Bobby Fischer – „Šahovski Mocart“ (2.nastavak)

Piše: Harold C. Schonberg

Bobbyjevi navijači brinu o nastupu koji će pokazati na međuzonskom turniru, jer nikada ranije nije sreo igrače ovog kalibra. Ali oni su takođe bili zabrinuti prije turnira u Sjedinjenim Državama. Arthur Bisguier, kojeg je Bobby svrgnuo s trona američkog prvaka, napisao je u The Chess Review:

Bobby Fischer, naš najmlađi predstavnik, trebao bi završiti negdje iznad sredine tabele,” pretpostavio je Bisguier. “On je vjerovatno igrač na turniru koji najbolje poznaje najnovije finese u teoriji otvaranja… Ipak, nije imao iskustva na turnirima tako konstantno ujednačenih protivnika. Ni on ni njegovi obožavaoci ne bi trebali biti obeshrabreni ako se njegov rezultat ovdje ne bude poklapao u potpunosti sa njegovim drugim trijumfima. Ovo je jak turnir.”

Bobby je naučio šahovske poteze sa 6 godina, ubrzo nakon što je došao u New York da živi. Rođen je u Čikagu 1943. godine, nakon čega je njegova porodica krenula u nemirni život koji ih je odveo u Oregon, Arizonu i Kaliforniju. Roditelji su mu se razveli 1945. godine, a majka je radila razne poslove kako bi održala porodicu. Kada su njih troje — gđa. Fišer, Bobi i njegova sestra Džoan — došli su u Njujork 1948. godine, gđa. Fischer je studirala za medicinsku sestru. Sada je registrovana medicinska sestra koja završava kurseve za M.A. u sestrinstvu na Univerzitetu u Njujorku.

Joan, koja sada ima 20 godina, i takođe medicinska sestra koja je upravo upisala predmedicinsku školu, naučila je Bobbyja šahovskim potezima. Dobili su šahovsku garnituru i naučili iz uputstva gdje da stave figure. Bobby je volio igre. Gđa. Fišer kaže da je kao beba bio jako zainteresovan za zagonetke. “Uzeo bi one japanske prstenove koji se međusobno spajaju, i slične stvari, i rastavljao stvari što uopšte nisam mogla da shvatim.” Bobby je volio šah, ali se činilo da to nije imalo mnogo uticaja na njega.

U međuvremenu je pokazivao probleme u javnoj školi. Tek došao iz Kalifornije, nikada nije nosio košulju, i bunio se protiv potrebe da se oblači. U četvrtom razredu, škola Bruklin Community-Woodward mu je dala stipendiju. Dječakov koeficijent inteligencije nikada nije objavljen u javnosti, ali školske vlasti ukazuju da je bio visok. „Bruklinska zajednica je učinila mnogo za Bobija“, kaže gđa. Fischer.

Bobijevo igranje šaha podsticala je zajednica Brooklyna. Tamošnji učitelji se sjećaju da je trčao okolo sa kopijama Schachmatyja (ruske šahovske publikacije) gurnute u džep. Bio je prosječan učenik i nešto kao nekonformista. „Držali smo ga maksimalno srećnim dok je bio ovde“, kaže službenik škole. “Uspjeli smo mu se prilagoditi.” Primijećeno je da Bobbyja nije posebno zanimala akademska strana školskog života, ali je pokazao ogromnu i žestoku usmjerenost da pobjedi u takmičarskim sportovima.

„Ovdje je podstaknut njegov veliki interes za šah“, kaže jedan od njegovih učitelja. “Lako je pobijedio sve, uključujući i članove fakulteta koji su igrali šah. Bez obzira šta je igrao, da li je to bio bejzbol u dvorištu ili tenis, morao je da bude ispred svih. Da je rođen pored bazena bio bi šampion u plivanju. Ispostavilo se da je to samo šah.” Bobby mrzi da gubi. Prije dvije ili tri godine, on bi se, ako bi izgubio partiju, povukao u ćošak i plakao. Više ne plače, ali se i dalje osjeća užasno kada izgubi.

Sa oko 8 godina, Bobby je počeo da ide u Bruklinski šahovski klub, gdje se Carmine Nigro, njegov predsjednik, zainteresovao za dijete. „Pomogao mi je više od ikoga“, kaže Bobby. Dok je većina djece njegovih godina čitala stripove i nevoljko radila domaće zadatke, Bobby se pretplatio na pomenuti Schachmaty i sve američke šahovske časopise. Naravno, njegov domaći zadatak zauzeo je drugo mjesto. U Erasmus Hallu ga opisuju kao prosječnog učenika, “veoma dobar u nekim predmetima, ne tako dobar u drugim, ali vrlo bistar dječak”.

Kada je prvi put došao u šahovski klub na Menhetnu, bio je nizak i izgledao je kao anđeo. Odjednom je počeo da raste. Sada je visok 5 stopa 10 inča i teži oko 140 funti. On je u nezgodnom emotivnom dobu. Voli da bude slavna ličnost, ali nije stekao društvenu milost da se lako nosi sa svojom novom pozicijom. Obično je stidljiv i introvertiran; u drugim vremenima, buran. Jedino se među šahistima zaista osjeća kao kod kuće; opušteno i sretno. „Ne zaboravi“, kaže njegov obožavalac, „da je on zaista dijete bačeno u svijet muškaraca. On je fin klinac. Možda je malo samouvjeren, a zašto ne bi bio? Upravo sada, kada je daleko od svijeta šaha, ima tendenciju da se povlači. On će to preboljeti.”

Dječak koji raste, Bobby ima sve veći dječački apetit. Dobro je građen i može biti dobar sportista. Kada je osvojio prvenstvo, pozvan je u Grossinger’s. Tony Kastner, tamošnji skijaški profesionalac, otkrio je da ga Bobby prati unaokolo. „Bobby će biti dobar skijaš“, kaže Kastner, „njegova koordinacija je sjajna.“ U zamjenu za časove skijanja, Bobby je Kastneru davao časove šaha.


New York Times, New York, New York, nedelja, 23. februar 1958

(Preneseno sa fejsbuk grupe o Fischeru)

-Nastaviće se-