Mićun
Drugi dio
Radomir Mićunović
Mićunove uspomene na druženje sa pjesnicima Miroslavom Antićem, Perom Zupcem i Duškom Trifunovićem, neobično su zanimljive.
Izdvajam pasaže iz naše trogodišnje prepiske.
„Panonski mornar i vetrenjače, to je samo jedna od mogućih sintagmi za pesnika jedinstvenog kova. I ne samo pesnika. Bio je, takođe, slikar, filmadžija, novinar, džudista i bokser. Umetnik i boem na glasu. Na njega se, pre svega i ponad svega, mogla odnositi definicija da pesnici zemljom hode a nebo dodiruju“. Od mnogih Mićunovih priča o Miki Antiću izdvojio bih „novobeogradsku“.
„Popodne zapazih u novinama da Mika ima književno veče nadomak Studentskog grada. Pozvah dragu i tamo se pojavismo, pošto se program uveliko odvijao. Htedosmo neprimetno da se negde smestimo, kad Antić prekide svoje izlaganje rečima:“Dobro došao kneže“! Ne bi mi prijatno, pod radoznalim pogledima prisutnih, ali šta je tu je. Antić me predstavi, zahvali što sam se pojavio, uz dodatak:“Mi smo tako često skupa na pesničkim susretima i tako se razumemo, da ćemo jednom, verovatno, zajedno objaviti knjigu pesama“. Bio je, odista majstor štimunga. Plenio je spontanošću i, dabome, poezijom“.
Kako je Miroslav Antić govorio o sebi? „Ljudi će pomisliti da sam njihov. Ja sam, međutim, bio među zvezdama. Nedodirljiv sam. Izuzetna, ali opaka sloboda. Hvatanje ni za šta. Da bi se lebdelo. Ili letelo“.
Zanimljiva je priča o upoznavanju sa autorom „Mostarskih kiša“, koje su pomogle mnogim udvaračima da slome krhki otpor simpatisanih i obožavanih Evinih potomkinja. „Sa Zupcem sam se upoznao preko poezije. Dok sam služio vojsku u rodnom mestu Ivana Cankara, Vrhniki, dobijem zagrebački „Telegram“, na koji sam bio pretplaćen, jer su tamo, kod Zvonimira Goloba, u rubrici NOVA IMENA, gostovali svi pisci novog talasa koji su iole vredeli. Vidim Zupčeve „Mostarske kiše“, sednem i napišem „Bežanijske pljuskove“, koji počinju ovako:“ Šta su modre mostarske kiše prema bežanijskoj provali oblaka, kad u noćima što su od tišine tiše dođeš kao lahor sveža i laka, pa cela soba ljubavlju zamiriše. Šta su modre mostarske kiše“.
Pošaljem novosadskim POLJIMA, u čijoj redakciji su radili Gojko Janjušević, Pero Zubac i još neki. Dobijem uskoro dopisnicu kojom Zubac javlja da u sledećem broju objavljuju moju pesmu i da jedva čeka, kad izađem u civilstvo, da se upoznamo. Posle je nadenuo ime našoj starijoj kćerki Svetlana, po „Mostarskim kišama“.
Mićunović piše o bliskosti sa „sedokosim dečakom srpske poezije“.
„Za Duška me vežu najlepše uspomene. Od prvih susreta u Vrbasu 1969. gde je bio duša manifestacije. Smatrao sam ga, zaista, svojim starijim bratom. Izvesnu razliku u godinama, potirala je mentalna i emotivna bliskost.
Njegovi stihovi su bili praznik za uši i melem za narod. Nije čudo što su mnoge estradne zvezde zavodile masu Duškovim jednostavnim a veoma frekventnim rečima. Doduše, pesnik je od toga imao malo, gotovo nimalo. Pitao sam ga, jednom, koliko tantijema mu stiže od melodija snimljenih na njegove pesme, pošto sam i sam ponešto primenjenih strofa ispisao, ali mi je on kratko i jetko odgovorio:“Ništa“!
Kada je pjesnik preminuo u 73. godini, Mićunović je napisao „Oproštajni triptih“. Ovo su završni stihovi.
„Sudbina je takva bila, izdaše te moćna krila.
Osta Pegaz bez viteza. Ima neka tajna veza.
Bez pesnika – sud je strašan, a svet grozno siromašan.
Pomračen je sunčev sjaj. Beše neko naj, naj, naj…
Nad pesnikom šumi breza:“Ima neka tajna veza“.
To i mrtav, nek’ se čuje, Trifunović trijumfuje“.
Kada je sredinom 2017. otišao čuveni nikšićki boem Nikola Mijušković, nekadašnji fudbaler Crvene Zvezde (iz doba Šekularca i Kostića) i šahista, majstorski kandidat, Mićun se toplo oprostio od prijatelja.
„Oproštaj od N. Mijuškovića“
„I mi, Beograđani, sa poreklom
južnim
potreseni smo vestima tužnim.
Duše su nam pune čemera i
bola,
što nam ode fudbalski i
šahovski knez
Nikola!
„Baveći se žurnalistikom i prateći šahovska zbivanja, nalazio sam se, često, u visokom društvu, među kraljevima drevne igre. Godinama sam bio portparol zemunskog Agrouniverzala, bez sumnje jednog od najjačih klubova sveta svih vremena, koji začudo nikad nije bio prvak Evrope u muškoj konkurenciji“, premda su za klub nastupali ili trebalo da nastupe sve sami svetski prvaci – Anatolij Karpov, Vladimir Kramnik, Veselin Toplaov, Viši Anand… Uz asove kao što su Aleksandar Beljavski, Boris Geljfand, Najdžel Šort, Adrian Mihaljčišin… Pa domaće vedete Branko Damljanović, Boško Abramović, Zlatko Ilinčić, Milan Draško i njegov imenjak Vukić… Još kao omladinac, nastupao je trenutno najjači srpski šahista Ivan Ivanišević.
Samo jednom, momčad iz Zemuna bila je vicešampion Evrope, dok je ženski sastav osvajao evropski kup kada su boje Agrouniverzala branile Alisa Marić, Alisa Galjamova, Mirjana Marić, Suzana Maksimović i Violeta Todorović, a kasnije Svetlana Matvejeva, Irina Čoljuškina, Svetlana Prudnjikova, Sava Stoisavljević… Direktor i vlasnik Agrouniverzala, Jovica Milošević, sve je činio da se igrači, a posebno igračice prijatno osećaju u njegovom klubu. Čak ih je pomalo i razmazio, čini mi se, jer su objektivno mogli više da postignu“.
Mićun je imao titulu majstorskog kandidata, rado se sjeća inspirativnih trenutaka na brzopoteznim i rapid turnirima, kada je pobjeđivao i renomirane šahiste.
Nedavno sam imao zanimljiv poziv iz Beograda. Zove me stari klupski drug iz Agrouniverzala, Adrijan Mihaljčišin. Stigao je u Beograd i sastao se s Boškom Abramovićem i Jovicom. Pričao sam sa svima, kao da se vraća ono zlatno doba Agrouniverzala. Jovica mi govori u svom stilu:“Sedaj u prvi avion, čekamo te“! Pitam za Mićuna. „Nije dobro“. Ne može se zaustaviti vrijeme, ostaju uspomene.
Veoma sam tužan zbog odlaska dragog, nadarenog, zanimljivog čovjeka!
Završavam oproštaj od Mićina njegovom efektnom pjesmom „Ponovo ću doći“.
„Ponovo ću doći sa bujanjem trava,
sa upornim hodom sanjalice mrava.
Doći ću da šapnem svakoj dobro duši,
kako ljubav gradi ono što smrt ruši.
Ponovo ću doći jer pesma je kadra,
da obnovi život k’o zidine Skadra“.
Velemajstor Milan Draško
(Kraj)
