Piše: Johannes Fischer
23.1.2023. – Holandski pisac i internacionalni majstor Willy Hendriks upravo je objavio „Rat mastilom: Romantizam protiv modernizma u šahu“.

Knjiga analizira rivalstvo između Wilhelma Steinitz-a i Johannesa Zukertorta, koji su 1886. godine odigrali prvi zvaničan meč za svjetskog šampiona. Ali Hendriks se takođe osvrće na istoriju šaha i osporava brojne prihvaćene stavove o poboljšanju šaha i razvoju šahovskog znanja. U intervjuu sa Johannesom Fišerom Hendriks govori o Steinitzu, Zukertortu, istoriji šaha, zadovoljstvima proučavanja klasika i zašto vam proučavanje otvaranja pomaže da napredujete u šahu.
Dragi Willy Hendriks, upravo ste objavili svoju najnoviju knjigu, „Rat mastilom: Romantizam protiv modernizma u šahu“. Prije nego što počnemo da govorimo o knjizi, možete li nam reći nešto o sebi i svojoj karijeri šahiste i autora?
Počeo sam da igram šah relativno kasno, sa 12 godina, a tek od otprilike 35. godine šah (igranje, pisanje, treniranje) postaje moja glavna aktivnost. U tim godinama sam postao IM, a zatim postigao još dva GM rezultata, ali ta titula će vjerovatno ostati izvan mog vidokruga.
Neki članci koje sam napisao za časopis bili su uvod u moju prvu knjigu, “Move First, Think Later” (“Prvo odigraj, misli kasnije”) (2012), koja je proglašena knjigom godine (od strane ECF-a). Neke od ideja iz te knjige iz istorijske perspektive razvio sam u svojoj drugoj knjizi, “On the Origin of Good Moves” (“O porijeklu dobrih poteza”) (2020). Moja nedavno objavljena treća knjiga je razrada određene epizode iz te knjige.
I dalje redovno igram i treniram, ali pisanje je moja glavna aktivnost ovih dana i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo.
„The Ink War“ (“Rat mastilom”) govori o rivalstvu između Johannesa Zukertorta i Wilhelma Steinitza, koji su 1886. godine odigrali međusobno prvi zvanični meč za svjetskog šahovskog šampiona. Kada ste prvi put dobili ideju da pišete o ovom rivalstvu?
Za predavanje “On the Origin of Good Moves” (“O porijeklu dobrih poteza”) za šahovski klub Zukertort Amstelveen prije par godina odlučio sam da se fokusiram na ličnost Zukertorta, koji je takođe igrao malu ulogu u toj knjizi, a usput sam otkrio da je njegovo rivalstvo sa Steinitzom veoma lijepo obuhvatilo ‘rađanje modernog šaha’. U isto vrijeme, imao sam osjećaj da bi se to itekako moglo prenijeti kao uzbudljiva priča; Mislio sam da bi to bio zanimljiv izazov.
Mnogi šahisti Zukertorta znaju samo kao poraženog u meču za svjetskog šampiona protiv Steinitz-a. Šta vas je zainteresovalo za Zukertorta, šta vas fascinira u njemu i njegovoj priči?
Zaista, Zukertort nije postao prvi svjetski prvak, ali tenzija koju sam želio unijeti u svoju knjigu leži na malo drugačijim osnovama.
Zapravo, ne znamo mnogo o ličnosti Zukertorta, on je i dalje pomalo misteriozan lik, dijelom i zbog toga što nije bio toliko iskren, a osim toga, iznio je poprilične izmišljotine o sebi u svijet. On je svakako tragična osoba, ali tu ulogu igra sa žarom, kao tragični junak priče. Ta tragedija leži u nekoliko stvari, uključujući način na koji ga je tretirala kasnija istoriografija: kao predstavnik romantičarskog šaha, koji je Steinitz igrao. Ali Zukertort je zapravo želio da bude moderan šahista, što je i bio. Steinitz je imao svoj udio u ovom posthumnom ‘ubistvu karaktera’, ali ne želim da otkrivam previše o tome ovdje.

Johannes Hermann Zukertort (1842-1888)
Ali ono što me najviše zanima je sukob i polemika između moja dva glavna lika. Rivalstvo dva posebna karaktera: Steinitz je bio, ako je to moguće, čak i tvrdoglaviji od Zukertorta. Dodajte tome sve one druge posebne ličnosti koji igraju ulogu u mojoj priči, a koji su često, bar na papiru, bili u međusobnom ratu. A ta bitka je, u smislu sadržaja, bila i stvarno oko nečega.
Kako ste saznali više o Steinitzu i Zukertortu i njihovom vremenu? Kako ste pronašli materijal za svoju knjigu, kako ste istraživali?
Do sada postoji dosta literature o tom periodu, savremenoj i starijoj, i naravno da sam je koristio. Ali većina mog istraživanja se sastojala od prolaska kroz mnoge tomove šahovskog časopisa iz tog perioda (od kojih je većina dostupna na mreži) plus pregledanje jako mnogo partija iz tog doba. Velika većina tog istraživanja (prelazak kroz časopise) ne daje ništa, ali s vremena na vrijeme naiđete na nešto što se lijepo uklapa u vašu priču i tada mi srce poskoči od radosti.
Kada ste počeli da radite na svojoj knjizi, očigledno ste već znali mnogo o Steinitzu i njegovom vremenu. Ali šta vas je najviše iznenadilo tokom vašeg istraživanja?
Šahovska zajednica tih dana već je bila vrlo slična današnjoj i to na način koji je lijepo vidjeti. Tada je bilo mnogo više klasnog društva nego sada, ali u svijetu šaha te su se različite grupe (sa izuzetkom velike grupe najsiromašnijih) sretno miješale, što je sasvim posebno. Zbog toga je značajno da je prva partija meča za svjetskog šampiona, odigrana u Americi, bila između dva igrača jevrejskog porijekla iz srednje Evrope. Steinitz i Zukertort nisu bili posebno imućnog porijekla i morali su savladati mnogo prepreka da bi stigli ovako daleko. U mnogim zemljama, Jevreji su bili građani drugog reda i suočavali se sa svim
vrstama ograničenja. Tako da ta prva partija meča za svjetskog šampiona zaista govori o tolerantnoj prirodi šahovskog svijeta.
I to važi i danas, svima je dozvoljeno da nam se pridruže, čak i onima koji se drugdje ne snalaze tako lako. Sam Steinitz je dao doprinos slici da u šahovskom svijetu ima više ‘posebnih’ tipova od prosjeka, iako on nije bio prvi koji je to učinio (misli se na Morphyja).
„The Ink War“ nije samo knjiga o rivalstvu između Steinitz-a i Zukertorta, već i o idejama romantizma i modernizma i njihovoj ulozi u istoriji šaha. Možete li ukratko opisati ovaj sukob?
Ne, to se nažalost ne može učiniti ‘ukratko’! Podnaslov Romantizam protiv modernizma u šahu sugeriše crno-bijelu priču, ali to je sve samo ne to i nadam se da sam uspio dati nijansiranu sliku o čemu se (mislim) ovdje radi. U svojoj prethodnoj knjizi već sam primetio da tradicionalna slika borbe na šahovskoj tabli između romantičarske škole napada koju je savladala moderna naučna škola nije nimalo tačna i, bar u partijama jačih igrača, se ne može naći. Ali ostalo je pitanje šta je taj romantičarski pokret u šahu zapravo uključivao, ako je uopšte postojao. Pokušao sam da odgovorim na to pitanje u ovoj knjizi. U tom romantičnom otporu napretku modernom mnoge stvari su igrale ulogu, i van okvira. Otpor prema profesionalnom šahu igrao je veliku ulogu, ali i otpor sve ozbiljnijoj konkurenciji (sport). I otpor naučnom pristupu igri.

Willy Hendriks, Rat mastilom, romantizam protiv modernizma u šahu (Novo u šahu 2022).
Taj otpor dolazio je, između ostalih, od raznih šahovskih pisaca, uključujući i stariju gospodu koja su igrala lijepe partije u svom klubu, i koji su jedva mogli razumjeti šta se tačno dešava u partijama Steinitza i Zukertorta i drugih vrhunskih igrača. Steinitz je posebno bio u stalnom ratu sa mnoštvom protivnika na ovom polju, ali to je dijelom i zbog toga što je imao veliki talenat za sticanje neprijatelja.
Ali uglavnom, ovo je bio sukob koji se odvijao više na papiru nego na tabli.
U „Rat mastilom“ i u vašoj prethodnoj knjizi „O porijeklu dobrih poteza“ postavljate sumnju da li tradicionalni i prihvaćeni narativ o razvoju šaha zaista oslikava čitavu sliku, npr. g. Anderssen je prije svega bio hrabar taktičar i prije svega eksponent romantičnog perioda, u kojem su prema legendi igrači težili samo napadu i bezobzirno žrtvovali figure lijevo, desno i u centru, dok je Steinitz bio prvi igrač koji je uveo moderne, „naučne „koncepcije u šahu. Kada ste prvi put posumnjali u ovu priču?
U ‘Move First, Think Later’ ‘Prvo odigraj, misli kasnije’ raspravljao sam o tradicionalnoj ideji da je pravi način igranja šaha proučavanje karakteristika, pravljenje plana na osnovu toga i zatim traženje pravih poteza koji se uklapaju u to.

Willy Hendriks, ‘Prvo odigraj, misli kasnije’, New in Chess 2012
Ova metoda se tradicionalno pripisuje Steinitzu, posebno od Laskera i Euwe-a. Međutim, kada sam otišao da pogledam tu istoriju, jedva sam to mogao da pronađem kod Steiniza. Ranije je na to ukazao Cecil Purdy (australijski velemajstor i šahovski autor) (u ‘The Great Steinitz Hoax’), iako je, za razliku od mene, bio oduševljen tim pristupom. Međutim, mislio je da je to Laskerov vlastiti nalaz, koji je iz određenih razloga pripisao Steinitzu.
Kada sam se više udubio u tu istoriju, postalo mi je jasno da se nešto čudno zaista dogodilo sa predanjem o Steinitzovim idejama i da su Lasker, i njegovim stopama Euwe, od toga napravili nešto veoma posebno.
Naravno, Steinitz je mnogo doprinio našem (pozicionom) znanju. Ali čuveni ‘Steinitzovi elementi’ ne mogu se naći kod Steinitz-a i većim dijelom su već formulisani prije njega (između ostalih od strane Stauntona). Slično, ideja o šahu kao igri ravnoteže koju mogu narušiti samo greške već je dugo bila uobičajena. Isto važi i za princip akumulacije malih prednosti. Inače, po mom mišljenju, ovo je više dokaz napredovanja u nivou nego princip koji treba slijediti: ako protivnici postanu jači i ne prave velike greške onda možete samo postepeno graditi svoju prednost. U svojoj nedavno objavljenoj opširnoj knjizi ‘From Stamma to Steinitz’ (“Od Stamme do Steinitza”), Frank Hoffmeister citira italijanskog pisca Del Ria koji je napisao sledeće još 1802.:
‘Veoma je važno čuvati se određenih malih nedostataka, koji sa sobom povlače i druge. Ova figura je pasivna, rokada izgubljena, ako se skakač još uvek nije pomijerio, ako je neprijateljskom pješaku dozvolio da napreduje predaleko, to može pogoršati poziciju i malo po malo pretvoriti partiju u poraz. Zbog nedostatka eksera izgubljena je cipela, zbog nedostatka potkovice izgubljen je konj.’
Hoffmeister ovome dodaje da ‘koliko vidim, ovo je prva izjava o „akumulaciji“ malih prednosti. Navikli smo da ovaj uvid pripisujemo Steinitzu, ali ga je zapravo više od pola stoljeća ranije formulisao Del Rio.’ Drugi, poput Von der Lase i Bodena, izrazili su slične stavove prije Steinitza.
Osim onoga što se pogrešno pripisuje Steinitzu, značajno je da ono što je Steinitz vidio kao krunski dragulj svoje ‘moderne škole’, revolucionarno novo viđenje uloge kralja, sistematski gurnuto pod tepih od Laskera i Euwe-a. Steinitz kaže da je njegovo najvažnije otkriće da kralj može igrati aktivnu ulogu u ranoj fazi igre i da se može vrlo dobro braniti. To je bio i razlog zašto je mislio da može odbaciti ‘staru školu napada’. Ovo je u najmanju ruku pod znakom pitanja, tako da nije iznenađujuće što su Lasker i Euwe pokušali da prećute glavni Steinitzov princip.

Wilhelm Steinitz | Foto: Austrijska nacionalna biblioteka
(Nastaviće se)