posljedica. Kada sam došao da igram sledeću partiju, olovka je nestala. Neki nepoznati navijač, koji je jasno navijao za Mihaila Mojsejeviča (Botvinika), je olovku uzeo i tako sam ostao potpuno nespreman za dalju igru”.
Ostaje pitanje da li će sve to biti samo šala i da li će to zapravo biti njegovo izbjegavanje odgovora, koliko god duhovito?
Odgovor je ne. Mihail Talj je mnogo veći čovek od toga, i iako se ne ustručava da se poigrava sa očekivanjima ljudske prirode i ljudske slabosti, čak i svoje sopstvene, on je u stanju da prevaziđe takve stvari i nastavlja sa zadivljujućom iskrenošću:
“A ako hoćete ozbiljno, znate, sve pritužbe na nepovoljan rezultat meča 1961. treba uputiti Mihailu Mojsejeviču Botviniku (napomena: bio je živ i zdrav u vrijeme snimanja ovog snimka). Njegova priprema je bila tako brilijantna. On je potpuno promjenio svoj stil igre, a ja sam bio apsolutno nespreman za tog novog transformisanog Botvinika koji mi se suprotstavio 1961. Iako je igrao sjajno i 1960. godine, izgubio sam meč 1961. jer je Botvinik igrao jače i pobjedio.”
Mora se napomenuti da je ovo više od jednostavnog priznanja da ga je Botvinik nadigrao. On kaže da umjesto da ga pita kako je izgubio od Botvinika, kao da je to bilo u potpunosti u njegovoj kontroli, zašto ne bi pitao Botvinika kako je uspio smisliti brilijantnu pripremu koju Talj (ili njegov tim) nikada nije vidio.
Pohvala onome ko to zaslužuje!