Moj prvi nastup za reprezentaciju,po seveniskom sistemu, zavrsio se jako neprijatno, uprkos dobroj igri. Dajem rezultate u ostalim prijateljskim mecevima
SSSR-Jugoslavija a u kojima sam nastupao:
1.Suhumi 1966(po seveniskom sistemu)(1,5 iz 6)
2.Odessa 1975 (4,5 iz 6)(po seveniskom sistemu) (procentualno najbolji rezultat postignut u mecevima sa SSSRom)
3.Tbilisi 1973 (2:2)
4.Teslic 1980 (1,5:2,5)
5.Beograd-Moskva 1994 (2:0)
6.Beograd-Moskva 1998 (1:1)
7.Moskva 2007 (seniori) (1,5:0,5)
(u ukupnom rezultatu ostvario sam pozitivan skor: +9=10-7).
Zonski turnir u Haagu(1966) imao je za mene visestruke negativne posledice: posto sam izgubio na kraju turnira dve partije i sa deobe prvog mesta kliznuo na cetvrto, ostavsi bez kvalifikacije za „MEDUZONSKI TURNIR“ izostavljen sam i iz reprezentacije JUGOSLAVIJE za olimpijadu u Havani. Takode mi je uskraceno pravo da igram na „Sampionatu Jugoslavije 1967“. I moj klub „Partizan“ nije bio zainteresovan da ucestvujem u prvoj postavi te su odjedanput moje pozicije, koje su pred „Zonski turnir“ u Haagu dobro tretirane, odjedanput potpuno pale. Tako lose stanje za mene produzice se do 1969 godine.
U takvoj situaciji u „pomoc“ mi je priskocio Gligoric. Ponudio mi je da mu BESPLATNO pomognem u pripremama za „MEDUZONSKI TURNIR“ koji se iduce godine igrao u TUNISU. Ja sam prihvatio i postao njegov trener u narednih sedam godina!
Mozda bi bilo interesantno i da pomenem detalj sa turnira u Haagu:u prvom kolu susreo sam se sa internacionalnim majstorom Daviem (mislim da je bio Irac). Partiju sam lepo dobio a onda se moj protivnik razboleo od infektivne zutice i otisao u bolnicu napustivsi turnir. Ja sam na turniru, na kraju, osvojio 67% poena, ali nisam imao dovoljno igraca sa medunarodnim titulama (inter majstori i velemajstori) nedostajao mi je jedan igrac (taj koji se razbolio, a ja ga pobedio). Predsednik komisije FIDE, za dodelu medjunarodnih titula, Austrijanac Dorazil nije hteo ni da cuje da mi se prizna titula INTER MAJSTORA. FIDE je ipak DONELA propis da igrac koji na ZONSKOM turniru postigne 65% poena dobija automatski titulu INTERMAJSTORA. Ja tu titulu nisam dobio NIKADA.Zasto se to desilo bice jasno iz daljih mojih tekstova.
Studenska olimpijada odrzana u Harahovo (Cehoslovacka) nije bila uspesna za nasu ekipu premda smo imali dobar sastav (Minic,Marovic,Vukic,Cebalo i ja). Ja sam bio van forme i pravio grube previde.Uopste godina 1967 bila je najlosija za mene u celoj mojoj sahovskoj karijeri premda formu nisam uspeo popraviti sve do 1969 godine.Ovo uglavnom zbog nedovoljnog broja igranih partija godisnje.
Posle nekoliko godina igranja samo na klubskim takmicenjima pozvan sam na manji (majstorski turnir) u Banja Luku (1969) sa tri internacionalna majstora uz ostale kandidate za majstora. Na turniru sam pobedio. Odlucujuca partija bila je sa Vukicem koja je imala teorijski znacaj.
(Posle 1/2 godine od ove partije igrao se Evropski sampionat, i ja sam bio pozvan u reprezentaciju a na osnovu osvojene titule sampiona Jugoslavije. Po dogovoru sa Gligoricem, koji je upravo zavrsio veliki turnir u Zagrebu, stigao sam u Zagreb na banket (zavrsnu ceremoniju) a odmah posle toga, mi bi produzili put (Gligoric i ja) njegovim kolima u Kapfenberg (Auatrija) gde je vec sutradan poceo Evropski sampionat. No kod moga ulaska u salu Fischer je prisao i zatrazio od organizatora sah, te smo analizirali poziciju od ovoga trenutka jer Fiseru nije bilo jasno sta se desava ako beli uzme nekom od figura na e4 .Posle oko 2 sata analize Gliga je prisao, izvinio se Bobiju, i meni dobacio: „Drasko,magla!“, sto je znacilo da kasnimo. Nesto od tih ideja , koje smo videli date su i ovde.)
Sampionat Jugoslavije po „Open sistemu“(1970) dao mi je mogucnost, da posle turnira u Banja Luci , odigram jos jedan turnir. Posle ostre borbe pobedili smo Milan Vukic i ja. Po propozicijama trebalo je da odigramo mec ali Vukic nije hteo ni da cuje (buduci da je bio iz Bosne to se tolerisalo). Posle mesec dana vecanja S.S.Jugoslavije priznao nam je obadvojici titulu sampiona.
Evropski sampionat u Kapfenbergu (1970) bio je neuspesan za nasu reprezentaciju: ostali smo bez medalje. Ja sam, medjutim, igrao dobro: sa 5 poena iz 7 partija imao sam najbolji rezultat u reprezentaciji a i najbolji na V tabli. Moja partija sa Stejnom, u poslednjem kolu, bila je u tom smislu odlucujuca.
Stejn je bio cetvorostruki sampion SSSR- a. Fiser ga je smatrao glavnim konkurentom u borbi za SVETSKOG PRVAKA. Iznenada je umro 1973 ( u 39-oj godini). U ovoj partiji igran je nastavak koji je u to vreme smatran opasnim za beloga. Ja sam primenio novu ideju otvaranja „c“ linije i pozicija crnoga se brzo raspala.
Veliki turnir u Vinkovcima (1970) bio je moj PRVI medunarodni turnir na kome sam mogao osvojiti visu medunarodnu titulu (imao sam vec 28,5 godina!). I na njega sam „upao“ slucajno: na turniru sam bio u ulozi Gligoricevog trenera. Naime odmah posle zavrsetka turnira Gligoric i ja sa njim putovali smo u Palma de Majorku na „MEDUZONSKI TURNIR“. Na turniru u Vinkovcima trebalo je da igra i FISER. On se nije pojavio ni posle treceg kola pa su se organizatori nasli u pat poziciji (u to vreme postojala su, po kategorizaciji FIDE dva turnira: turnir A kategorije i turnir B kategorije. Medjunarodna titula se mogla osvojiti SAMO na turniru A kategorije koji je uz tacno predvideni sastav velemajstora i stranaca morao imati najmanje 16 igraca. Ostali turniri bili su B kategorije i najvisa titule (velemajstora) se nije mogle osvojiti. To je mene vratilo turnirskom sahu: ukoliko FISER ne bude igrao ceo turnir propada jer bi imao 15 igraca. Organizatori su zamolili mene da budem sesnaesti ucesnik. Ja sam sa prilicno kolebanja prihvatio da igram jer izmedju ostalog nisam imao ni slobodan dan zbog prve tri partije koje su bile odlozene. Na turniru sam vodio sa LARSENOM do predposlednjeg kola kada sam izgubio dobijenu poziciju sa BRONSTEINOM. Ipak sam napravio velemajstorski rezultat sto je u Jugoslaviji primljeno kao veliko iznenadenje…
Turnir u Havani bio je za mene neocekivan. Odigrao sam nekoliko veoma dobrih partija. Posle 1/2 turnira ubedljivo sam vodio imavsi 2,5 poena vise od Gelera koji je na kraju pobedio. Istina tu se pokazao neprijatan simptom „crne serije“: izgubio sam pet partija zaredom. Pocelo je TESKIM previdom, u za mene dobijenoj poziciji sa figurom vise, sa kubancom Cobom a zatim jos 4 poraza. Ove „crne serije“ pratile su me povremeno u nastavku sahovske karijere, mada ne ovako napadno.
Turnir „Solidarnosti “ u Skoplju (1971) bio je posvecen secanju na veliki zemljotres koji se dogodio 1963 godine.Turnir je pripadao „dobrim“ medunarodnim turnirima no bio je izuzetno politiziran sto je mene neocekivano zviznulo po glavi. Dva kola pre kraja stanje na tabeli je bilo: Polugaevski 11, ja 9,5, Planinc 8 itd. Za velemajstorski bal bilo je potrebno 10 poena. Predsednik „Sahovskog Saveza Makedonije“ bio je Jordan Ivanovski. Napravio je veceru za Polugaevskog i mene i posle nekoliko zdravica mi saopstio da sutra moram remizirati sa Polugaevskim a u zadnjem kolu „Moras izgubiti sa Planincom.Vrlo nam je vazno da OVDE bal za velemajstora osvoji Slovenac“. Sa zaprepastenjem sam gledao u Polugaevskog koji je bio „hladan ko spricer“. Poceo sam se otimati: „Ako dobijem sutra sa Polugaevskim mogu biti prvi!“(Ovde je potrebno da primetim da sam se za partiju sa Polugajevskim spremao danima. Pripreme nisam iskoristio, ali sam to ucinio dve godine kasnije u partiji sa Riblijem (Budimpesta 1973)). Nije vredelo. Partiju sam u zadnjem kolu izgubio. SVI su znali da sam dao poen, a pljesak u sali bio je kao na fudbalskoj utakmici. Ja sam se osecao veoma jadno. U daljoj karijeri nisam dopustio nista slicno sto mi je donelo losu reputaciju kod organizatora turnira u Jugoslaviji. S tim nije bio kraj mojim problemima u Skoplju: nagrada na turniru nije mi bila isplacena! Morao sam cekati vise od godinu dana, i uz razne intervencije, jedva uspeo da dobijem tu nagradu!
Ja sam nekoliko partija u Skoplju odigrao veoma dobro sto je za mene licno bilo psiholoski veoma vazno,narocito posle „crne serije“ u Havani.
„Sampionat Jugoslavije“ u Umagu (1972) bio je za mene vrlo tezak jer mi je mesec dana ranije umrla majka. Na ovom turniru samo sam statirao i uglavnom cinio grube previde. Odigrao san samo tri dobre partije. Jedna od njih je dobila nagradu“ za lepotu igre“ , a posebna komisija INFORMATORA proglasila je „Teorijski najznacajnijom partijom u 1972 godini”.
Turnir u Vrscu (1973) bio je dobrog sastava. Ja sam imao dva poluvremena: u prvom samo sam dobijao a na kraju gubio izbubivsi prvo mesto. Ipak i deoba III mesta nije bila neuspeh.
U mecu SSSR-Jugoslavija (1973) igrao sam protiv Vasjukova 2:2.U dve partije dao sam znacajne teoretsku novost, dok je partija, u kojoj sam bio beli, pobedila na konkursu INFORMATORA za „Teorijski najznacajniju partiju“ u 1973 godini.
Turnir u Vrnjackoj Banji (1973) bio je za mene veoma uspesan. Ubedljivo sam osvojio prvo mesto i uz to i treci velemajstorski bal. Odigrao sam i nekoliko dobrih partija. Sve u svemu uspeo sam se vratiti u vrh jugoslovenskog saha posle pauze od nekoliko godina.
Na olimpijadi u Nici (1974) osvojili smo srebrenu medalju. Planinc i ja imali smo najbolji rezultat u ekipi. Nasa zemlja (Jugoslavija) je usla u politicku krizu. To se odrazilo i na „Sahovsku organizaciju“ u celini pa neocekivano i na sudbinu ove partije. Sef Informatora bio je velemajstor Matanovic. On vec odavno nije bio u aktivnom sahu, ali je imao pustu zelju da vlada sahovskom organizacijom u celini. U ovakvoj haoticnoj politickoj situaciji pojavila se stvarna mogucnost da to ostvari. Kako sam ja uz Gligorica , Ivkova i Milunke Lazarevic bio na strani igraca a nisam bio clan vladajuce partije bio sam vec prilicno blokiran. Ovde se pojavila mogucnost da me potisnu, jer sam vec nekoliko godina pobedivao u rublici „Za najznacajnije teoretsko ostvarenje“ te ova partija nije uvrstena u spisak partija koji je predat medunarodnoj komisiji velemajstora. Partija je, medutim, dobila epitet „za najznacajnije teretsko ostvarenje “ Nica 1974″ (Olimpijada), a zatim je proglasena i „najznacajnojom teoretskom partijom u 1974 godini“. Do ovoga je doslo na pomalo neobican nacin. Tim „Informatora“ koji je bio na Olimpijadi izneo je misljenje „da partija ne zasluzuje BILO kakvu paznju“: usled toga se partija NIJE pojavila u „Informatoru“ gde su bile partije olimpijade. No komisija „Informatora“ (Botvinik, Petrosjan, Geler, Larsen, Ivkov, Byrne) je partiju uvrstila u IZBOR i ona je dobila najvisi broj poena, i pojavila se u sledecem „Informatoru“.
Turnir u Rejkjaviku (1974) bio je dobrog sastava. Pobedio je Smislov ispred Forintosa. Bronstajn i ja smo podelili 3/4 mesto. Odigrao sam nekoliko interesantnih partija. Ova je dala novu strategijsku ideju u „Velimirovicevom napadu“.
Sampionat Jugoslavije u Novom Sadu (1975) bio je, po opstoj oceni, najjaci ikada odrzan u Jugoslaviji. Pobedio sam ja a 2-4 mesto podelili su Gligoric, Matanovic i LJubojevic. Turnir je bio iscrpljujuci i ja sam ga JEDVA doveo do kraja. To je bio najtezi turnir u mojoj sahovakoj karijeri. Odigrao sam nekoliko dobrih partija i ovde ih predstavljam: Partija sa Planincom,je dobila nagradu za lepotu, a posebna komisija „Informatora“ proglasila je „Najboljom partijom 1975 godine“. Istina bilo je za mene i NEPRIJATNE istine: isplaceno mi je samo 1/2 nagrede! Drugih 1/2 NIKAD nisam dobio!
Mec izmedu reprezentacija Jugoslavije i SSSR odigran u Odesi 1975 godine bio je najdinamicniji od svih meceva u poslednjih dvadesetak godina. Rusi su jedva dobili mec uz dosta srece i diplomatije: u poslednjem kolu sklopljeni su svi remiji mada sam ja imao nadmocnu poziciju. Ja sam i inace postigao najbolji rezultat sa 4,5 poena od sest partija.Ova partija je bila najinteresantnija u celom mecu bez obzira na greske na kraju partije, a koje su bile uslovljene cajtnotom moga protivnika.
Jak turnir u Novom Sadu (1976) igrao sam veoma dobro i izgubio prvo mesto zahvaljujuci glavnom organizatoru, advokatu Komljenovicu i glavnom sudiji turnira Tihomiru Acketi. Njih dvojica udruzenim smagama PONISTILI su moju dobru igru i stalno vocstvo u toku turnira svojim postupcima u poslednjim kolima: u prekinutoj partiji XIII kola (ukupno je bilo XV kola) u partiji Velimirovic-Sax crni je, u slabijoj poziciji, kovertirao 41. potez. Sutra ujutru na nastavku ispostavilo se da Sax NIJE ZAPISAO potez. Acketa je odsetao do Komljenovica i njih dvojica su se konsultovali: onda se Acketa vratio i pred brojnom publikom obratio meni: „Ti nas dovodis u neprijatnu situaciju. Sax je Mađar! Sta ja sad da radim? Znas li ti koliko Mađara zivi u Vojvodini?“. To je za nas SRBE bilo opasno vreme. LIBERALI su bili oboreni a sportisti (pa i sahisti) proglaseni AMATERIMA.Uz to bio je UVEDEN na drzavnom nivou „KRITERIJUM O POLITICKOJ PODOBNOSTI“. Bez ikakve tuzbe svako je mogao stradati! Kriterijum je VLADAO nama do 1978 godine kada ga se odrekao LICNO TITO koji ga je i uveo, napomenuvsi u govoru da je doslo do raznih zloupotreba. U SAHOVSKOJ ORGANIZACIJI JUGOSLAVIJE je vazio do 1980. godine. Po tom kriterijumu smo Milunka Lazarevic (u to vreme najbolja nasa sahiskinja) i ja ODSTRANJENI iz reprezentacije za olimpijadu na Malti. U ovim uslovima ja sam bio prinuden da ZAMOLIM Saksa da POKAZE kovertirani potez da bismo mogli nastaviti partiju. Saks je, bez ustrucavanja, rekao da je kovertirao 41…Dd6! jedini potez koji je drzao poziciju. Ja sam bio inace vec iznerviran jer je izmedu ostalog vec bilo proslo preko 40-ak minuta, a posle podne me je cekala vazna partija. U poslednjem XV kolu igrao sam sa Smejkalom mojim glavnim konkurentom. Posto organizatori nisu poslali kola (ja sam sve vreme mojim kolima vozio Smejkala i Saxa na partije. Smejkal NIJE hteo sa mnom da se vozi jer se bojao da ja ne ponudim remi sto je bilo besmisleno jer NIKADA nisam prihvatao remije ni u partijama ni pre pocetka partija, sto je bilo opste poznato) Smejkal je ostao u hotelu a iz solidarnosti se pridruzio HORT koji je na turniru na kraju bio treci. Po dolasku u salu upozorio sam Komljenovica i Acketu da je Smejkal ostao u hotelu. Uzvraceno mi je da me se to ne tice. Onda je posle sata igre pala zastavica Smejkalu i Hortu. Nesto posle toga oni su se pojavili u sali i narocito Hort je vristao iz sveg glasa: „Ovo je najveci skandal u istoriji saha. FIDE ima to da resava!“ Organizatori se OPET obracaju meni: ja pravim novu gresku i umesto da se izgubim iz sale upadam u novu igru: kao pomoc organizatorima stize i Milos Bakic, drzavni tuzilac Vojvodine, inace moj licni prijatelj. Sve u svemu ja sam OPET bez izbora. Sedam za tablu, sa osecanjem IDIOTA. Prilazi stolu sudija Acketa i ODUZIMA mi 20 minuta od mog vremena predvidjenog za partiju! Ja pitam „zasto mene kaznjavate“. Acketa odgovara: „Smejkal je pristao. Zbog BEZBEDNOSTI objekta partija se mora zavrsiti do 22 sata!“. Nisam imao kud. I samo u ovoj partiji dosao sam u cajtnont i u boljoj poziciji PREVIDEO konja u 39. potezu. Na turniru je pobedio Smejkal, ja sam bio drugi, Hort treci…Organizatori na zavrsnoj svecanosti nisu mi se ni zahvalili…
Sto se tice partije koja je pred vama, ja sam primenio novu ideju sa 0-0-0 (velika rokada) i u dinamicnoj igri pobedio…
Posle nekoliko meseci na Evropskom sampionatu u Moskvi pitao me je David Bronstein:“Koliko si razmisljao na potez 18.Dd4?“.Odgovorih da sam odmah odreagovao, ali sam na 14.e5 razmisljao oko 1/2 sata. „Oh“ rece David.“Potez 18.Dd4 bio je prava bomba“.
Ekipni EVROPSKI SAMPIONAT (1976) odrzan u Moskvi bio je za nasu reprezentaciju veoma tezak.Uz ogromne napore i sa MNOGO srece uspeli smo da osvojimo BRONZANU medalju.Ja sam imao najbolji uspeh u ekipi. Sticajem okolnosti, u poslednjem kolu, prekinuo sam ovu partiju. Moj protivnik je kovertirao svoj 42.potez koji je bio ocigledan (42.Ld3).Drugi rezultati su se vec znali: od rezultata ove partije zavisilo je ko ce uzeti medalju,mi ili RUMUNI. Ja sam stajao bolje ali pobeda je bila NEOPHODNA. Pa pogledajmo kako je to ispalo…
Herceg Novi, 10. septembar 2008. godine
(Nastaviće se)