Velemajstor Milan Draško: Božanstvo koje teče (sedmi nastavak)

 

 

Velemajstor Milan Draško

(Sedmi nastavak)

7-1

Prolazim kroz kapiju „Karađoz begove“ džamije. Omanji čovjek, pomalo prorijeđene crne kose, sjedi na kamenu, blizu ulaza. Kratak razgovor otkriva da je nedavno napisao svoju prvu knjigu „Mitovi društvene svijesti“, koju nosi sa sobom. Zove se Sanjin, poput glavnog junaka čuvene novele Turgenjeva „Proljetne vode“. Odmah se osjeća da je blage naravi i opčinjen literaturom. Kažem da bih volio potražiti tek objavljenu knjigu, Dragana Markovine, „Libanon na Neretvi“. On spremno odgovara:“Moj prijatelj radi u „Centru za kritičko mišljenje“, mogu vas odvesti tamo. Kod njih ćete pronaći knjigu“.

Kratko pješačimo Titovom ulicom i ulazimo u zgradu blizu novih prostorija Šahovskog kluba Mostar (preko puta nekadašnje robne kuće „Razvitak“). Penjemo se na treći sprat, pored bijelih zidova. Otvara nam gospođa Štefica Galić i ljubazno poziva unutra. „Imamo Markovininu knjigu, evo još jedne koja će vas, možda, zanimati. „Rođeni“ za vječnost“, izdata 2014. Promociji su svojevremeno prisustvovali Vaha Halilhodžić, Enver Marić i Blaž Slišković. Poznati pisci i novinari  nadahnuto pišu o Veležu. Prilazim prozoru da bih bolje vidio. Spominjem gospođi Galić Roka Markovinu i njegov emotivni tekst o maloj i velikoj mostarskoj raji. „Roko je divan“, odgovara uz osmijeh. „Koliko koštaju knjige“? „Ništa, uzmite slobodno“! Divan gest, zaista. Samo knjiga Markovine košta 25 maraka.

Predrag Matvejević u jednom intervjuu govori sa velikim uvažavanjem o gospođi Galić i njenom pokojnom suprugu. „Slučajevi u manjim gradovima ne dođu mnogo do javnosti. Primjerice, slučaj Neđe Galića i njegove supruge Štefice koji spašavaju Bošnjake sa falsifikatima garantnih pisama, sa žigovima koji nisu vjerodostojni, ali koji su imali snagu spašavanja brojnih familija. Nažalost, Neđo nije živ, ali je sreća da njegova supruga danas djeluje i bori se protiv svih oblika nacionalizma ne mareći za to iz pravca koje nacije on dolazi, jer je danas rasprostranjen po svim. Osobe poput Štefice Galić stvaraju ugled vlastitoj naciji braneći prave vrijednosti. Oni naciji donose najbolje“ (portal Tačno.net, jun 2014).

Izlazimo na ulicu. Sanjin kaže da je Štefica Galić proglašena za najbolju novinarku u Bosni i Hercegovini, 2019. Poslije pročitah da je dobila njemačku nagradu Johann Philipp Palm za slobodu govora i medija u 2018. Ona potiče iz gradića Ljubuškog.“Sanjine, da nije bilo vas, nikad ne bih našao ovo mjesto. Da popijemo nešto“. „Može“. „Volio bih vidjeti Hasu, prodavca knjiga. Ne smeta vam da odemo do Cernice“? Prolazimo pored jedne od najstarijih sačuvanih česmi, napravljenoj na istočnom zidu Roznamedžijine džamije. Košćela pored česme bila je decenijama jedan od simbola Fejićeve, ali je oboljela i  posječena 2014. godine.

Nakon nekoliko koraka uskim putem prema Neretvi stižemo na zanimljivo mjesto; sa lijeve strane je kafe picerija „Rovinj“, sa desne  Kulturni centar „Kralj Fahd“, gdje postoji lijepa biblioteka. Tu sam jednom čitao Jergovićev „Sarajevski Marlboro“ i „Putovanje bijelom lađom“, Zuke Džumhura. Gospođa koja radi u biblioteci pogledala me malo duže u jednom trenutku. Čini mi se poznatom. Da, ona je išla u A razred gimnazije u Čapljini, ja u D. Na odmoru smo obično šetali između osnovne škole i srednjoškolskog centra. Uvijek je bila u društvu drugarice koja mi se sviđala, ali nisam smogao hrabrosti da to iskažem. Pričamo o tim čednim danima i sve djeluje daleko, kao da je bilo prije sto godina.

Prelazimo most „Bunur“ i već izdaleka ugledasmo složene knjige, ali nikoga nema u blizini. Haso sjedi na stolici, zaklonjen niskim rastinjem. Srdačan susret! „Pa, gdje si ti, prijatelju? Dugo te nema. Samo vi gledajte, ja moram sjesti jer imam problema s nogom“. Nailazi stariji, mršav čovjek i uzima dva kalendara sa Titovim likom. „Ne bi vjerovao, kako mi dobro prolaze ovi kalendari. Štampaju ih u Jablanici, jer ovdje niko neće“. Kažem Sanjinu da moram uzeti nešto kod Hase. On nikad ne vrši pritisak, ali to je već tradicija“. Privlačan je Dimin roman „Rat žena“, ali jedino ta knjiga nije dobro očuvana. Tu je gabaritna knjiga Leonida Leonova, zatim pripovijetke Maksima Gorkog. Ali to sam već ranije kupio kod Hase. Odlučujem se za „Kobno pismo“, njemačke spisateljice Hedwig Courths-Mahler. „Sanjine, uzmite i vi neku knjigu“. Uzima „Pritajenu ljubav“, takođe, gospođe Mahler, čije su knjige nekad bile popularne.

7-2

Idemo na čaj u kafić „Galerija“, na samom kraju Cernice, gdje sam svojevremeno vidio Envera Marića. Stolovi, izbačeni na trotoar, ispunjeni su gostima. Ulica Mostarskog bataljona u kojoj još uvijek neodlučno stojimo, jedna je od živopisnijih u gradu. Trg Musala, hotel „Neretva“, „Banja“, gdje su nekad trenirali plivači Veleža, Titov most, hotel Bristol. U Bristolu smo igrali studentsko takmičenje, u proljeće 1984. Jaka ekipa Sarajevskog univerziteta: Predrag Nikolić, M. Draško, Goca Sarajlić i Tanja Labicić. Svako veče smo sjedili na terasi iznad Neretve, pili crno vino i pjevali. To je bilo popularno na turnirima. Dvije godine ranije, bilo nas je petnaestak oko recepcije hotela „Zvezda“, u Vrnjačkoj Banji. Turnir republika i pokrajina, ponoć odavno prošla. Rajko Miranović sjajno imitira Džegera, Tatjana Vaupotič divno pjeva slovenačke pjesme, Ivan Kočovski, makedonske. Pjevao sam i ja onaj prepjev popularne grčke pjesme, u izvođenju „Sedmorice mladih“. „Još uvek volim te/ još uvek želim te/ i sve što imam/ želim sve da ti dam/sve želje svoje/srce, dušu, telo sve/ ja sve bih dao samo ostani tu“/.

Petnaest godina kasnije, igrali smo brzopotezni turnir u „Bristolu“. Simbolično spajanje obala, uz prisustvo brojnih medija. Pokrovitelj je krupan, otresit gospodin, Neven Tomić, koga neki smatraju najboljim poslijeratnim mostarskim gradonačelnikom. Dramatičan finiš, pobjeđujem, zahvaljujući remiju veterana Muje Elezovića protiv IM Arapovića u posljednjem, 15. kolu. Muju sam nedavno vidio na vikend turniru u Stocu. Devedeseta na vidiku, ali još ga ne napušta onaj stari žar. Takav je šah. Tada, u Bristolu, javio mi se stariji čovjek sa cvikerima i kapom na glavi. „Možež li se sjetiti“. „Ne, nažalost“. „Ante Ćubela“. On je otac mog školskog druga od prvog do četvrtog razreda, Eugena, koga smo zvali Ego. Mi smo se diskretno takmičili ko će biti najbolji đak u razredu. Stanovali su u maloj zgradi pored školskog igrališta. Kad smo prešli u peti razred, odselili su u Mostar. Baš lijep gest Eginog oca! I opet vidim one prekrasne čemprese u školskom dvorištu. Dvanaest visokih, nekoliko manjih i velika murva, blizu Egine zgrade. I vidim priredbu u drugom razredu na kojoj pjevam „Gordana, ljubljena/tebi pjevam ja/ljubav je stvorena/ jedino za nas“. Pjesma Mladena Tomića sa festivala „Ilidža 1970“. Poslije me majka zezala da sam stalno udarao desnom nogom u pod. To joj bilo simpatično.

Nekad je od Musale do Rondoa bio gradski korzo, koji je prolazio pored gimnazije „Aleksa Šantić“, ispod raskošnih platana Ljenjinovog šetališta, završavajući na popularnom Rondou. Danas je to teško zamisliti.

Dok sjedimo unutra, u „Galeriji“, za jedinim slobodnim stolom, Sanjin govori o kući Predraga Matvejevića. „To bih stvarno želio vidjeti“. Sanjin Šahmanović  povremeno radi kao vodič stranim turistima. Govori engleski i francuski. Namjerava da napiše knjigu kratkih priča. Čovjek na pragu četrdesete, djeluje smireno, produhovljeno. Kažem da mi Mostar u emotivnom smislu mnogo znači. Iako sam živio u Čapljini, gdje je nekad bilo beskrajno lijepo, tu, u Staroj bolnici, sam se rodio. On se smiješka, razumije o čemu govorim. „Ako budete pravili promociju knjige u Mostaru“, javite mi. Možda bih mogao pomoći“. Lijepo je to čuti. Naš sljedeći cilj je Bulevar i Matvejevićeva kuća. Koračajući Ulicom „Adema Buća“, brzo ugledasmo knjižaru „Mutevelić“. Mnogo sam sati tu proveo i mnogo knjiga kupio.

Znamo da je Matvejevićeva kuća devastirana. Tražimo je u sjenovitoj „Liska“ ulici, ali nijedna od tri porušene kuće nije ona koju tražimo. Sredovječna žena vodi nas do kostura nekadašnje lijepe trospratnice, obrasle bršljanom. „Pitajte komšinicu, gospođu Hadžiomerović, za ovu kuću. Zvonimo na kapiji, omalena, smeđokosa žena, sedamdesetih godina, prelazi desetak metara da bi stigla do nas. „Čim sam spomenuo Predraga Matvejevića, gospođa Dijana se naježila! U očima nagovještaj suza. „Da, to je Predragova kuća. Oni su stanovali u prizemlju. Voljela sam ga ko brata! Predrag je spremao ispite ispod naše kajsije. Imali smo prostranu baštu sa 160 stabala kajsija. Sve su nam to oduzeli“. Ispoljava ogorčenje zbog svega što je njena porodica doživjela tokom rata. Priča toplo, s ljubavlju, o Matvejevićima

7-3

Devastirana kuća u kojoj je živjela porodica  Predraga Matvejevića

Predragov otac Vlado (tako smo ga svi zvali) bio je predsjednik suda, a majka Anđelka (Angelina)  prva daktilografkinja u Mostaru. Vlado je svirao klavir, dolazili su kod njega na lekcije. Predrag i njegova sestra Olgica su takođe lijepo svirali. Olgica je živjela u Splitu, a njen muž, kapetan fregate, putovao s Titom na brodu „Jadran“. Predragova kćerka (iz prvog braka) Suzana živi u Parizu. I ona je diplomirala na Sorboni“. Za trenutak prekidam ispovijest gospođe Dijane, zbog  Matvejevićevih sjećanja.

„Došao sam do Bulevara, do kuće gdje je bio stan mojih roditelja, i vidio da je od kuće ostao samo jedan zid, kao zastrašujuća kulisa. Prije rata je ispred kuće bila jedna smokva i sjećam se onih dana kada bih rano ujutro ustajao, nabrao hladne smokve i donosio ih već starim roditeljima, ocu, majci. Sjetio sam se svih tih dana kada sam sa starim prijateljima dolazio tu, igrali smo karata, šupali se, jeli te smokve… Odjednom je sve to iščezlo. Smokva je iščupana iz korijena. Nije posječena, već iščupana namjerno, da ništa od nje ne ostane. Sve je to za mene bio strašan udarac“ (intervju magazinu Dani, 2001).

„Predrag je obožavao Mostar. Dok je radio kao profesor u Rimu na Univerzitetu „La Sapienza“, koristio bi svaku priliku da dođe. On se družio sa starom rajom, sasvim opušteno. Sve te njegove titule, zvanja, postale bi nevažne. Govorio mi je:“Ja u Italiji živim, a u Mostaru dišem! Kada je prvi put došao kod nas, nakon rata, odmah je upitao:“Gdje je moja kajsija“?! Kažem da sam imao zadovoljstvo da vidim Predraga; bilo je to u proljeće 1987. na zagrebačkom aerodromu. Gospođa Dijana nastavlja emotivnu priču.“Jednom se Predrag zaželio moje pite krompiruše. Poslala sam mu u Rim, po novinaru koji se zvao Zlatko. Predrag je već na aerodromu otpakovao pitu i počeo slatko jesti. Obratio se novinaru:“Dao bih i vama da to nije pita moje Dijane“! Pokazuje rukom na jedan od prozora svoje kuće:“U toj sobi je učio zimi, pored velike kaljeve peći“. Bili su u kontaktu do samog kraja, 2. februara 2017. „Zvala sam ga posljednjih dana njegovog života. „Samo je rekao:“Dijana, odlazim“. „Isplakala sam dušu kad je umro“.

Zahvaljujem gospođi Dijani. „Uljepšali ste nam dan“! „Ali pričali smo o tužnim stvarima“. „Nema veze, vaše se emocije snažne, iskrene!“ Fotografišemo nekadašnji dom Matvejevića. U međuvremenu sam nazvao starog druga, Vitu Arapovića, da se nađemo u Rodoču. Iznenada, gospođa Dijana izlazi do kapije i zove nas. „Izvinite, molim vas, što vas ne pozivam u kuću“!? Navodi razlog. Kakva korektnost! Onda još desetak minuta pričamo kod kapije. Osjećam zadovoljstvo što sam upoznao gospođu Dijanu!

Koliko upečatljivih utisaka! Odlazim ispunjen i sjetan.

„Skoro će voz da krene/. O, zbogom, moj lijepi grade!/U tebi ostavljam najljepše pejsaže/ i mnoga mila lica“. (Hamza Humo-„Oproštaj s Mostarom“)

7-5

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Оставите одговор