Pompeja
Drugi nastavak
Formia je prepoznatljiva po istorijskom događaju vezanom za Cicerona, jedne od najvažnijih ličnosti antičkog Rima. Poslije Cezarove smrti (15. marta 44. p.n.e.) Ciceron dolazi na čelo Republikanske senatske stranke, postajući, uz Marka Antonija, ključna politička figura tog vremena. Održao je 14. čuvenih „filipskih“ govora uperenih protiv uzurpatorskih težnji Antonija. Govori su se odlikovali živošću i neposrednošću poput davnih Demostenovih protiv makedonskog kralja Filipa II, osvajača Grčke. Ciceron se uzdiže do odlučnog branioca slobode, iako je svjestan rizika. Govori su vrhunac Ciceronove govorničke umjetnosti i njegove moralne veličine. On i njegovi istomišljenici proglašeni su državnim neprijateljima. Od svih „nepoželjnih“, Ciceron je najviše proganjan. Veliki dio javnosti bio je uz njega i mnogi ljudi nisu htjeli prijaviti da su ga vidjeli. Uhvaćen je 7. decembra 43. p.n.e. u blizini Formije. Putovao je u nosiljci, pokušavajući da se ukrca na brod za Makedoniju. Njegove posljednje riječ su bile: „Nema ničeg ispravnog u onom što činiš, vojniče, ali barem pokušaj da me ubiješ kako treba“. Ciceronov mauzolej je turistička atrakcija Formije.“Duša je data iz onih vječnih ognjeva koje zvijezdama i suncima nazivate“(Ciceron).
Formia se nalazi na pola puta između Rima i Napulja, na ruti antičkog Apijskog puta. To je jedan od najstarijih i strateški najvažnijih puteva koje je sagradila Rimska Republika. On je spajao Rim sa Brindizijem u pokrajini Apuliji. Za Apijski put se obično kaže da je kralj dugih puteva. U mjestu Mondragone, na Tirenskom moru, naglo mijenja pravac, udaljavajući se od obale prema Kapui. Grad koji su osnovali Etrurci 471. godine p.n.e. bio je saveznik Hanibala u Punskom ratu protiv Rima (216-211 p.n.e.). Apijski put vodi do Beneventa, bogatog antičkim ostacima (Trajanov slavoluk, Hadrijanov teatar sa 10 hiljada mjesta, Santa Sofia, Ponte Leprozo, Luk sakramenta), i nastavlja se prema jugoistoku Italije.
„Jutro je majka poslova, a noć majka misli“ (italijanska poslovica). Koliko lijepih gradova, atrakcija, znamenitosti ostaje tajna, čak i za izrazito radoznale putnike?! Otkrivaj, sanjaj, istražuj“! (Mark Tven)
Nešto kasnije otvaram prozor voza i ukazuje se upečatljiva slika; rađa se novi dan!
Draga mi je ta fotografija, sa neobičnom bojom neba na kraju vidika. Dok se približavamo Napulju, prisjećam se kako je Ivan Bunjin dočarao buđenje zore tokom putovanja od Harkova do Sevastopolja.
„Bože, kakva je bila zora! U daljini bukti istok ružičastim plamenom, u vazduhu ona divna svežina i sjaj, što biva samo u rano proleće, u osvit, u stepi“. Isto putovanje i efektan opis. „A drugo svitanje bilo je divno, još lepše. Opet sam se iznenada prenuo na nekoj drugoj stanici – i ugledao nešto sasvim rajsko; belo letnje jutro, tad je već bilo pravo leto – i nešto jako zbijeno i skroz u cvetu, rosno i miomirisno, nekakvu malu belu stanicu, svu obavijenu ružama, nekakav šumoviti obronak koji se okomito uzdizao nad njom, i nekakav gusti čestar opet u cvetu na obronku s druge strane“ („Život Arsenjeva“).
Voz je dugo stajao u Napulju, posmatram predio koji je nepresušna inspiracija pjesnika i putopisaca. „Nisam se začudio tunelu ispod Temze; nisam se začudio visini tornja u Štrazburgu, a lepoti Neapolja začudio sam se. Ne možeš kazati: ili je lepši uveče kad ga sunce ostavlja; ili ujutro kada se prvi zraci sunčevi kroz dim Vezuva kradu; ili noću kada ga mesečina obasja“(Ljubomir Nenadović-„Pisma iz Italije“).
Grad u centru Mediterana leži u karakterističnom, dvostrukom zalivu, gdje je prema grčkoj legendi živjela Partenopa, najprivlačnija od svih sirena. Osnovali su ga Grci u VII vijeku p.n.e. Napulj je poznat po najvećem starom gradskom jezgru u Evropi i po drugoj po redu najprometnijoj luci na svijetu, kad je u pitanju putnički saobraćaj. U starom gradu podignute su palate i crkve izuzetne vrijednosti.
Bilo bi zanimljivo otići na najveći napuljski trg “Piazza del Plebiscito”. Pohodio bih Kraljevsku palatu, prošetavši pored drvoreda magnolija i hrastova. Možda bih se peo na brdo Vomero, rezidencijalni dio Napulja, sa srednjevjekovnim zamkom “Sant ‘Elmo”. Posjetio nekadašnji kartuzijanski manastir „San Martino“, pretvoren u muzej i pogledom obuhvatio široki pojas zaliva.
“San Martino”
Da sam imao malo više vremena razgledao bih stare zamkove, velelepne crkve i muzeje. Kako bi bilo lijepo otići u najstariju operu na svijetu „Real Teatro di San Carlo“!
“Real Teatro di San Carlo”.
Zdanje je svečano otvoreno 4. novembra 1737. što ga čini starijim od Milanske Skale („La Scala“) i venecijanske opere „La Fenice“.
Bilo bi zanimljivo koračati napuljskim ulicama, postati dio živopisnog ambijenta. Prošetati znamenitim mjestima punim vreve i južnjačke atmosfere. Da li je Napulj „prava“ Italija, ili osoben grad, priča za sebe? Sofija Loren je davno izjavila: „Nisam Italijanka, ja sam Napolitanka, a to je nešto potpuno drugačije“! Proslavljena glumica, rođena u Rimu, odrasla je u mjestu Pocuoli kraj Napulja.
Zaneseno bih krenuo tragom pjesnika.“Neizrecivo i neopisivo je, međutim, veličanstvo mesečine koju smo videli šetajući se po ulicama i trgovima Rivijere di Kjaja, šetalista bez kraja, a zatim gore-dole duž morske obale. Teško je naći slično mesto u Evropi koje ima more ispred sebe, ostrvo Kapri preko puta, Pozilipo na desnoj i sorentinsko poluostrvo na lijevoj strani“ („Putovanje po Italiji“-Johan Volfgang Gete).
Možda bih sjeo u neki restoran, naručio pastu, ribu i čuveno vino „Lacryma Cristi“ (suza Hristova), što miriše na breskvu, ananas i dunju. Osjetio bliskost sa tim emotivnim, temperamentnim ljudima. Crnjanski u knjizi „Kod Hiperborejaca“ piše:“ Volim Neapolitance – tako treba živeti. Osim toga, taj svet oseća, da ga ja volim, da Neapolj volim, iskreno, zbog velike inteligencije, koju Neapolitanci imaju, kao i lepote. A još više ih volim zbog njihove melanholije, koja je na dnu svakog Neapolitanca i Neapolitanke“.
Odnekud bi dopirali zvuci napolitanskih kancona.“U Napulju sav svet instinktivno, prirodno peva, kao što se u drugim mestima prirodno diše. „Kancona“ koju prosti narod pevuši od jutra do mraka, to vam je nešto veoma žustro i veoma toplo, kao što je žustar i topao i sam napuljski dijalekt. A tek ovaj narod, ovi strašću zaneseni pevači sa svojim skladnim i ekspresivnim glasovima“ (Marko Car-„Estetička pisma“).
Mogao sam razgledati Napulj i uživati, ali nešto me tog jutra snažno vuklo prema Pompeji!
Velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)



