Velemajstor Milan Draško: Veležov osunčani šarm (prvi nastavak)

Ovo je novi serijal tekstova velemajstora Milana Draška. Tekst je o fudbalskom klubu Velež koji je osnovan prije 100 godina i autor, velemajstor Draško tekstom odražava zahvalnost za svu ljepotu koju su “Rođeni” darivali.


Otac i sin na Starom

„Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani

 I zori smokva

 A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,

Gdje su ti sada mangupi nasmijani“?

(Hamza Humo – „Oproštaj s Mostarom“).

Mostar naših dana najljepši je ljeti. Rasuta po svijetu stižu djeca grada iz zlatnih vremena  ispunjena čežnjom i sjetom. 

Iako su materijalno situirani, nedostaje im sunce i svjetlost rodnog grada i najviše stari duh Mostara, koji još živi u njihovim sjećanjima. U mnoštvu turista na Starom mostu, možete ih, ipak, prepoznati. Eno ga stoji naslonjen na ogradu mosta, pogled mu polako pada na Kujundžiluk, zatim dugo stoji zagledan u Neretvu. Dolje, sasvim blizu, naučili su ga da pliva. Spuštao se sa drugovima na crnom, gumenom šlaufu, koji je bio u modi nekih davnih ljeta. U uskim sokacima oko mosta desila su se prva stidljiva ašikovanja. Gdje li je sada ona plavooka djevojčica, koja je bila „njegov prvi nemir i žudni san dječaka“? I ko zna koliko bi još tako stajao, da ne osjeti ruku svog sina na ramenu. Sin je bio sasvim mali kad su otišli, ili se rodio u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj. Sin misli da su tu već dovoljno ostali, napravili fotografije koje su željeli, ali u posljednjem trenutku, tati naviru sjećanja na davna nedjeljna popodneva, kao da dolaze iz nekog drugog života. Još je dječak, na Veležove utakmice odlazi s ocem…

Gužva u Mostaru, gostuje Partizan, finalista Kupa šampiona 1966. godine. Došli su na stadion sat prije utakmice, najbolja mjesta na tribinama već su zauzeta, penju se sve više prema brdu iznad glavnih tribina. Petnaestak minuta prije početka, stadion se prolama od snažnog aplauza. Iz svlačionice na sjevernoj strani stadiona pod Bijelim brijegom pojavljuju se idoli svih generacija: Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić, Vahid Halilhodžić, iza njih  Sula Rebac. Počinje još jedna fudbalska simfonija.“Bilo je to davno, na samom početku života“ (Ivan Bunjin). Novembar 1969, u Mostar stiže sjajna ekipa Želje, predvođena Osimom, Katalinskim, Bukalom i velikom nadom Fikretom (Piketom) Mujkićem. Prva utakmica koju sam gledao na stadionu bila je fantastična, s puno lucidnih poteza i golova (2:2). Zaplovimo na tren u to burno vrijeme.

Ričard Nikson postaje 37. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. General Šarl de Gol odstupa sa mjesta predsjednika Francuske. U januaru 1969. student Jan Palah izvršio je samospaljivanje u centru Praga. Mjesec kasnije, Jan Zajic (19 godina) izvršio je samoubistvo na isti način. Njihov uzvišeni čin bio je izraz protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke.  Kultni festival na otvorenom, Woodstock, trajao je tri avgustovska dana, okupivši 32 benda i 500 hiljada posjetilaca. Najupečatljiviji momenti bili su Hendriksovo distorzirano izvođenje američke himne, Santanin nastup i pjesme Džoa Kokera i Dženis Džoplin. Džon Lenon s puno zanosa izvodi pjesmu „Give peace a chance“, inspirisan tragičnim Vijetnamskim ratom. Brajan Džouns, osnivač i originalni vođa benda „The Rolling Stones“, pronađen je mrtav u svom bazenu. Bob Dilan i Džoni Keš otpjevali „Girl from the North Country.“ Najpoznatija pjesma na Dilanovom devetom albumu „Nashville Skyline“. Boris Spaski pobjeđuje Tigrana Petrosjana i postaje 10. svjetski prvak u šahu. Semjuel Beket dobija Nobelovu nagradu za književnost. Umire američki pisac Džek Keruak, autor kultnog buntovničkog romana „Na putu“. Objavljeni „Razgovori s Krležom“, Predraga Matvejevića. Nakon snimanja albuma „Let it be“, „Bitlsi“ sviraju na krovu „Aplle Recordsa“. Njihov posljednji javni koncert rastura policija. Lenon vraća Medalju Britanske imperije. Svijet sanja o slobodi. Mladići u zavičaju puštaju dugu kosu imitirajući „Bitlse“. Mostar je zaljubljen u fudbal, rađa se veliki tim Veleža i stremi ka vrhu jugoslovenskog fudbala!

Velež u sezoni 1969/70. osvaja 3. mjesto. Golman Marić, bekovi Šefko Alajbegović i Ivo-Juka Prskalo. Juka je nastavio karijeru u Australiji, vratio se u Čapljinu i otvorio kafić blizu katoličke crkve. Kod njega sam popio prvu kenijadu, sok s ukusom tropskog voća manga, hit osamdesetih. Centarhalf Kema Šestić sjajno je izvodio slobodne udarce. Vahin stariji brat Salem dao je 4 gola Dinamu (6:2), jedan iz ležećeg položaja, poput Gerda Milera. Sjećam se neprelaznog Mehe Karamehmedovića, suptilnog tehničara Muhameda Glavovića-Roma, Micana Kordića…

Malo je nedostajalo da gledam na zelenom tepihu čuvenog Muhameda Mujića, popularnog po nadimku Hamić. Debituje u dresu Veleža 1950. Reprezentativac Jugoslavije na Olimpijskom turniru u Melburnu 1956 (srebrna medalja) i na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962 (4. mjesto). Odigrao je 32 utakmice u dresu reprezentacije i  postigao 17 golova. Najbolji strijelac lige 1955/56 sa dvadeset jednim golom (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom). U toj sezoni dao je pet golova na utakmici protiv Dinama. Igrao je za Velež do 1962. Odlazi u Bordo, a zatim u Dinamo. Vraća se u Velež, ali uskoro ponovo odlazi u inostranstvo, nastupajući za belgijski Beringen. Karijeru završava u Veležu 1968. Mnogi smatraju da je najbolji igrač u istoriji Veleža.

           Muhamed Mujić

Sula Rebac preuzima kormilo Veleža 1967. godine. U igračkim godinama uživao je reputaciju sjajnog napadača. Igrao je desno krilo u Veležu (1947-1954),  Hajduku (1954-1957) i jednu sezonu za FK Sarajevo. Kakav je trag ostavio u Hajduku oslikava davno svjedočenje. Splitski novinar, književnik i dramaturg, Predrag Lucić, svojevremeno glavni urednik „Feral Tribjuna“, prenosi utiske svoga oca o Suli. „Veliki su bili i Bajdo i Frane, i Beara i Kokeza, i Luštica i Broketa, i poslije njih Andrija Anković, ali Rebac… Rebac je, sine, bio više od igrača. Rebac je bio pjesma“.

(Sutra nastavak)