Kao u fudbalu, košarci ili u bilo kojem drugom sportu, tako postoji namještanje partija i u šahu.
Ja ih dijelim na dvije kategorije: namjestiti nešto radi bilo kakve koristi (puštate Vašeg protivnika namjerno da Vas pobijedi, jer ako ste Vi pobjednik, onda ni Vi ni Vaš protivnik nemateništa od toga) i namjestiti nešto radi nečije štete (namjerno gubite partiju jer Vam se ne sviđa da određena osoba osvoji prvo ili značajno mjesto).
Nije mi prvi put, a vjerovatno neće biti ni poslednji, da mi neko namjerno nanese štetu u poslednjem kolu na turniru. Upravo mi se to danas dešava u Beranama – u poslednjem kolu, na prve dvije table se odlučuje pobjednik. Moj konkurent sa pobjedom sigurno osvaja prvo mjesto. Njegov protivnik, po rejtingu jači igrač, ima izbor: ili da ide na pobjedu, gdje sigurno osvaja drugo ili treće mjesto (dakle, medalju I finu dnevnicu od 80 ili 60 eura), ili da ga namjerno pusti, gdje ja sigurno neću biti prvi, ali uz dogovor sa protivnikom je moguća određena novčana kompenzacija (koja je znatno manja od pomenutih nagrada). Uz to, postoji i šansa da ja izgubim partiju, pa onda je u tom slučaju dovoljan i remi, gdje će oba igrača osvojiti značajna mjesta i nagrade.
Šta se događa u poslednjem kolu? Moja partija dugo traje, zbog velike borbe. Imam prednost za koju se treba pomučiti da bi bila realizovana. Dakle, borba za prvo mjesto je realna. Sto pored mene, partija u toku, igrači u razgovoru (što je
obično slučaj kad se ne igra partija). Potezi se više vuku nasumice nego planski. Nakon svakih par minuta, jedan od igrača ustaje i posmatra stanje. Dakle, čeka se moj eventualni gubitak partije, da bi na susjednom stolu uslijedio remi.
Međutim, nakon duge borbe, pobjeđujem svojeg protivnika, ali nedugo zatim (možda samo nekih par sekundi), igrač predaje partiju mojem konkurentu. Igrač se odriče svoje medalje inovčane nagrade, samo da ja ne bih imao šansu za prvo mjesto. Čestitke, bravo…
Volio bih da čujem komentare od nešahista (I šahisti su, naravno, dobrodošli da iznesu svoju misao), šta o ovome misle, jer, ako se ovakve stvari dešavaju u šahu, koji je zadnja rupa na svirali u državi, gdje su onda velike stvari? Koje
velike, krupne stvari se rješavaju silom, i dokle ta sila istrajava? Kako se mi borimo sa takvim siljenjem situacija?
Mišljenja sam da na ovakve stvari ne treba ćutati. I da ne bi bilo kakve zabune, čestitam I sad, kao što sam čestitao i danas šahovskom drugu na prvom mjestu. Osim poslednjeg kola, sve ostalo je bila njegova zasluga (možda bi
bilo i poslednje kolo, ali to nećemo znati). Ne volim nikog da imenujem, iako je šahovski svijet mali i svak svakog manje-više zna…
Cilj ovog posta je namjerno prikazivanje istine, da bi se istina znala.
(Preneseno sa fejsbuka)