O psihologiji i umetnosti šahovske igre – život i psihobiografija Roberta – Bobija Fišera – nepobeđenog šampiona sveta (18. nastavak)

Prostorna inteligencija predstavlja sposobnost uočavanja rnogućnosti kretanja. To je očigledno odlučujuće svojstvo za šahovsko mišljenje, jer je to sposobnost izgradnje sistema znanja i iskustva. Ovaj sistem mora biti pohranjen u memoriji i dobro organizovan – pravila, analogi­je, operacionalni principi moraju stalno da se izdvajaju, adaptiraju i poboljšavaju (možda ne uvek svesno). Šahovsko mišljenje često podra­zumeva kompleksnu, hijerarhijsku strukturu problema, potproblema, pa su sposobnosti formiranja takvih kompleksnih struktura podataka (što predstavlja i izbegavanje preterane konfuzije) i sposobnost kontrolisanih jasnih i organizovanih ciljeva u korelaciji sa visokim IQ.

Mnogo genijalnih šahista potiče iz jevrejskih porodica. Ovo je verovatno deteintinisano i kulturalnim faktorima kao i sistemom zajedničkih vrednosti koji favorizuju učenje i intelektualne veštine (arhetipska bdenja nad Kabalom i Torom). Uspeh Rusa u šahu Levit lucidno objašnjava Platonovom mudrošću: „Ono što država ceni, to će i uspevati“, jer je šahovska kultura najviše cenjena u Rusiji. Značajan deo ruske elite se okrenuo šahu jer nije bio izložen jeftinoj industrijskoj komercijalizaciji i industrijalizaciji koja se dešavala na zapadu. Profesionalizam u šahu se najpre začeo u Rusiji a tek nakon pojave Fišera počeo je da uzima korene i na zapadu. Samopouzdanje, sposobnost savlada­vanja neuspeha kao i podsvesnih mentalnih blokova su važni aspekti u izgrad­nji šahovskih talenata. Ali ono što je još vrlo bitno to je nezavisnost koja je jedna od osnovnih podloga za kreativnost i originalnost u šahu.

Uostalom i ovde možemo citirati Fišera i njegovu već poslovično lapi­darnu i kvintesencijalnu mudrost: „Ja volim da radim ono što ja želim, a ne ono što drugi hoće. Mislim da je to pravi život.“

Umesto zaključka

Šahovski svet ga i dalje beskrajno poštuje. Želi makar još jedan come back svog idola. Ali on je neumoljiv. Povremeno blesne neki od njegovih darova, koje poklanja ovozemaljskim smrtnicima, kao zalog svoje besmrt­nosti. Fišerov patent – sat sa neobičnim, ali danas već uveliko prihvaćenim retrogradnim vremenskim bonusom (sat koji dodaje vreme za razmišljanje nakon svakog povučenog poteza), kao i njegov random-šah, koji pokušava da izbegne petrifikovane šablone šahovske igre, raznovrsnim razmeštanjem figura. Svet sada gotovo bez izuzetka prihvata sve njegove umotvorine, ali vladar je neumoljiv i nepomirljivo uvređen.

Robert Fišer poput Ahasfera i dalje luta svetom. Kralj bez trona, ali sa krunom koja i dalje blista nepomućenim, ili čak još i većim sjajem.. Štefan Cvajg je u svojoj sjajnoj “ Noveli o šahu“ predvideo jednu ovakvu superi­ornu ličnost u svetu šaha, u liku glavnog junaka Mirka Čentovića. Ali za razliku od njega koji je, kako je to primetio Botvinik, igrao dosadan šah,. Fišer igra zanimljivo i ingeniozno.

Hoće li se jednog dana, kada bude sazreo istorijski i možda eshatološki trenutak, pojaviti kao duh Hamletovog oca, željan osvete i pravde i na koga će njegov gnev biti usmeren. Ono što je jedino izvesno, to je da među njima neće biti šahista, jer Fišer kao njihov suveren poštuje geslo: Gens una sumus.

Napomena:

Većina biografskih podataka korišćena je iz vrlo dobre i dinamične knjige Dimitrija Bjelice „Robert Fišer – Genije koji se ne vraća“ u izdanju NIRO Književne novine, Beograd, 1984, Knjige I i II. Autor ove psihobiografije pročitao je tekstualni deo iz obe knjige (druga knjiga sadrži sve Bo­bijeve publikovane partije) više od desetak puta kako u onim emocionalno teškim situacijama, tako i tokom njegove dugogodišnje egzaltiranosti i zalju­bljenosti u šahovsku umetnost. Dok je ovaj rad u meni sazrevao proteklo je dosta godina otkako sam knjigu kupio, tako da je zbog česte upotrebe, a i selidbe autora izgubljeno deset strana prve knjige. Kako se radi o raritenom delu, koje je svetlost dana ugledalo u bivšoj Jugoslaviji, broj kasnijih izdanja je drastično redukovan, što me je i onemogućilo da dođem do kompletne verzije. No, ipak, nekako sam uspeo da dođem do jednog primerka, koji ću nadalje ljubomorno da čuvam, a ako se i sa njim nešto desi, ja ću poput oniti koji znaju „Gorski vijenac“ napamet, takode biti ispreman da izdeklamujem gotovo sve što je u ovoj knjizi objavljeno o najvećem šahisti svih vremena, Robertu – Bobiju Fišeru. Video sam ovog velikana i 1992. godine tokom meča u Centru „Sava“. Izgledao je miran, samouveren i prijateljski orijenti­san prema najšahovskijem narodu na svetu. Niko tada ne bi mogao da kaže da se radi o mentalno obolelom čoveku, naprotiv odigrao je ulogu despera­dosa i osvetnika na najafirmativniji način. Njegovo pravdoljublje nisu mogle da zaustave ni sulude pretnje njegovih sunarodnika, koji su ga dvadesetak godina pre toga i sami izdigli na pobednički i božanski pijedestal.

Za njega je postojala i postoji samo magija figura i geometrijskih lavirinta crno-belih polja. Sa ljubavlju koju poseduje samo prometejska i božanska harizma premeštao je figure,,stvarajući nove, genijalne konstruk­cije na tabli. Nova pravila kreacije jedne stare umetnosti, nove strategije u prastaroj kosmičkoj igri, koju su moguće osmislili neki vanzemaljski umovi da bi nam prosvetlili naše male živote i egzistenciju.

Ostao je sam na pozornici apokaliptičkih svetskih zbivanja, sa svo­jim figurama, dobroćudni Kiklop, nadmoćni Titan sa svoja 32 potomka, sa svojim pešacima, topovima… sa malom armijom spremnom da dobije rat bez kapi prolivene krvi. Veština umetničkog, sportskog i naučnog nadigra­vanja njegov je logos, njegova šahovska kosmogonija koja odražava suštinu života. Mikrokosmos prostorno-vremenskog zbivanja u kojem svaka figura ima svoju ulogu koja je slična duhovno-telesnoj hijerarhiji i stratifikaciji. U strukturi (jezgru) šahovske igre, je svakome dostupna i tajna Lajbnicove prestabilirane harmonije. šah je uneo harmoniju u sam- kosmos i upravo je on ujedno ideal i ogledalo Spinozinog panteizma. Šah je životna šema, niz kodova i pravila o ponašanju, moralu i etici. Ali, nažalost Fišera i nas, nje­govih iskrenih poklonika, teško ostvarljivih u ovozemaljskoj praksi.

(Kraj serijala)

Dr Aleksandar Damjanović neuropsihijatar. Uzeto iz knjige Psiho i patobiografija. Konstrukcija rekonstrukcija i dekonstrukcija ličnosti. 2006
Radi u klinici V. VUJIĆ, Klinički centar.