Sjećanje na Howarda Stauntona na 172. godišnjicu Velikog turnira u Londonu 1851.

autor Eugene Manlapao

3.8.2023 – Howard Staunton (april 1819 – 22. jun 1874) je kontroverzna figura u šahu. Ne samo da se dokazao kao najjači igrač 1840-ih, već je i podigao razumijevanje igre kao najistaknutiji analitičar i autor svoje generacije. Njegov uticaj kao igrača i organizatora doprinio je standardizaciji šahovskih figura i razvoju međunarodnog takmičenja. Ipak, bio je i složena ličnost koji je od svojih konkurenata i prijatelja stvarao neprijatelje. | Izvor slike: Svjetska šahovska kuća slavnih.

Da li je Staunton unapredio šah ili je samo podijelio englesku i međunarodnu šahovsku zajednicu? Na 172. godišnjicu prvog međunarodnog turnira koji je organizovao, Londonskog turnira 1851. (26. maja – 12. jula 1851.), treba se prisjetiti njegovog života i karijere.

Ne zna se mnogo o ranom životu Stauntona. Tvrdio je da je rođen u Keswicku, Cumberland, Engleska, i naveo je Williama Stauntona kao svog oca. Njegova majka nije bila poznata. Zapisi o njegovom rođenju ili krštenju nisu pronađeni.

Prema istoričaru H.J.R. Murray, Staunton je rođen negdje u aprilu 1810. Nagađalo se da je bio vanbračni sin Fredericka Howarda (odakle, njegovo ime Howard), petog grofa od Carlislea. Pohađao je Oksfordski univerzitet, ali vjerovatno nije diplomirao. Nije sigurno da li je šah naučio rano, ili ga je naučio u kratkom boravku na univerzitetu, ali je utvrđeno da je u London došao 1836. u želji da uspije u igri.

Staunton je imao oko 26 godina kada je došao u London i po njegovom priznanju bio je ‘top’ igrač. To je značilo da su mu u hendikep partijama koje su tada bile popularne u viktorijanskom dobu, vrhunski igrači lako mogli dati topa fore. Tako jaki igrači tog vremena bili su Pjer St. Amant iz Francuske, te George Walker i William Lewis iz Engleske.

Staunton je brzo napredovao u Londonu, a 1838. je pobijedio veterana profesionalca Arona Alexandera u meču od 21 partije. U ovim ranim godinama, kapetan William Evans, izumitelj Evansovog gambita, i jaki advokat, John Cochrane, bili su mu česti protivnici. Godine 1840. pobijedio je u svom prvom ozbiljnom meču protiv Williama Poperta, njemačkog trgovca koji je živio u Londonu, rezultatom 13-12.

Staunton se poboljšao igrajući hendikep partije. Do 1840. godine bio je priznat kao brilijantan igrač, i rijetko ko mu je mogao da se suprostavi, osim ako mu je davao foru.

Kako je Staunton napredovao, počela je njegova književna karijera. Počevši od maja 1840. godine, vodio je kolumnu za Novi sudski list, koja je, nažalost, završila u decembru te godine. Uspješniji je bio njegov angažman sa British Miscellany, koji je 1841. postao Chess Player’s Chronicle, prvi uspješni šahovski časopis u Engleskoj. Ubrzo nakon toga, pozvan je i da uređuje šahovsku sekciju Britanskog almanaha.

Godine 1843. Staunton je ubjedljivo pobijedio Cochrane-a sa 14-4 i konsenzusom postao najjači igrač Engleske. Početkom te godine, St. Amant je posjetio London na poslovnom putu i dogovoren je kratak meč između njega i Stauntona za mali ulog.

Francuska je, sa svojom izvanrednom šahovskom kulturom i tradicijom, dala dva posljednja dominantna evropska igrača, Alexandre Deschapelles i Louie Maje de la Bourdonnais. St. Amant je smatran njihovim naslednikom, iako njegovi rezultati i reputacija nisu bili ni impresivni ni tako visoki. Pobijedio je najjače igrače Engleske na svojim godišnjim putovanjima u London, a pobijedio je i samog Stauntona, 3-2, uz 1 remi.

Obojica su se sporila da li je St. Amant pobjedom zaslužio priznanje kao najbolji igrač svijeta. St. Amant je vjerovao da su on i njegov protivnik ozbiljno shvatili meč, ali Staunton nije mislio da kratak meč sa samo jednom gvinejom kao ulog može biti nešto značajno. Složili su se, međutim, da predstojeći  meč, ovaj put bude sa jasnijim uslovima i većim ulozima.

Meč je odigran u novembru 1843. u Pariskom šahovskom klubu, a Staunton i St. Amant su igrali meč do jedanaest pobjeda sa ulogom od 100 sterlinga. Staunton je počeo eksplozivno, pobijedivši u sedam od prvih osam partija, dozvolivši samo jedan remi. Staunton je vodio sa 10-3 nakon petnaest partija, ali St. Amant se sabrao sa tri pobjede. Staunton je izbjegao kolaps i postigao svoju konačnu pobjedu i zaršio meč rezultatom 11-6.

Staunton – St. Amant | Izvor slike: Twitter nalog „Howard Staunton„

Stauntonov trijumf je okončao francusku dominaciju koja je započela Andreom Danicanom Philidorom u 18. veku. London je nakon toga postao evropska prestonica šaha.

Staunton je nastavio sa svojim nastojanjima kao šahovski profesionalac do kraja 1840-ih. Godine 1845. postao je kolumnista Illustrated London News, što se pokazalo kao najznačajniji spisateljski angažman u njegovom životu. Strastveno je promovisao šah. Kroz svoje kolumne predstavio je svoju analizu najnovijih značajnih partija i tekstova sve do svoje smrti 1874.

Godine 1846. Staunton je postigao vrlo ubjedljive  pobjede nad dvojicom najjačih stranih igrača koji su tada boravili u Engleskoj. Ubjedljivo je pobijedio Bernharda Horwitza rezultatom 15,5-8,5.

Staunton – Horwitz | Izvor slike: Wikipedia

Drugi meč, protiv Daniela Harrwitza, bio je vrlo neobičan. Staunton je izašao kao pobjednik u dva od tri meča, a svaki meč se sastojao od sedam partija. Jedna se igrala sa jednakim brojem figura, a druga dva na različite fore. Konkretno, meč u jednakim uslovima završen je rezultatom 7-0. Harrwitz sigurno nije bio virtuoz kakav je bio Staunton, posebno u  hendikep partijama i tek se razvijao u sjajnog igrača. Ipak, rezultati su nesumnjivo pokazali da je Staunton daleko jači od svojih savremenika.

Godine 1847. Staunton je izdao svoj najprodavaniji Priručnik za šahiste, koji je za mnoge generacije postao osnovni tekst igrača koji govore engleski. To mu je donijelo priznanje kao najvećeg autoriteta na šahovskim otvaranjima. To je toliko impresioniralo Roberta Jamesa Fišera da je Stauntona opisao kao „najdubljeg analitičara otvaranja svih vremena“. Godine 1849. Staunton je objavio The Chess Player’s Companion, koji je sadržavao veliku zbirku njegovih partija.

Godine 1849. Staunton je promovisao šahovsku garnituru koju je dizajnirao Nathaniel Cooke a izradio Jaques iz Londona, što je bilo podržano od strane poznatih sportista. Napisao je mali svezak, Priručnik za šahiste, koji je uključen besplatno za svaki set. Komplet je, sa svojim vrlo prepoznatljivim i stabilnim figurama, zaokupio javnost, a ostalo je postalo istorija.

Originalne Staunton figure| Foto: Wikipedia

Godine 1851., London je priredio Veliku izložbu, koja je predstavila britansku industriju i tehnologiju. Prosperitetna londonska šahovska zajednica, misleći da će izložba povećati transport i ublažiti ograničenja putovanja, nastojala je da bude domaćin prvog međunarodnog turnira.

Staunton je preuzeo vođstvo u organizaciji događaja. Osim što će okupiti najbolje evropske igrače, planirao je i šahovski parlament gdje se nadao da će sporna pitanja dana biti riješena. To je, između ostalog, uključivalo standardizaciju šahovske notacije i postavljanje vremenskih ograničenja, jer su mnogi igrači znali da „nad-sjede” svoje protivnike. Staunton je također predložio da se napravi sažetak poznatih otvaranja na kraju turnira.

Staunton je naporno radio da odgovori na organizacione i finansijske izazove događaja. Sakupio je 500 funti za nagradni fond, veliku sumu za 1851. godinu. Pretplate su dobijali od šahovskih klubova u Engleskoj i u inostranstvu. Iz Francuske su stigle donacije iz Café de la Regence, a iz Indije je Šahovski klub iz Kalkute dao 100 funti. Osim toga, Cochrane i T.C. Morton, glavni službenici kluba St. George, dali su dva od četiri najveća lična doprinosa.

Turnir je planiran kao nokaut takmičenje u kojem će učestvovati šesnaest najboljih igrača Evrope. Strani majstori pozvani iz Mađarske, Njemačke, Francuske i Rusije bili su Vincent Grimm, József Szén, Johann Löwenthal, Adolf Anderssen, Horwitz, Carl Mayet, Von der Lasa, Saint-Amant, Lionel Kieseritzky, Carl Jaenisch, Alexander Petrov i Ilya Shumov . Britanski igrači su trebali biti Staunton, Henry Thomas Buckle, Marmaduke Wyvill, Elijah Williams, kapetan Hugh Alexander Kennedy, Samuel Newham i Henry Bird.

Turnir je bio samo umjereno uspješan, jer mnogi pozvani učesnici nisu mogli igrati. Grimm je prognan u Alep nakon što je učestvovao u neuspješnoj mađarskoj pobuni. Saint-Amant je bio nedostupan jer ga je francuska vlada poslala u Kaliforniju kao diplomatu nakon njene nezavisnosti od Meksika. Von der Lasa i Petrov takođe nisu prisustvovali. Jaenisch i Shumov su kasno stigli. Neprekidna svađa između kluba St. George i Londonskog šahovskog kluba spriječila je Daniela Harrwitza da igra. Anderssen skoro da nije igrao zbog putnih troškova, pa je Staunton bio primoran da lično snosi Anderssenove troškove.

Pored toga uparivanje je pravljeno slučajno. Kao rezultat toga, tri jača igrača, Kieseritzky, Bird i Lowenthal, svi su izgubili u prvom kolu.

Staunton je u prvom kolu pobijedio neuglednog M. Brodiea, a potom i Horwitza u mini-meču. U trećem kolu je poražen od Njemca Andersena sa 4-1, koji je osvojio turnir, pobijedivši u finalu Marmaduke Wyvilla.

Rezultati mečeva London 1851

Bez obzira na njegove nedostatke, London 1851 je nesumnjivo bio prekretnica koja je utrla put za više međunarodnih događaja. Anderssen je, također, bio zaslužno pobjednik, i istisnuo je Stauntona kao vodećeg igrača svijeta.

Nakon prekinute prijateljske utakmice sa Von der Lasom i neuspjelog pokušaja da se dogovori novi meč sa Harrwitzom 1853., Staunton se postepeno povukao iz šaha. Fokusirao se na Shakespeareovu stipendiju, njegov drugi veliki poduhvat. 28. aprila 1856. potpisao je ugovor sa Routledgeom i Kompanijom za pripremu izdanja Shakespeareovih dramskih djela. Ipak, Staunton je ostao veoma uticajan u šahu. Zadržao je svoju kolumnu u London Illustrated News-u, koja se čitala širom svijeta i dala mu je mnogo više čitalaca od bilo kojeg drugog urednika.

Paul Morphy je prošao kroz Evropu 1858. godine, i mnogo se govorilo o uzaludnim pregovorima između njega i Stauntona. Staunton je možda računao da nema nikakve šanse protiv američkog šahiste i  nije bio voljan da igra. Međutim, vrlo je moguće da ga je Stauntonova književna posvećenost zaista spriječila da se temeljito pripremi. Godine 1858. bio je obavezan da podnese rezultate svog rada Routledge and Company, s njihovim ugovorom koji je nametao kazne ako Staunton ne bi uradio dogovoreno. Umjesto da se površno  pripremi i rizikuje svoju reputaciju u takvom riskantnom meču, Staunton je to vjerovatno razumno izbjegavao. Ta stvar, možda, nikada neće biti rešena.

Uz svu svoju briljantnost i vrijednost za svijet šaha, Staunton je bio gord čovjek koji je omalovažavao  više kolega na vrhuncu svoje igračke i spisateljske karijere. Bio je sklon hvalisanju, omalovažavanju protivnika i diskreditovanju onih koji su predstavljali prijetnju njegovom sportskom, novinarskom i književnom ugledu. Imao je spremne izgovore za svoje poraze, čuvao je javnost od saznanja o porazima u mečevima i krio partije iz ovih izgubljenih mečeva. Zaista, nije bio karakter vrijedan divljenja.

U prvom meču protiv St. Amanta, na primjer, Staunton je upozorio čitaoce Chessplayer’s Chronicle da je svih šest partija bilo „lošeg kvaliteta, ne pružajući ništa poput testa relativne vještine dvojice igrača“. Napominje i da je drugu i petu partiju trebao lako dobiti. „Sramežljivost koja je toliko strana uobičajenom stilu igre gospodina S, koji pokazuje na ovom takmičenju, nesumnjivo se može pripisati njegovom zdravstvenom stanju,“ dodao je. U svojim komentarima o partijama u njihovom revanšu, uvijek je bio velikodušan u pobjedama, ali pun izgovora za poraz.

Ni Horwitz, kojeg su njegovi vršnjaci opisali kao jednostavnog čovjeka dobrog srca, nije bio pošteđen Stauntonove nepromišljenosti. Nakon što je 1846. pobijedio Horwitza, Staunton je napisao da je možda odbio izazov od „relativno nepoznatog konkurenta, osim ako nije imao veliki ulog“. Zatim je nagovijestio da bi rezultat bio lošiji od 15,5-8,5 da je imao više motiva. Prema drugim vrhunskim igračima se ponašao jednako otrcano, a posebno je bio neljubazan prema pobjedniku Anderssenu u svojoj knjizi turnira u Londonu 1851.

Staunton je zategao svoj odnos sa kolegama, a nigdje to nije postalo tako evidentno kao u Londonu 1851. Dok je organizovao taj turnir, igrači Londonskog šahovskog kluba, predvođeni Vokerom, pokušali su opstrukciju  tako što su organizovali poseban turnir. Na sreću po Stauntona, taj događaj je propao. Igrači su se povukli kada je postalo očigledno da ne mogu završiti među dobitnicima nagrada. Anderssen je, u svakom slučaju, takođe osvojio turnir. Staunton je imao svoje pristalice, i sasvim je očigledno da je ‘zabio klin’ među engleskim i stranim domaćim majstorima iz Engleske.

Staunton je bio visok čovjek  širokih ramena, a nosio je brkove koji su mu davali lavovsku glavu. Oblačio se elegantno, a za njega se govorilo da „hoda kao kralj među svojim bližnjima“. Njegov savremenik, George Alcock Macdonnell, opisao ga je „… kako je nosio zefir lavande izvan ogrtača. Njegov izgled je bio pomalo razbarušen, prsluk mu je bio od izvezenog satena, a šal prošaran zlatom sa dvostrukom iglom zabodenom unutra, čije su glave bili povezani blistavim lancem.“

Skica čitavog tijela Howarda Stauntona | Izvor slike: British Chess News

Staunton je radio na svojoj kolumni Illustrated kada je preminuo od srčanog udara 22. juna 1874.

Reakcija šahovskog svijeta na Stauntonovu smrt bila je razumljivo pomiješana. Poznati novinar John Wisker dao je odmjerenu, ali pretežno negativnu ocjenu:

  „Njegov uticaj na napredak šaha će zauvijek ostati sporno pitanje. Stara maksima nils de mortuis (o mrtvima se ne može reći ništa osim dobrog) ne može se prenijeti dalje od određene tačke; i neosporno je da veliki dio britanskih igrača smatraju da su borbe frakcija koje su se vodile pod zastavom gospodina Stauntona nanijele toliko štete da su bile protuteža dobrom koje je učinio svojom igrom i tekstovima.“

William Norwood Potter je bio ozbiljniji. U svojoj kolumni City of London napisao je:

„Njegovi oštri napadi protiv Andersena, Williamsa, Harrwitza, Lowenthala i Steinitza moraju se  smatrati grubom zloupotrebom njegovog snažnog intelekta, posebno zato što su često vođeni na način koji nije bio u skladu s istinoljubivim duhom.“

Ali čak ni Poter nije mogao sakriti divljenje koje su on, pa čak i Stauntonovi neprijatelji, gajili prema njemu. „Nije bilo ništa slabo u njemu“, rekao je, „i imao je kičmu koja se nikada nije savijala od straha ni od koga.“

Pisac i istoričar, Philipp Walsingham Sergeant, dao je pravedniju procjenu. napisao je:

„Protiv Stauntonovih očiglednih nedostataka karaktera moraju se postaviti eminentni darovi koji utvrđuju njegovo mjesto u istoriji šaha; mentalno shvaćanje koje mu je omogućilo da formuliše teoriju pozicione igre prije dolaska Steinitz-a; i vizija daleko ispred svog vremena. Koristeći ove darove, on je potomstvo teško zadužio.“ Prisjećajući se 1897. godine, Charles Edward Ranken dao je možda najprikladniju i najistinitiju procjenu paradoksa koji je bio Howard Staunton. „Sa velikim nedostacima imao je velike vrline“, rekao je. „U njegovoj prirodi nije bilo ničeg zločestog, zgrčenog ili malog, a, sve u svemu, Engleska nikada nije imala dostojnijeg šahovskog predstavnika od Howarda Stauntona.“

Remembering Howard Staunton on the 172nd Anniversary of the Great London 1851 Tournament | ChessBase