Velemajstor Milan Draško: Mićun (1. dio)

Mićun

Stigao sam u Beograd da odigram turnir na Karaburmi. Početak marta 2017, u vazduhu se već osjeća miris proljeća. Boravim u Dobračinoj 9, pedesetak metara od Narodnog pozorišta. Velja i Slobodanka su divni domaćini. Decenijama su živjeli u Sarajevu, u Ulici Stjepana Radića blizu  Miljacke. Velja je prvi rođak mog oca. Nikad nisam upoznao čovjeka sa tako lakom,  lepršavom komunikacijom. Njegov optimizam bio je zarazan. Pomagao je ljudima s lakoćom, bez želje za isticanjem.

Radomir Mićunović

Pamtim druženja iz sarajevskih godina. Bio sam čest gost u njihovom domu. Velja je dolazio s malim sinom Vlastom u „Holiday Inn“, bodrili su me na Bosninim turnirima. Vlasto je danas sveučilišni profesor u Engleskoj, a stariji sin Vlado, novinar „Sputnjika“.

Sticajem okolnosti, dugo se nismo vidjeli. Zato je moj boravak u Beogradu 2017. poklon sudbine! Pričao mi je o putovanju u Cejlon, Indiju i Nepal, o Mikiju Đuraševiću i Vuletu Vukaloviću, druženju u Sportskom društvu Bosna. Pročitao je bezbroj knjiga, poznavao pisce i umjetnike. Nekad je bio generalni direktor lutrije Bosne i Hercegovine. Nije pokazivao da žali za Sarajevom, ali sam osjećao šta se skriva u dubini njegove duše. Imao je 77 godina i narušeno zdravlje. Svako jutro smo odlazili u restoran „Edisan“ na Trgu Republike. Kratko pješačenje i pogled prema knjižari „Delfi“. Na ulaznim vratima stihovi Crnjanskog: „I pitam se otkud ta strašna lakomislenost, kojom se, u mladosti, odlazi u stranu zemlju? Je li to zato, što nam se čini da je život dug i da ima vremena da se vratimo?…  To znači, očigledno, da je čoveku potrebno, da zna, da se nekud ne može više vratiti, pa da uvidi kako je tamo sretan bio“ („Kod Hiperborejaca“I).

U „Edisanu“ nas već čekaju dugogodišnji novinar „Oslobođenja“ i „Sporta“ Momo Bekan i Pero Sudar iz Baćevića, kod Mostara. Velja je završio srednju školu u Čapljini, boraveći u našem domu. Rođak Momo živio je dvadesetak metara dalje. On i Velja šaljivo pričaju o starom bunaru i atmosferi krajem pedesetih. O ljepoticama tog doba. Zatim o čapljinskom Borcu, popularnom fudbalskom klubu. „Išao si u Bjelave da gledaš Borca“?, pitam Velju. „Svaku utakmicu“!

Meni se dopala priča o Ćungeli, tamnoputom mladiću, koji svako jutro izvodi „oksford“ ispred restorana „Elita“, kod opštine. To je ona Šekijeva finta, kad prebaci loptu preko glave. Aplauzi gradske raje i đaka, a Ćungela, čiji će sin Ibro,  mnogo kasnije, biti veliki fudbalski talenat, široko i zahvalno se osmjehuje. Kada je Šekularac igrao u Bjelavama, kao vojnik bilećke kasarne, iznenada je pogledao prema navijačima i upitao koliko je sati? Naravno, najbrže reaguje Ćungela i  veselo saopštava svom fudbalskom idolu.

Razgovor teče kao potok, ne primjećujemo kako prolaze sati. Pero u zanosu predlaže:“Hajdemo na oradu u „Mažestik“! Bili smo zahvalni, ali nismo otišli na oradu. Zar da prekidamo ovakav razgovor!

Jednog jutra sam nazvao telefonom Mićuna, dogovarao susret. Pitam Velju  da li ga poznaje? „Kako ne znam, Mićuna! On je bio urednik „Eha“, mi smo ih finansirali“. Dajem slušalicu Velji i razgovoru nikad kraja. Radujem se što sam povezao dvojicu starih drugova. Život im pruža još jednu šansu za druženje. Posjetio sam Mićuna u njegovom domu na Novom Beogradu. Nikad nisam vidio stan sa toliko knjiga! Poklonio mi je „O šahu s ljubavlju“, Branislava Rakića, a njegova ćerka, Svjetlana, knjigu svojih pjesama. Govorio je da planira objavljivanje tri knjige poezije tokom 2018. Nije bio dobrog zdravlja, nadao se da neće morati na operaciju srca. Mićunova supruga je rođena sestra Jovice Miloševića, dugogodišnjeg direktora proslavljenog Agrouniverzala.

U junu 2017. zauvijek je otišao Velja. Ovo je neka vrsta zakašnjelog nekrologa. Dugo već nosim neke rečenice u sebi. Jutros pročitah da su nas napustili Momo Vuković i Radomir Mićunović. Milan Vujović je veoma lijepo napisao o velikom barskom Gospodinu, osjećam potrebu da napišem nešto o Mićunu.

Osam godina sam bio dio velike porodice Agrouniverzala, vicešampiona Evrope, kluba u kojem su igrala tri šampiona i tri vicešampiona svijeta! To su devedesete godine i početak našeg vijeka.

Taj drugi, petogodišnji period mog igranja u Agrouniverzalu pamtim po nevjerovatno pozitivnoj atmosferi! Za Jovicu se govorilo da je velemajstor života! Znao je da uživa i priredi uživanje svima oko sebe. Mićun je bio duša kluba, izrazito duhovit, nadahnut, velemajstor pisane riječi. Pjesnik, kritičar, esejista novinar, publicista, enigmata. Rođen je u Lozoviku 1940, djetinjstvo provodi u Velikom Orašju i Novoj Pazovi, a gimnaziju završava u Staroj Pazovi. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu (grupa jugoslovenske i opšte književnosti). Bio je novinar „Borbe“ i glavni urednik lista „Eho“. Član udruženja književnika Srbije i u jednom periodu član njegove uprave. Knjige su mu prevođene na desetine jezika. U Pragu je, na primjer, njegov „Album zverinja“ štampan u 40000 primjeraka i prodat za svega tri dana.

Zastupljen je u brojnim antologijama. Autor je anagrama, indirekata i slovnih rebusa. Slovne i slikovne rebuse  objavljuje od devedesetih godina prošlog vijeka.  Objavio je oko trideset naslova za djecu i odrasle. Laureat brojnih književnih nagrada. Pečat varoši karlovačke, 1968, za pjesmu „Nemoguće pismo“. Prva nagrada na Festivalu jugoslovenske poezije u Vrbasu; za pjesmu „Šumski sat“ (1969.). Prva nagrada za zbirku u rukopisu „Dan i bezdan“, 1972. (Čačak). „Radoje Domanović“ 1998. za zbirku „Magična polja“. „Ivo Andrić“ 2000. za zbirku „Biblios“. Memorijal Srboljub Stanković – čika Stanko“ za sastavljanje slovnih rebusa; 3 prve, 4 druge i 2 treće nagrade.

„Pišem u nastojanju da otkrijem svet sebi i sebe svetu. I sam se često pitam; ko sam zaista ja – prepisivač nepogode, nosilac stabla, izgnanik iz ponoćnog raja, panonski brđanin, udvarač nesreći, vlasnik košulje sa očima, mesečev jahač, jedinac ili brat kalemarov… možda sve to skupa. Pokušao sam iz života, novinarstva, šaha, sporta, enigmatike, sa putovanja, iz epike, folklora i fantastike, iz biblioteka i prirode, odasvud, da zahvatim što je najtananije, najvrednije, držeći se intimnog dekreta; nijedan dan bez pisanja, nijedan dan bez ljubavi“(Mićunović).

Za šahiste Agrouniverzala Mićun je bio prijatelj, saputnik sa kupova i liga, često ironičan, ali uvijek simpatičan. Mogli ste očekivati peckanje, šalu; ukoliko imate ljubomornu suprugu, ili ako pronađe zanimljivu igru riječi na vaš račun, ali ništa tegobno. Stvarao je vedru atmosferu na sastancima ekipe i pisao nadahnute izvještaje za podgoričku „Pobjedu“. Zasljepljeni  svojom šahovskom „veličinom“, nismo svi i u svakom trenutku valorizovali njegovu pjesničku harizmu. Prava saznanja dolaze kasnije, što je prednost zrelih godina.

„Nikad ne prepričavajte svoju poeziju, jer pesma je uvek pametnija od pesnika“. „Šta je poezija“? „Svetkovina duha i sluha. Otkrovenje Istine i Lepote“.

Pitao sam ga mogu li  u tekstu koji pišem o Agouniverzalu objaviti neke od njegovih bravura. „Sve  ti je dopušteno, jer si bio i ostao plemić, sa dušom pesnika, čak su ti i kćerke u znaku rime“. (Anja i Miljana).

Velemajstor Milan Draško

(uskoro 2. dio)

Оставите одговор