Velemajstor Genna Sosonko: Kraj

Počeću odgovorom na pitanje koje je mi je postavio jedan slušalac u intervjuu- da li ćemo zaboraviti aktuelnu pandemiju za pet do deset godina, kao što smo zaboravili i na „španski grip“ koji je prije jednog vijeka odnio desetine miliona života. Analogija sa „španskim gripom“ mi se ne čini u redu. Naziv „španski grip“ , usput da kažem, pojavio se slučajno: otkad je epidemija počela tokom Prvog svjetskog rata, cenzura zemalja koje su se borile nije dozvolila izveštaje o strašnoj katastrofi, a prve vijesti o njoj pojavile su se u maju 1918. u neutralnoj Španiji. Vlade zaraćenih država plašile su se da bi objavljivanje informacija o pojavi bolesti sa smrtnim ishodom moglo da ohrabri neprijatelja, ali glavni razlog je bio i drugačiji. Vlasti su shvatile da bi broj preminulih  mogao ugroziti javni red i stvoriti paniku u njihovim zemljama. Iako se u 21. veku pojavila pandemija u mirnodopsko vrijeme, ovaj faktor se dešava i u autoritarnim državama, gde se skriva istina o obimu katastrofe.

Pandemija „španskog gripa“ dogodila se prije sto godina. Tada se nije pominjala globalizacija, čak  takva reč nije ni postojala, a komunikaciju između država i pojedinaca danas je nemoguće čak i porediti sa onoj tada. Zato se broj žrtava „španskog gripa“ toliko razlikuje čak i u uglednim izvorima. Negdje možete pronaći da je broj umrlih bio 17-50 miliona, negde – 20-30, a drugi govore od 50 do 100 miliona ljudi. Ali poenta nije u broju žrtava, koji je, srećom, sada mnogostruko manji. Čak i kada se složimo da autoritarne zemlje, iz gore navedenih razloga, ne izvještavaju o stvarnom broju zaraženih i mrtvih, nema takvog neslaganja kao tada. Počeli smo da živimo u jednom svijetu gdje je trenutno prenošenje  informacija omogućilo da odmah pratimo šta se dešava čak i u najudaljenijim stranama planete.

U poređenju s tim vremenom, koncept vrijednosti ljudskog života se promijenio. Da li je dobro, ili loše, ali nikada se nije dogodilo u istoriji čovječanstva da svijet dobrovoljno zaustavi ne samo svoju ekonomiju za tako dugo vremena, već i radikalno promjeni cjelokupno ponašanje radi spašavanja ljudskih života, čija se važnost višestruko povećavala.

Šta bi se dogodilo da  se epidemija koronavirusa dogodila prije sto godina?

Vjerovatno bi u Kini umrli milioni ljudi, možda i desetine miliona. Informacije o tome bi se pojavile u svjetskim novinama, mada ne mislim da bi bile na naslovnim stranama. Napokon, Marko Polo nije ni pisao o takvim stvarima u ovoj, ‘Bog zna gde se nalazi zemlja’, šta mi imamo sa tim? A da li bi se epidemija proširila i na druge zemlje? Pitanje je. Ili mislite da bi iz Vuhana samo do Sjedinjenih Država, da ne spominjem ostale zemlje, tada doaletjelo stotine aviona sa više desetina hiljada kineskih građana? Avioni? Iz Kine? Prije sto godina? Putovanje u inostranstvo i vozom smatralo se prilično egzotičnim, a samo vrlo, vrlo malo ih je moglo to priuštiti.

Zato mi se čini da će u kolektivnom pamćenju ta pandemija, za razliku od „španskog gripa“ još dugo ostati. Tada se radilo samo o mrtvima i ožalošćenim članovima porodica žrtava, a vrlo brzo je užasni period zaista postao samo istorijska činjenica. Današnja pandemija pogađa gotovo čitavo svjetsko stanovništvo, nekoliko mjeseci zaredom stvarajući utisak socijalnog eksperimenta bez presedana u istoriji čovječanstva. I drugo pitanje je da li će postojati drugi talas, koji bi mogao biti teži od prvog, kao što se dogodilo, usput, sa „„španskim gripom“, a drugi talas se pokazao pet puta većim od početnog. Ili čak treći, četvrti talas, kako to predviđaju vrlo ugledni virolozi, a ne ljubitelji senzacija i stvaraoci užasa. A najgrublji i najgrozniji od njih obećavaju takvu sliku do 2025. godine.

Moguće je da će, kako kažu, dok ne bude napravljena vakcina, čovječanstvo biti primorana da se zaključava dva do tri puta godišnje.

Naravno, u slučaju redovnih talasa, ljudi će ih dočekati mnogo spremnije i naučiće da odlučnije pribjegavaju potrebnim mjerama, ali neće li te mere ličiti na uspješnu operaciju, u toku koje je pacijent umro? Psiholozi kažu da će pandemija rezultirati u sve većem  osećaju anksioznosti i straha, kako kod svakog pojedinca tako i u društvu.

Jasno je da ako ovaj osećaj bude stalan u našim glavama, odatle ga neće biti tako lako iseliti, ali bolna anksioznost će otrovati postojanje. I šta će postati „normalan“ život u iščekivanju izolacije?

Najvjerovatnije, čovečanstvo naoružano nagomilanim znanjem biće stalno na oprezu. I da li ćemo nesvjesno primjeniti taktiku poznate mnogim životinjama: uvijek se sjetiti predstojeće opasnosti. Pritajiti se. Ne izlagati se. Sjediti tiho. Živjećemo kasnije. Da li ćemo uopšte živjeti.

Ali u stvari još uvijek ne znamo kako će pacijenti koji su već bili bolesni reagovati na virus, jer je u Vuhanu, gde je sve počelo, kod dvjesto ljudi reakcija na koronavirus bila ponovo pozitivna. Naučnici su u dilemi da li je to posledica već bezopasnih virusa koji i dalje lutaju po telu ili je pacijent zaista bolestan. Mjere koje su kineske vlasti preduzele u vezi sa „povratnicima“ ne mogu se nazvati djetinjastima: trebate biti ponovo testirani dva puta, a oba testa moraju biti negativna. Usprkos tome, pacijent mora provesti dvije nedelje u karantinu u hotelu, a zatim i dvije nedjelje kod kuće. I opet proći testove. U drugim zemljama, u vezi sa ponovnim javljanjem  bolesti, vlade će preduzeti korak unazad (a u nekim, poput Južne Koreje, već suto uradili), ponovo ograničavajući slobodu kretanja i vraćajući bivše zabrane. Možete, naravno, reći da se uplašena vrana plaši žbuna, ali možete razumijeti i vlasti. Naučnici upozoravaju: možda se suočavamo sa promenom davnih praksi, podjelom društva na „prijatelje“ i „strance“, preispitivanjem religije i drugim dubokim transformacijama. A sve to će biti posledica stanja u kojem se nalazimo. Neće se tako brzo sadašnja epidemija, za razliku od prošle, zaboraviti.

(Nastaviće se)

http://chess-news.ru/node/27061

Оставите одговор