Velemajstor Milan Draško
Božanstvo koje teče
II dio
Šesti nastavak
Neretva
Ljetos na Neretvi; galebovi odmaraju na pijesku
Milenko Ćuk-Juha odlično je igrao lopte, imao snage i stila. Nastupao je za Borac. Darovit i za šah, igrao je povremeno na lokalnim turnirima. Jedan od rijetkih koji je osporavao moj napredak, kad sam već dva puta osvojio prvenstvo grada. „On igra mehanički“. Govorio bi tako i kad sam bio prisutan i nije mi bilo pravo. Kasnije sam shvatio da me želio dodatno motivisati. Kad sam služio JNA na Banjici, posjetio sam Juhin stan. Njegova supruga Ljilja bila je Beograđanka. „Ako bi sada igrali partiju, tvoje šanse bile bi puno slabije nego ranije. U međuvremenu sam dosta radio na šahu“. Ovo sam polušaljivo rekao Juhi, a on efektno uzvratio:“Nisam ni ja sjedio skrštenih ruku“!? Vjerujem da godinama nije vidio šahovsku tablu. Uvijek je zadovoljstvo popričati s njim.
Evo priče koja dočarava atmosferu nekadašnjih zavičajnih ljeta. Pričali su mi Semina i Fadil tokom mog boravka u Trentu. Dešava se početkom osamdesetih, na obodu sjeverne šume u Tasovčićima, u neposrednoj blizini Neretve. Semina, Fadil, Adla i Isma provodili su dosta vremena pored rijeke, meračili.
Veliki, crni kotao, kuva se džem od kajsija i bresaka. U blizini su turisti iz Francuske, privlače ih mirisi i prizor. Mole da fotografišu. Fadil ih poziva da zajedno jedu meso sa roštilja, Na stolu na rasklapanje, presvučenom vezenim zeleno bijelim stoljnakom, nekoliko piva. Francuzi se pridružuju i poklanjaju flaše šampanjca, koje je Semina dugo čuvala za uspomenu. Neobičan ambijent, Neretva u najboljem izdanju, lijepo ljetnje veče. Ostaju do 1 sat iza ponoći! Bio je to početak velikog prijateljstva. Kasnije će Semina i Fadil odlaziti nedeljom do Hvara gdje su ljetovali Sabine i Daniel. Oni su relativno stariji bračni par iz Bordoa. Francuzi dva puta šalju garantno pismo uoči rata na našim prostorima. Upisaće djecu u školu, naći posao. Sve o njihovom trošku. Kakav gest!
Seminu i Fadila je poslije mnogo peripetija poslužila sreća da u teškim ratnim okolnostima stignu u Trento. Drugačija atmosfera, sređena država. Sabine uči italijanski jer osjeća veliku želju da ih obiđe. Ona i Daniel dolaze u dva navrata, donoseći flaše šampanjca, odjeću, sireve… Fadilova porodica odavno je stala na noge, lijepo su se snašli, svejedno, divan susret. Samo je ono čarobno vrijeme moglo iznjedriti ovako toplu priču.
Želio bih da čitaocima malo približim našeg komšiju Ramiza, zaslužio je. Decenijama je radio kao poslovođa na benzinskim pumpama. Naučio me da vozim auto. Nisam bio naročiti ljubitelj automobila, niti mario za vožnju. Njegova upornost nadvladala je moju nezainteresovanost. Odvodio bi me s „Leda“, čak i kad je utakmica malog fudbala bila u punom jeku. Njegov brat Mirzo, fudbalski romantičar i igrač raskošnog dara, uvijek bi rekao: „Okani se čovjeka, vidiš li da voli loptu“. Ponekad mi je teško padalo, ali Ramiz je bio istrajan. Danas sam mu zahvalan zbog toga! Duboko upućen u tajne auta (Lada 1600), vješto je prenosio znanje pa sam preskočio zvaničnu obuku. Uz njega sam popio prve čaše vina i slušao lijepe priče o ženama. Približio mi je taj nepoznati okean. Veliki prijatelj mog oca učio me životu! Dolazio bi s tatom na turnire u doba kada je svako ohrabrenje bilo zlata vrijedno.
Omladinsko prvenstvo Bosne i Hercegovine u Visokom, 1980. Posljednje kolo riješiće pitanje prvaka. Teška partija crnim figurama protiv pionirskog prvaka Jugoslavije Samira Lejlića (danas IM). Francuska odbrana i veliki cajtnot mogli su se i očekivati. I Samir je u cajtnotu, ne pišemo poteze već crtice. Pored stola je zamjenik glavnog arbitra, meni malo poznat čovjek guste, crne kose. Emin Kemura, ugledni arbitar (IA), je pored nekog drugog stola. Pobjeda je neophodna jer me Muhamed Sinanović (IM od 1991) u stopu prati. Pada mi zastavica! Neizvjesnost da li sam povukao 40. potez?
Tata i Ramiz sjede u bašti hotela „Visoko“. Blizu njih Samirov otac Nasko, stric i brat. Moji odnosi sa Samirom i njegovom familijom bili su vrlo korektni. Oni su čuli za pad zastavice i već slave, moji vjerni navijači pokunjeno posmatraju. Sudija kaže da mi fali jedan potez, ja tvrdim da sam izvukao 40. potez na vrijeme! Dobro sam odigrao cajtnot, ostvarivši dobijenu poziciju. Rekonstrukcija. Ipak sam u pravu, Samir odmah predaje! Srećan kraj velike drame. Podijelio sam radost s tatom i Ramizom, drugi put uzastopno osvajam titulu, što utire put za het-trik, naredne godine. Na Omladinskom Šampionatu BiH na Palama 1981, pobjeđujem sa 11 iz 11! Prošle su decenije, a kao da je juče bilo.
Zabavna situacija sa omladinskog u Visokom. U finišu sam igrao bijelim sa Ervinom Burnazovićem, talentovanim članom Sarajevskog šahovskog kluba. On se odlučio za Grinfeldovu indijku, biram omiljenu postavu, varijantu GM Makogonova. Strpljivom igrom ostvarujem priličnu prednost. U jednom trenutku u salu ulazi recepcionar i govori da Burnazović ima telefonski poziv. Ervin odgovara da ne može napustiti partiju. „Zašto zovu“. „Zanima ih kako stojiš u partiji“. On nezadovoljno vrti glavom, a umjesto njega odgovara jedan od učesnika:“A kako će stajati“?! Svi su se slatko nasmijali.
Još jedno sjećanje na osamdesete. Poslije završetka „Memorijala Paula Keresa 1985“, odmah sam putovao prema Sarajevu i hotelu „Holiday Inn“, na vrlo jak Bosnin turnir. Ramizu nije bilo teško da mi donese čistu garderobu iz Tasovčića (160 kilometara). S njim je stigao i moj dugogodišnji trener Kićo Bekan. Kako sam im se obradovao! Bio sam na vrhuncu raspoloženja nakon diobe 3. mjesta sa Taljem, Gavrikovom i Kočijevom.
Brat i ja smo igrali rapid u „Kosači“, na Rondou (2000. godine), u organizaciji HŠK „Zrinjski“. Boravili u Mostaru nekoliko dana. Naravno, posjetićemo Ramiza, Bahru, Vildanu i Dinu. Tada su stanovali na 12, spratu jedne zgrade u naselju Zalik. Stigli smo do drugog sprata kad je nestalo struje. Potpuni mrak, realno je da odustanemo. Brat je rekao:“Ramiza moramo vidjeti, ovo ne smije biti prepreka“. Napipali smo ogradu i nekako stigli do stana. Uslijedio je izrazito srdačan susret.
Imao sam saobraćajni udes na ulazu u Stolac, krajem 2004. godine. Dobro sam prošao, ali su kola prilično devastirana. Sutradan se igrao rapid u Širokom Brijegu, povodom otvaranja veoma lijepih prostorija kluba. Ramiz:“Samo ti idi, ja ću se pobrinuti za auto“. Nevjerovatnom umješnošću i brzinom, sve je organizovao za jedan dan. Poznavao je ljude i mjesta gdje može pronaći dijelove. Kad sam se vratio, auto je bio kao nov.
Njegova porodica se među prvima vratila u Tasovčiće. Lijepo je sredio kuću. Moja majka se vratila u junu 2002, kada je po starim temeljima, obnovljena naša kuća. Ramiz je nesebično pomagao. On ima lijep vinograd na Modriču, iznad Tasovčića. Mnogo puta me zvao da mi direktno iz bačve naspe vino u plastičnu flašu. Jednom, dok smo stajali u njihovoj bašti, rekao sam da nema smisla da mi opet daruje bijelo vino (odlično, zaista). Njegov odgovor me istinski dirnuo:“Veći prijatelj kuće neće ga popiti“!
Početkom proljeća 2018. majka mi javlja da je Ramiz prebačen u mostarsku bolnicu i da je stanje vrlo ozbiljno, gotovo beznadežno. Osjetio sam kako iz dubine duše neodoljivo nadire talas tuge. Moja mlađa kćerka Miljana svaki dan me pitala za njegovo zdravlje. U djetinjstvu je raspuste provodila u Tasovčićima, upoznala Ramizovu blagorodnost i dobrotu. Jednom, kad je bila sasvim mala, Ramiz je poveo na picu u Čapljinu. Milja mi je prenijela da je govorio veoma lijepo o mom ocu Đorđu, a o meni samo jednu rečenicu:“Tvoj tata voli sve ljude“! U godinama međunacionalne netrpeljivosti, to je zvučalo kao lijep kompliment.
Dok je boravio u bolnici, zvao sam majku više puta dnevno da saznam vijesti. Samo je porodica mogla da ga vidi. Nekako sam vjerovao da će izdržati. Ljekari su ga održavali u vještačkoj komi 18 dana. Rizična operacija izvršena je pod jakom upalom i temeperaturom. Lebdio je na ivici smrti i milošću neke, očigledno više sile, nastavlja život. Malo po malo, vratila mu se snaga.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra poslednji nastavak ovog serijala)


