Velemajstor Milan Draško
Božanstvo koje teče
II dio
Prvi nastavak
„Čim vozom napustimo Metkoviće, za nekoliko minuta nalazimo se u atmosferi Hercegovine, atmosferi potpuno oprečnoj onoj dalmatinskoj. Druga nošnja, druga arhitektura kuća, minareti i džamije, sve to treperi jednom drugom dušom, sve to pjeva jednom drugom melodijom. Prolazeći plodnim Gabeoskim poljem, ostavljamo za sobom čemprese, rimski logor Mogorilo, jedan od najsačuvanijih u Jugoslaviji, prolazimo pored varošice Čapljine da uskoro iskrsne pred nama, izdignut na strmoj litici povrh Neretve, srednjovjekovni grad Počitelj, sa svojim kulama i bedemima, bijelim minaretom i olovnom kupolom džamije. Kao bakrorez u živopisnom okviru, on ostavlja nezaboravnu impresiju na nas koju odnosimo kao snoviđenje i kad, odmah zatim, ulazimo u tjesnac kao safir modre Neretve, u čije se korito spuštaju bašte i vinogradi, posuti bijelim čardacima“ (Hamza Humo).
Probijamo se od Tasovčića do Počitelja, tegobnim, brdskim putem. Polako sam osvajao prostor sa nekoliko drugova iz šestog razreda. Za nas je to imalo čar otkrovenja. Novi pogled na zavičajni ambijent, otkrivanje nepoznatih staza. Kad smo stigli do cilja osjetili smo neku duboku radost. Kao da smo najednom postali zreliji, sigurniji u sebe. Popeli smo se na Kulu Gavrankapetanovića, odakle se pružao veličanstven pogled na zelene i bijele ade Neretve.
Prema pisanju profesora Marka Vege može se naslutiti da je kulu zidao bosanski ban Stjepan Kotromanić „poslije 11. maja 1330. godine, kad mu je došlo šest majstora iz Dubrovnika sa jednim zidarom iz Bolonje…“
Počitelj se u istorijskim izvorima prvi put pominje 1444. godine. Izgrađen je na strmoj kamenoj litici, na lijevoj obali Neretve. U periodu od 1463. do 1471. u Počitelju je smještena ugarska vojska. Ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin uviđa opasnost od nadolazeće osmanlijske vojne sile, i uz pomoć Hercega Stjepana, gospodara Humske zemlje koja se poslije njega prozva Hercegovinom, te uz materijalnu pomoć Dubrovačke Republike dodatno utvrđuje Počitelj. Pet godina trajao je otpor turskoj sili, ali u septembru 1471. godine, utvrda pada. Osmanlijsko carstvo gospodariće ovim prostorom sve do 1878. godine.
Počitelj
Počitelj je grad kula, bedema, slikara, noćobdija i trešanja. Turistička atrakcija. Manifestacija „Trešnjeva nedjelja“ održava se od 1964. godine, prve sedmice u junu. Okupljaju se ljudi iz političkog i javnog života, najviše umjetnici. Oni razmjenjuju informacije i druže se, a sve uz trešnje koje osigurava ULU BiH. Lijep nagovještaj ljeta i životnih radosti. Ta manifestacija je svojevrstan uvod u Međunarodnu umjetničku koloniju Počitelj osnovanu 27. septembra 1964, u rekonstruisanim i restauriranim konacima počiteljskih kapetana Gavrankapetanovića. U naše vrijeme kolonija počinje 20 jula. Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine vlasnik je i osnivač kolonije, koja okuplja slikare, kipare i grafičare iz zemlje i svijeta. Čudesni orijentalno-mediteranski ambijent djeluje blagorodno na druženje i stvaralaštvo. U Počitelju se, sedamdesetih, skrasio akademski slikar Safet Zec. U okamenjenom gradu slikao je svoje cvjetne prozore.
Safet Zec u svojoj kući u Počitelju
„Kada se pojavila ljubav prema ovom mjestu“? „Još od 1975. traje ta ljubav, ali i borba. Sjećam se kad smo ja i Ivanka prvi put došli u Umjetničku koloniju, odsjeli i odmah se zaljubili. Nešto je bilo čudno, sva ta povezanost između nas i ovog mjesta. Ulazili smo u avlije pa nagazili na nanu, ubrali smokvu, osjetili sve te mirise. Onda smo kupili kuću, bila je jeftina. Imamo lijep travnjak i baštu, imamo voća i povrća, zabavim se malo. Bašta i travnjak nisu nešto veliki, ali lijepo je. Nakalemio sam smokvu, trešnju… Sa malo vode, u Počitelju sve uspijeva“ (intervju Safeta Zeca „Dnevnom avazu“, 2017).
Nadomak Počitelja
Danas živi i radi na relaciji Sarajevo, Pariz, Počitelj, Venecija. Njegov venecijanski atelje je blizu Mosta akademija, kuda sam prolazio u januaru 2015, sa Veselinom (Vanjom), Milankom i Davorom. Nedostajao je najmlađi član porodice Drašković, crnogorski reprezentativac Luka, da oduševi nekom od karakterističnih imitacija. On posjeduje dragocjenu osobinu da uvijek emituje pozitivne vibracije i nesebično rasipa vedrinu.
Pogled sa Mosta akademija u Veneciji
Posmatrali smo kanal Grande i kupolu crkve „Santa Maria della Salute“ (Gospa od zdravlja). Nakon silaska s mosta, krećemo lijevo, probijajući se zapanjujuće uskim ulicama. Prošli smo pored crkve „Sveti Gregorio“ iz 9 vijeka, koja me asocirala na crkvu „Svetog Donata“ u Zadru. Ušli u mali podzemni prolaz u kojem je tamnoputi, stari muzičar nadahnuto odsvirao na harmonici Bočelijevu pjesmu „Con te Partiro“. Sjedio je na maloj stolici sa crveno-bijelom kapom na glavi, kakva se nosi na dočeku Nove godine. Između dvije crkve je neobična, crvena kuća, sa zidovima obloženim jednom vrstom biljke puzavice. Napokon stigosmo ispred čuvene crkve, koju je našim srcima približio Laza Kostić.“Tad moja vila preda me granu,/ lepše je ovaj ne vide vid;/ iz crnog mraka divna mi svanu,/ k’o pesma slavlja u zorin svit,/svaku mi mahom zaleči ranu,/al’ težoj rani nastade brid:/Šta ću od milja, od muke ljute,/ Santa Maria della Salute“?
A u crkvi, pažljivo posmatramo slike Ticijana, Tintoreta, Luke Đordana i veliki barokni oltar sa vizantijskom ikonom „Bogorodice s djetetom“, okrunivši divan izlet. Lagano se vraćamo prema Trgu Svetog Marka. Kako bi bilo lijepo da smo, igrom slučaja, ugledali i atelje našeg slavnog slikara. Vjerujem da bi, eventualni susret s njim, izazvao obostrano zadovoljstvo. „Ipak, ja pripadam jugoslovenskoj zajednici, smatram i danas da je to bio predivan ambijent. I danas pjevam makedonske pjesme, plačem kad čujem Đorđa Balaševića, jer sve je to jedan jezik, pripadamo jedni drugima“ (Safet Zec).
Priredio je preko 70 samostalnih izložbi u domovini i metropolama širom svijeta.
„Često se čini utonuo u tihu meditaciju o stvarima i događajima. Čini se neodlučnim intervenirati u realnost… Nasuprot tome, njegovo je slikarstvo rijeka koja plavi. Njegovo slikarstvo je snažno i zgusnuto, poetično ili tragično, bolno ili puno radosti. To su impresije koje imamo pristupajući njegovom djelu: uznemirujući čvrsti rukopis, epski i klasičan, snažan i oniričan“(Giandomenico Romanelli u predgovoru kataloga izložbe u Muzeju „Correr“ u Veneciji).
Godine 2007. dodijeljen mu je Orden za umjetnost i književnost Republike Francuske, proglašen je vitezom umjetnosti.
Počitelj je svojim posjetama i harizmom oplemenio omiljeni Zuko Džumhur.
Slikar, karikaturista, putopisac, filmski i televizijski scenarista, pozorišni scenograf, umjetnički direktora filma, likovni kritičar, sve u jednoj ličnosti. Mada se rodio u Konjicu, a umro u Herceg Novom, najvažniji grad u životu Zuke Džumhura bio je Beograd. Imao je samo dva mjeseca kad se sa ocem Abduselamom i majkom Vasvijom preselio u Beograd. Živjeli su u Vasinoj ulici. Zukin otac, hodža, je u prve dvije svoje beogradske godine bio imam Bajrakli džamije, da bi ga 1923. kralj Aledsandar postavio za glavnog imama u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Živio je Abduselam Džumhur skoro 100 godina, pa je umro samo šest godina prije svoga sina. U Beogradu je Zuko završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Tu je i apsolvirao na Pravnom fakultetu prije nego je prešao na Likovnu akademiju koju je završio u klasi Petra Dobrovića.
Objavio je više od 10 000 karikatura, najintrigantnija je ona iz 1950, objavljena u „Politici“, na kojoj Staljin sa fotografije na zidu diktira „Kapital“ Karlu Marksu. Efektna ideja predstavlja vizuelni simbol raskida naše zemlje sa Staljinom 1948.
Karikatura Zuke Džumhura (Marks i Staljin)
Vladimir Bulatović Vib o Z. Džumhuru: „On je dijete koje je renesansa zaboravila i ono se, eto, pojavilo u ovo naše, oskudno vrijeme“.
Velemajstor Milan Draško
(Nastaviće se)





