NEVOLJE S MATULOVIĆEM
Svi stariji ljubitelji šaha svakako se sjećaju istaknutog jugoslovenskog velemajstora Milana Matulovića. Ali, malo je onih koji su znali za njegove vanšahovske sklonosti, kojima je često zbunjivao svoje protivnike, pogotovo one koji bi prvi puit sjeli preko puta njega. Pored ostalog, imao je običaj da prekine partiju, čak i sa damom manje, kao što je to uradio sa mnom na turniru u Štipu 1978. godine. Za ovu priču izdvojio sam zanimljiv dogadjaj sa prvenstva Jugoslavije 1986. godine, održanog u Budvi.
U šahovskim krugovima je bilo poznato da dr Mario Marineli (sebi je dao to umjetničko ime), ne prikazuje istinito datum svog rodjenja, ili prostije rečeno – krije godine. Nekoliko učesnika šampionata, medju kojima sam bio i ja, došlo je na originalnu ideju da na zaobilazan način natjera popularnog doktora da konačno otkrije tu tajnu. Naime, u dogovoru sa sudijom šampionata, brzo je štampano i pročitano obavještenje da je pripremljena specijalna nagrada u iznosu od današnjih 500 eura, za najstarijeg šahistu turnira. Kakav izazov ?! Vrijeme je bilo ograničeno do sjutra veče, a preksjutra je predvidjeno da se proglasi srećni dobitnik, na bazi priloženih ličnih isprava. Sjećam se da me Matulović samo pitao za velemajstora Milorada Kneževića : – Da li znaš koju godinu rodjenja je prijavio Knez? Bilo je jasno da su samo njih dvojica u igri, a Matulović je bio prijavljen u hotelu „Avala“ sa ličnom kartom na 1937. godište. On je znao da je Knežević rodjen 1936. godine, dakle godinu dana ranije, pa smo očekivali neki Matulovićev iznenadni gest, da, poput čarobnog štapića, izvadi legitimaciju na 1935. godište. Pitao sam jednom Svetozara Gligorića, koji je dobro poznavao Matulovića, šta misli o tome kad je rodjen. Odgovorio mi je : – Znam da Draško (Velimirović) kaže da je Matulović rodjen 1931. ali pretjeruje. Ja mislim da je to bila 1933. godina. Dakle, naš doktor je skrivao četiri godine, po Gligoriću.
Petnaest minuta prije isteka roka za podnošenje uvjerenja o datumu rodjenja, Matulović je krijući prišao sudiji i predao mu novi dokument, koji je glasio na 1935. godinu. Bio je zadovoljan što će nadmudriti Kneževića, ali nije ni slutio da je i Knez već predao „ličnu kartu“ na 1934. godinu. Sjutradan u podne, pred velikim skupom igrača, koji su nestrpljivo očekivali epilog ove šahovske komedije, sudija je zvanično pročitao rezultat, i srećnim dobitnikom proglasio Milorada Kneževića! Uz buran aplauz Knez je izašao da primi prazan koverat, po dogovoru.
– Kako je to moguće? odjednom se oglasio Matulović. – Knez je rodjen 1936. On mi je priznao da je predao takav dokument. Otkud sada 1934. to je nekorektno. Zaboga, sudija, trebalo je da me obavestite za tu promenu, možda sam i ja imao neko pojačanje !? Svi smo se zatresli od smijeha, znajući da je u pitanju tajna legitimacija, koja bi dokazala da je Gligorić bio u pravu.
PREVID NESUDJENOG TASTA
Šahovsko prvenstvo Crne Gore u Kotoru 1966. godine, bio je moj prvi nastup medju najboljim crnogorskim seniorima. Prelijepi i osunčani Kotor, tada vjerovatno najmirniji i najraspjevaniji grad u Evropi, dočekao je šahiste na autobuskom stajalištu, na rivi, koja je bila puna veselog i užurbanog svijeta. U Kotoru je živjelo nekoliko odličnih igrača, pa je bilo i razumljivo što se veći broj ljubitelja šaha počeo interesovati za borbe na šampionatu. Inače, to prvenstvo je ostalo upamćeno po tome što je na njemu nastupila skoro čitava garnitura najboljeg omladinskog potencijala Crne Gore, koji se tada pojavio. Zato nije čudilo kad su se ovi mladići, umjesto šahovskih, trudili da osvajaju druge dame, koje su im zavodile oči na kotorskim terasama za ples. Jedna od njih je osvojila i mene, ali to se desilo u komšiluku mog bliskog rodjaka, koji me s njom upoznao. Ona je išla u školu a ja na svoje partije, pa smo imali malo mogućnosti da se vidjamo. To su, uglavnom, bili sati ranih večeri, kad bi šetali rivom i ponekad sjedjeli na terasi „Fjorda“. Ipak, i to malo je bilo sasvim dovoljno da budemo zapaženi i postanemo predmet malih ćakulanja iza zavjese. Ranka je izbjegavala da prolazi pored stare kafane „Dojmi“, ispred zidina starog grada, lijevo od glavnog ulaza, po čemu sam shvatio da tu radi, ili često boravi, neko jako blizak njoj. Poslije sam saznao da je u pitanju njen otac. Poslije nekoliko dana našeg druženja, ispričala mi je kratak sinoćni dijalog svojih roditelja : – Majka kaže tati : – Kako ti ništa ne vidiš, a cio Kotor bruji o tome da ti se kćerka zabavlja sa nekim šahistom?! On se iznenadi, malo razmisli, nasmija se i odgovori : – Pa, baš fino. Ja bih volio da naš zet bude iz moje struke!! Sad sam se gromko nasmijao i ja, jer, očigledno, njen otac nije dobro čuo. Shvatio je da je u pitanju neki šankista!!
GOLIŠAVA DAMA I VELEMAJSTOR
Na šampionatu Jugoslavije u Zagrebu, 1977. godine, bili smo smješteni u hotelu „Esplanade“. Svako jutro je u moju sobu dolazio velemajstor Milorad Knežević, koga sam upoznao 1965. godine, za vrijeme prvenstva SFRJ u Titogradu. Pošto sam uvijek nosio sa sobom grijač i lonče za kuvanje, koje mi je poklonio Mihail Talj, nas dvojica bi, uz kafu, porazgovarali i pripremili se za predstojeću partiju. No, jednog dana, negdje sredinom turnira, upoznao sam Dinku, lijepu i sportski gradjenu djevojku, koja je studirala u Zagrebu i bavila se karateom.
Tog jutra sam ranije ustao i otišao u toalet da se umijem. Baš kad sam se pokvasio, začulo se kucanje na vratima. Izgleda da je i Knez poranio, prodje mi kroz glavu, ali rekoh, valjda će odustati kad vidi da ja ne reagujem. No, nije mi palo na pamet da će reagovati Dinka, koja je, vjerovatno pomislila da je to sobarica. Čuo sam njene lagane korake, okretanje ključa i otvaranje vrata. Potom i njen ljubazan glas : – Dobro jutro, izvolite !? Isključio sam tuš, i poslije par sekundi mogao sam da čujem grub muški glas čovjeka koji je, iznenada, pred sobom vidio komotno odjevenu ljepoticu. – Dobro juuutro…jjessam li….jja pogrreešiio…ja..sam….Kkknez.. nisam, znate… ja kod Bonje..zznatee dolazim…dodjem…na…kafu….nisam zzznao da….izvinite…izvin..ite……. pa se na kraju ipak pribra i zaključi : – Izvinite šššttto sam obučen !! Kako je to izgovorio, toliko se oduševio svom duhovitom bijegu iz kandži jutarnjeg šoka, da je ridao od smijeha, koji se čuo daleko dok je odlazio hodnikom.
MAČAK NA USIJANOM LJUBAVNOM KROVU
Naslov čuvene drame Tenesi Vilijamsa „Mačak na usijanom limenom krovu“ koja je filmovana 1958- godine, poslužio mi je da naslovim ovu priču, u kojoj, umjesto Pola Njumena, nastupa jedan crnogorski mačak, a umjesto Elizabet Tejlor, jedna madjarska sobarica.
Kad sam bio mlad uvijek sam volio da bude sa mnom neko od crnogorskih šahista, formalno kao sekundant. Ustvari, trebalo mi je društvo u tim izolovanim uslovima šahovske borbe. Tako sam više puta boravio na turnirima u društvu Miška Milonjića, koji je medju našim šahistima bio poznat kao Mačak. Na Prvenstvu SFRJ 1984. godine u Subotici, pridružio nam se i šahovski majstor, očni ljekar Boriša Karadžić. Obojica su se maksimalno trudili da mi pomognu u prekidima i analizama partija, koje smo obavljali u mojoj sobi, u hotelu „Patria“. Jednog jutra, kad sam izlazio iz sobe, zaustavila me u hodniku žena srednjih godina i rekla : – Ja slabo govoriti srpski, ima to vaša kolega, vi zovete Mačak. Može da upozna, ja vidim on simpatično smeje??? – Razumijem, prekidoh je da se ne muči, on rano ustaje, ide na kafu i kupuje novine. Reći ću mu to i vidimo se ujutro.
Popodne sam to ispričao Mačku, a on će meni: – Da ona što valja, šogo, ne bi je ti meni ostavio! – Pusti sad te staropodgoričke štoseve, rekoh mu ja, nego, ujutro u devet izadji i popni se gore, u hodnik, tu kod mojih vrata. Rečeno – učinjeno. Madjarica se pojavila tačno po dogovoru, i ja joj predstavih svog sekundanta. Videći osmijeh na njihovim licima, ja se izvukoh riječima : – Sad vas ostavljam, vi lijepo popričajte, a ja odoh za novine.
Vratio sam se poslije nepun sat i krenuo u sobu da ostavim nešto što sam potrgovao u apoteci. Gore sretoh Madjaricu, prilično ljutu u odnosu na onu ženu koju sam, maločas, gledao nasmijanu. – Šta se desilo, nešto nijesi raspoložena ?! – Nisam ljuta, glupo sve to, nema ništa, ono vaša kolega ne Mačak. To Mačka! Ja crkoh, ne mogu da se zaustavim. Ne mogu da vjerujem, i razmišljam šta li je to Mačak uradio. Sadjem dolje i čekam ga u kafani hotela da se pojavi. Poslije pola sata on stiže i sijeda za moj sto. Znao je što ću da ga pitam, pa se potrudi da objasni : – Tek što si ti otišao, ona je počela naglo da podrhtava i pogled joj se nešto zamaglio, pa sam je lijepo upitao : – Izvini, jesi li nekad imala problema sa nervima? Ona me prostrijeli očima i reče da je imala neke lakše neuroze, da je „odmarala na klinici“ oko pola godine i da se sad osjeća dobro. – Baš fino Mačak, rekoh, sve je moguće u životu. A možda se i zaljubila, pa drhti jer ne može da se kontroliše. A, što si to napravio da je toliko bijesna na tebe, jedva mi se javila i rekla da nijesi mačak nego mačka?! – Ništa, uzvrati on, rekao sam joj – milo mi je što se sad dobro osjećaš, vidimo se, sad odoh i ja za novine !!
Foto :
1. Velemajstor Milan Matulović
2.Kotor – tragovi davnih koraka
3. Divna kotorska pijaca
4. Hotel „Esplanade“ Zagreb
5. Subotica




