Velemajstor Milan Draško: Božanstvo koje teče, II dio (četvrti nastavak)

 

Velemajstor Milan Draško

Božanstvo koje teče

II dio

Četvrti nastavak

Partija sa Adrianom Neguleskuom obilovala je preokretima. Ne koristim grešku bijelog u  32. potezu.

Dijagram:
Bijeli: Kg2, Dd2, Ta1, Tb1, Sf3; pješaci: a4, b4, d4, f6, g4, h3;

Crni: Kc8, Dc4, Tc7, Tg8, Sd3; pješaci: a7, d5, e6, g5, h6;

Veliki obostrani cajtnot. Trebalo je odigrati smireno 32… Tf8 i ne ide 33. Se5-Se5 34. de5-De4. Nije opasno ni 33. Td1-Dc2! Stajao bih bolje, nesumnjivo. Odigrao sam 32… Sf4, nakon čega Negulesku preuzima inicijativu, ali ponovo griješi. Nisu sačuvani svi potezi partije. U prekidu imam dobre izglede na pobjedu. Kićo predlaže da zovnemo Bihovskog da nam malo pomogne u analizi. Protivim se, ionako očekujem njegovo odbijanje. Kićo ga uspijeva privoliti i kreće analiza u našoj sobi. Trener koji je tih godina stalno putovao sa sovjetskim nadama brzo povlači figure. U jednom trenutku sam predložio neki potez. On je momentalno ustao i ljutiti napustio sobu! To je unekoliko izazvalo našu pometnju, pokvarilo raspoloženje. U nastavku čak gubim partiju. Da na startu ne ide pokazaće i četvrto kolo. Poraz i samo poen iz četiri partije, teški trenuci. Uspio sam da stanem na loptu, zatim odigram veoma dobro u finišu. Dobijam u 9. i 10. kolu. Malo je nedostajalo da pobijedim Norvežanina Jorana Janson, koji je imao visok rejting za to vrijeme (2380). Igrana je Francuska odbrana. Da sam dobio podijelio bih 7-9. mjesto.

Konačna tabela:  1. Arnason Jon 9 (iz 11); 2. Whitehead Jay 8,5; 3. Kasparov Garry 8;  4. Kappe Markus 7,5; 5-6. Morović Fernandez Ivan Eduardo i Negulescu Adrian 7; 7-8. Santo Roman Marc i Pajak John 6,5; 9-12. Nigel Short, David McNAB Colin Anderson, Draško Milan, Sendur Adnan 6 poena. Nastupila su 32 učesnika.

Kasparov je startovao sa 3 iz 3, ali gubi u četvrtom kolu protiv njemačkog igrača Markusa Kappea. Pogledajmo završne akorde partije koja je proticala u znaku dobre igre i inicijative bijelog.

Dijagram nakon 49. poteza.
Bijeli: Ke3, Tf6; pješaci: a2, h5;

Crni: Kb8, Sd4, Lc8; pješak na c5;

Bijeli h pješak odlučuje. Uslijedilo je 50. Ke4-Le6 (Otpornije je, mada nedovoljno da spasi partiju 50… Se6) 51. h6-La2 52. Ke5! Kasparov predaje. Ne ide 52… Lb1 53. Tb6, uz Tb1.

Zanimljivo, Kappe pobjeđuje još jednu buduću zvijezdu, Najdžela Šorta. Istina, uz priličnu dozu sreće.

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db8, Te1, Sb3, Se7, Ld2, Lg2; pješaci: b5, c4, f4, g3, h3;

Crni: Kh8, Df6, Tf8, Sg4, Sh5, Le6, Lg7; pješaci: b7, c5, d3, d6, f5, h7;

Vjerujem da su protivnici u cajtnotu. Kappe bira 27. Db7? (27. Dd6! sa izvjesnom prednošću bijelog u oštroj poziciji). I sad se događa neobičan previd. Šort je odigrao 27… Dd4?? (Dobijalo je 27… Sg3! 28. hg4-Se2 29. Te2 (29. Kf1-fg4 -+) 29… de2 30. Sf5-Lf5 31. gf5-d5!! -+)  U partiji je slijedilo 28. Sd4-Ld4 29. Le3-Se3 (Pretpostavljam da je Šort pomislio da na 29. Le3 može odigrati d2, previdjevši da slijedi Le3-d4, sa šahom). 30. Te3-Le3 31. Kh2 i  Kappe je dobio u 59. potezu.

Sudeći po šahovskim bazama Markus Kappe poslije Kan sur Mera više nije odigrao nijednu zvaničnu partiju! Neobično. Pobijedio je islandski velemajstor Džon Arnason, iako je u finišu poražen od Kasparova. Igrali smo u velikoj sali na hipodromu. Odmah ispred ulaza bio je rukometni teren. Svako veče smo igrali mali fudbal. Iako je Kasparov u raznim prilikama isticao afinitet prema fudbalu, tada nije nastupao, za razliku od Šorta koji je bio jedan od najzagrijanijih za igru. Nisam očekivao da će se u dalekom Kan sur Meru dogoditi  prekretnica u mojoj fudbalskoj „karijeri“.

Najtananija kolektivna zavičajna uspomena bez ikakve sumnje su „Leda“, naše zemljano igralište u blizini Neretve, naša „Marakana“ i naš „Vembli“. Gotovo da nema dječaka iz Tasovčića koji nije trčao tim magičnim prostorom, u nadi da će jednog dana postati veliki fudbaler. I onima koji nisu gajili takve ambicije bilo je lijepo biti tu, boriti se za pobjedu, a nakon utakmice otići na neki od brzataka Neretve i napiti se, s merakom, vode iz dlana.

Naš rođak Aco Spaić na „Ledama“

Aco Spaić

Po nekom nepisanom pravilu, igrane su tri utakmice dnevno; najmlađi, još uvijek pioniri, pa nešto stariji i fešta dana kada igraju najbolje postave iz Nakla i Glavice. Oni koji su živjeli u najsjevernijem dijelu Tasovčića, Naklu, sunčali su na pijesku pored šume u kojoj su kampovali stranci ili na dugačkoj kamenoj rivi. Glavičani kod borove šume blizu starog željeznog mosta. Iskusni fudbaleri bi naglašeno nonšalantno prilazili „Ledama“, svjesni svoje vrijednosti. Mnogi su igrali za popularni mjesni klub „Uskok“ ili za čapljinski Borac, nekadašnjeg saveznog drugoligaša. I baš ljeta 1977. uspio sam stupiti na tu glavnu scenu, ali kao golman! Ne znam otkud se odjednom pojavila ideja da branim, jer sam do tada igrao u onoj srednjoj grupi. Dobro sam branio, pratio igru, istrčavao, presijecao lopte. Uzor mi je tada postao Ivan Ćurković koji je na sličan način čuvao mrežu francuskog Sent Etjena.

Pogled na šumu i Neretvu (sjeverni dio Tasovčića)

Nastavio sam braniti i u Kan sur Meru. Sve do jednog zagrijavanja pred utakmicu. Na „Ledama“ smo voljeli žonglirati uoči utakmica, „umirati“ u ljepoti. Žongliram i u Francuskoj, posmatraju me Kićo i stomatolog iz Istanbula. Zaista mi je žao što se ne sjećam njegovog imena. Pepam loptu i ona već dugo ne pada na zemlju, a gospodin iz fascinatnog turskog grada govori: „Šta će takav igrač na golu?! Večeras igraj“! Poslušao sam i zaigrao sasvim dobro. I nikad više nisam stao između stativa! Kad sam se vratio u zavičaj, igrao sam pozadi, posljednjeg čovjeka. Pet igrača u polju i golman šesti. To je ono vrijeme kada smo Fadil Hasanagić, Isma Balalić i ja uvijek igrali u istoj ekipi. Izgarali smo na terenu, češće pobjeđivali.  Dolazili su fudbaleri Borca, čak i Veleža; moj rođak Kenta i komšija Kala Škrbo. Kalu smo zvali Domazos, po poznatom fudbaleru atinskog Panatinaikosa koji je neočekivano izbacio Zvezdu u polufinalu Kupa šampiona. Kala me zvao Fišer. Njegov otac Dajka bio je glasoviti fudbaler Borca, po mnogima jedan od najboljih u istoriji. Prijatelj mog oca. Mnogo smo ga voljeli i ja i moj brat, Dragan. Dobra ilustracija je situacija kad je brat imao šest godina. Vatra iz neke bašte štipa za oči. Brat ljutito kreće prema otvorenom prozoru na spratu: „Ko ono loži vatru“?! Odjednom mijenja raspoloženje kad je shvatio da Dajka nešto pali. Samo je rekao, uz osmijeh: „A, Dajka“! Na našeg komšiju nismo se mogli ljutiti.

Sve do kraja osamdesetih igralo se svakodnevno na „Ledama“. Sredinom osamdesetih Fadil je imao zdravstvenih problema, liječio se u Mostaru i Beogradu (uspješno). Drugačije su bile postave. Imali smo ritual; kupanje na sastavcima, mjestu gdje se Bregava ulijeva u Neretvu, kao svojevrsna priprema za popodnevnu utakmicu. Vodio sam obavezno desetogodišnjeg brata Grišu (tako ga i danas zovemo).

Prilična razlika u godinama: brat i ja u Požarevcu 1981.

On je već bio iskusan plivač. Saša Ijačić, naš najbolji igrač i vedeta „Uskoka“, pepao bi loptu ležeći, naslonjen na laktove. On je bio maestralan tehničar, nedostižan u žongliranju Jednom sam uspio pepnuti 223 puta, što je stvarno podvig. Negdje oko 3 popodne povlačimo se na ručak. Odmah nakon ručka izlazim na ivicu balkona, odakle vidim „Leda“. Gledam je li počelo okupljanje, da ne zakasnim. Pošto još nema nikoga, idem u svoju sobu da anliziram partije. Sjećam se jedne situacije; zovu me, ranije nego obično: Saša, Kuka, Maleka, Jefto, saigrači iz ekipe. „Zar je već vrijeme. Ja taman radim nešto na šahu“.

„Ma, jebo šah, moramo požuriti“! Jesam li trebao sve karte baciti na šah, igrati lopte samo sporadično? To je bilo nemoguće; obožavao sam fudbal, na „Leda“ se išlo kao u groznici, sa nekim sjajem u očima!

I čudo jedno, kad nas je rat razdvojio na razne strane, niko nije pominjao porušene kuće, iznevjerene mladalačke ideale, svi su bez izuzetka beskrajno žalili za Ledama! Kada sam prvi put boravio kod rođaka Uglješe u Parizu (april 2001), bezbroj puta smo spomenuli „Leda“, iako odavno nisu postojala.

Moj  brat,  Uglješa i njegov sin Danilo u Parizu

On je igrao i na „Ledama“ i u juniorima Borca, bio mu je blizak taj ambijent. Pričali bi o Enesu Hasanagiću, najboljem igraču na „Ledama“ od onih koje smo gledali i sa kojima smo igrali. Enes je igrao za omladinsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Spomenuli bi i Mirsu Kudru-Limu, rasnog napadača. On se najbolje dopunjavao  s Enesom, predstavljali su sjajan tandem.

Uglješa mi zatim priča kako je vozio Ljubicu u kajaku, dok su se još zabavljali. Veslao bi uzvodno do Počitelja. Onda bi sjeli na pješčanu plažu, raskrižali lubenicu i guštali. Mirisala je Neretva i bujao život.

Odjednom se sve raspršilo, jedan svijet zauvijek nestao. Zašto bi čovjek, poput Uglješe, koji živi u Parizu i odlično se snalazi, žalio za jednom poljanom i rijekom koja nije ni sjenka nekadašnje? I zašto bih žalio ja, koji sam vidio svijeta?

U Aja Sofiji 2012. godine

„Živio je kako je htio“, rekao je Uglješa  mojoj majci, nakon čitanja knjige  „Putujući sa figurama“. Lijep kompliment, zaista. Neprecjenjivo je blago iskonska sloboda koju daruju putovanja i šah. Šta nas to, ipak, neodoljivo vraća „Ledama“ i Neretvi? Duša je ranjena. Gustiramo vrhunska francuska vina zagledani u daljinu.

Velemajstor Milan Draško

(Nastaviće se)

One thought on “Velemajstor Milan Draško: Božanstvo koje teče, II dio (četvrti nastavak)”

  1. Аватар корисника Ljubica Kapor Vojinovic Ljubica Kapor Vojinovic 10/05/2020 / 19:32

    Slucajno sam naisla na ovo.I ja sam se igrala na Ledama, naucila plivati na Neretvi na rivi. Sve pomenute znam.Divno.Davno je bilo.Nisam dugo bila u Tasovcicima ali snagu za zivot crpela sam iz srecnog detinjstva na Ledama.

Оставите одговор