CORONA VIRUS I ŠAH
Juče sam ustao rano, oko 04, 30 h. i krenuo ka podgoričkom aerodromu. Stigao sam malo ranije, ali to je moj uobičajeni pristup, kad su u pitanju putovanja. Nije bilo nikog poznatog na aerodromu, i, tako, malo posmatrajući oko sebe, primijetio sam poveću grupu kineskih turista ili radnika, djevojaka i mladića, koji su, odmah poslije mene, prišli da čekiraju karte. Iako su djelovali veselo mladalački maske na njihovim licima podsjetile su me na borbu protiv epidemije, koja se vodi u njihovoj zemlji. Shvatio sam da ćemo putovati.istim avionom i nije mi baš bilo prijatno, iako znam da su Kinezi vrlo disciplinovan narod i da se strogo pridržavaju pravila koje je uvela njihova vlada.
Dok sam o tome razmišljao, pridje mi neka žena, koja me, očito, prepoznala: “ Izvinite, da vas pitam, da li je neka od naših zdravstvenih službi pregledala ovu kinesku grupu, ili su oni sami sebi stavili maske na lice, iako ne znaju jesu li zaraženi „? Ne znam, vjerujte, odgovorih pomalo zatečen, ali mislim da ovo ne treba da zabrinjava jer Kinezi su pokazali svijetu kako se treba boriti protiv ovog virusa. Vidjelo se da su joj prijale moje riječi i ona se udalji, vidno smirenija.
Avion je bio jako blizu aerodromske zgrade i krenuli smo pješke tih stotinu metara. Moje sjedište bilo je negdje u sredini aviona, sa lijeve strane. Ukrcavanje se brzo završilo, i dok je još nekoliko ljudi tržilo svoje mjesto, ponadao sam se da ću ostati sam, jer je sjedište pored mene bilo prazno. Pogledao sam nazad i vidio da ima još slobodnih mjesta, ali, baš u tom trenutku jedan visoki Kinez zaustavi se pored mene, podiže torbu na policu za prtljag i jedva se zavali u sjedište. Kinezi su obično niži rastom, ali ih ima i jako visokih, kao što je bio ovaj, zbog kojeg sam morao da se pomjerim, kako ne bismo bili baš u fitzičkom kontaktu.
Avion se podigao i ja sam malo gledao kroz prozor, a kad se okrenuh da vidim šta radi moj komšija, primijetih dva njegova oka koja me ispitivački promatraju. Znam da su Kinezi mudar narod i ocijenio sam da me on gleda kako bi otkrio moju reakciju na njegovu blizinu, sve to, naravno, u kontekstu aktuelnih corona zbivanja.
Prije toga sam razmišljao kako da predjem na slobodno mjesto sa desne strane, gdje su bile dvije stolice prazne. Nijesam se plašio virusa, nego me, prosto, taj krupan čovjek stijesnio toliko da je to već počelo jako da mi smeta. Ali, to mi se nije dopalo, jer bi bilo nepristojno, pa sam to odbacio. Kad su nam se pogledi sreli, pade mi na pamet jedna šahovska ideja da pripremim zamku i matiram protivnika kao na šahovskoj tabli.
Znajući da me on i dalje ispitivački gleda, prevrnuh dva put očima, kao čovjek kojeg uhvatii trenutna slabost, izvadih iz džepa maramicu i tako dobro odglumjeh kijavicu da sam i sebe ubijedio u „dobro odigran potez“. Onda se opet okrenuh prema prozoru, čisteći maramicom nos.
Nije prošlo ni pola minuta, čuo sam kako moj saputnik odvezuje svoj kaiš, užurbano ustaje sa sjedišta i bježi u rep aviona…..
Ovo je dobro, pomisllih, Kinez je zdrav kao top, inače ne bi pobjegao od mene ! A još mi je dopustio da opružim noge…
Velemajstor Božidar Ivanović

