Velemajstor Milan Draško
Treći nastavak
Ekipa Veleža u sezoni 1969/70.
Neretva je veličanstvena i ćudljiva, opasna. Zanimljiva je priča „Letećeg Mostarca“, legendarnog golmana Veleža i reprezentacije Jugoslavije Envera Marića. „Trebalo je da pređem u Partizan 1970. godine. Čekao sam samo na jedno Veležovo „da“, pa da spakujem stvari i pređem u Beograd. Zbog toga sam godišnji odmor provodio u Mostaru, na Neretvi. Jednog dana, kao i uvijek, rano izjutra otišao sam na kupanje sa djevojkom. Neretvu sam na tom mjesto odlično poznavao; svaki kamen, vir, brzak. I prosto su me zbunjivale i čudile priče da se u Neretvi neko udavio… Ta „hrabrost“ mogla mi se grdno osvetiti. U jednom trenutku, negdje pred podne, otplivao sam malo dalje od obale i odjednom se dogodilo nešto neobjašnjivo; vodena struja me je povukla prema dnu, nespremnog i bez vazduha. Dodirnuo sam dno. Gotov sam!- posmislio sam i u onom paničnom strahu otvorio usta i kriknuo. Voda mi je istog trenutka ušla u usta, počeo sam da se gušim. Posljednjim ostatkom svijesti pokušao sam da se spasim. Krajnjim naporom učinio sam trzaj i voda me je izbacila na površinu. Ali, ponovo sam pao na dno. U djeliću sekunde čitav život mi je proletio kroz svijest. Bio je to prvi znak da se gušim, da je gotovo sa mnom. Onda sam se potpuno onesvijestio.
Osvijestio sam se dva sata kasnije, na obali. Nisam se, naravno, sjećao ni jednog momenta; ni kako sam spašen, ni ko me je spasio. Kasnije su mi ispričali da su sa obale primijetili da se ‘nešto čudno batrgam’, ali su u prvom trenutku pomislili da se šalim, da nešto ‘izvodim’. Međutim, kada me je voda i po drugi put izbacila na površinu, shvatili su da se davim i priskočili mi u pomoć“.
Ova priča je za mene dvostruko iznenađujuća. Nisam znao da je Mara pregovarao s Partizanom. Kako je divno što se to nije dogodio taj transfer i što je stvorena čuvena Veležova generacija koju su predvodili Dušan Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić (BMV), a kao trener vodio Sula Rebac. „Samo je Sulejman Rebac, ljudina s raspjevanim srcem štiglića, mogao iznjedriti takav Velež i takav BMV“ (Mišo Marić). Sula je igrao u prvoj poslijeratnoj generaciji Veleža, pa prešao u Hajduk. Tadašnja navala Hajduka bila je sjajna: V. Šenauer, J. Vidošević, B. Vukas, F. Matošić i S.Rebac.
Vladimir Šenauer lijepo dočarava Sulin karakter:“Bio je strašan igrač i najveći zafrkant od svih. Volio je život, pa time sam ti sve rekao… Krasno je pivao. Ispočetka to su bile bosanske sevdalinke, ali s vremenom je naučio najpopularnije dalmatinske pisme, pa kancone“.
Splitski novinar, književnik i dramaturg, Predrag Lucić, svojevremeno glavni i odgovorni urednik „Feral Tribjuna“, prenosi utiske svoga oca o Suli Repcu. „Pričao je kako su se on i ostali klinci natiskivali uz ogradu istočnog stajanja, tamo do stare murve, samo da od Sule čuju je li prethodne noći bilo dovoljno vina i pjesme. Jer ako se pilo i pjevalo, to je značilo da će biti i golova. Veliki su bili i Bajdo i Frane, i Beara i Kokeza, i Luštica i Broketa, i poslije njih Andrija Anković, ali Rebac… Rebac je, sine, bio više od igrača. Rebac je bio pjesma“.
Mladen Delić i Sula Rebac
Sula je preuzeo Velež 1968. godine i ostao do 1976. Koliko sam puta tih godina slušao pjesmu vatrenog veležovca, Pave Cvitanovića: „Ako mi se rodi muško nadiću mu ime Duško, ako mi se rodi mala, nadiću joj ime Mara“. Mara je otišao u Šalke, Duško i Kulje Vladić u AEK i nestalo je čarolije. Ostale su uspomene.
Prije par godina vidio sam Maru u kafiću „Galerija“ ili „kod Zele“, kako govore Mostarci. Bilo je to samo nekoliko mjeseci nakon njegovog srčanog i moždanog udara. Lijepo je izgledao u svjetlo smeđoj majici kratkih rukava. Kafić na uglu Ulice Mostarskog bataljona i Adema Buća privlači staru mostarsku raju. Stolovi su izbačeni na trotoar. Preko puta glasoviti hotel „Bristol“, koji su obožavali mostarski šmekeri. Mara stoji i opušteno priča s prijateljima. Brkovi su i dalje zaštitni znak.
Prisjetih se blistavog trenutka iz njegove bogate karijere. Devetog maja 1973. godine, na Olimpijskom stadionu u Minhenu, odbranio je penal samom Gerdu Mileru! Uhvatio je klizavu loptu, a najbolji evropski strijelac prišao da mu čestita.
Druga fotografija:Marić brani penal Mileru
Bajević postiže gol iz penala i jugoslovenska reprezentacija pobjeđuje 1:0, čuvenu ekipu, koja će osvojiti svjetsko prvenstvo 1974, pobijedivši u finalu Holandiju, predvođenu samim Johanom Krojfom. Marić je proglašen za najboljeg fudbalera Jugoslavije 1973. Novinar „Dojče Velea“ opisuje njegove odbrane na minhenskom stadionu:“Mostarac Enver Marić volio je kišu, jer bi po kiši gotovo redovito branio dobro, možda zato što ga je podsjećala na one njegove, mostarske. Te je večeri elastični „panter u crnom“ bio više u zraku negoli na zemlji. Hvatao je sve. Gerda Milera, Franca Bekenbauera, Uli Henesa, Volfganga Overata i ostale naprosto je dovodio do ludila“. Marić je tri puta branio za reprezentaciju svijeta i Evrope.
Bajević, Marić, Vladić (BMV)
Šta je Mostar, iz vremena ruža, činilo tako zanosnim gradom i kako sam ga zavolio?
Zimske raspuste provodio sam u mostarskom stanu mojih dragih rođaka, u Ulici Stjepana Radića broj 6. Da bi se čitaoci lakše orijentisali, u naše vrijeme su sasvim blizu picerija „Roma“ i Stari tržni centar. Tetka Vilka, tetak Jovo, Biljana i Dragan stanovali su na šestom spratu. Kroz kuhinjski prozor Dragan, koga smo zvali „Pirto“ i ja posmatramo igralište pored Građevinske škole. Smjenjuju se ekipe malog fudbala. Onda silazimo na klikere. Divili smo se vještini koju je pokazivao Draganov drug, Džeba. Upoznao sam cijeli komšiluk, Draganovu raju iz djetinjstva, sa kojom se i danas druži. Moji prvi susreti s Mostarom, pomogli su da slojevi provincijske nesigurnosti polako iščeznu.
Bili su popularni festivali lakih nota. Muzika me od djetinjstva privlačila. Tetka Vilka i ja navijali smo za Dragana Antića koji je nakratko bljesnuo. Imao je dubok, jak glas („Zašto da ne uzmem nju“). Njegova supruga bila je slavna Lola Novaković. Ulica Stjepana Radića vodi do gradskog stadiona pod Bijelim brijegom. Prof. dr Roko Markovina, jedan od najomiljenijih predratnih Mostaraca, koji je stanovao u Radićevoj br. 28, piše: „Generacije dobrih nogometaša izašlo je iz te ulice, a nekoliko Veležovih prvotimaca, čak iz mog dvorišta (Ivica Ćurković, Enver Marić, Jadranko Topić te Ante Mijan-Rafa, koji je kao Veležov junior, karijeru nastavio u mostarskoj Lokomotivi, trebinjskom Leotaru i Zagrebu). Nekoliko Veležovih prvotimaca je u njoj stanovalo dok su igrali nogomet, pa se čak i oženilo curama iz mog dvorišta (Salem Halilhodžić-Jagodu, Meho Karamehmedović-Zejnu, Enver Marić-Mirelu. Mislim da je to bila „najveležkija“ ulica u gradu“.
Naravno, tetak Jovo i Dragan su vatreni veležovci. Moj rođak je bio u onim veličanstvenim ekspedicijama za Beograd koje su pratile Velež u pohodima na Kup Maršala Tita (protiv Želje 1981 i Dinama pet godina kasnije). U utakmici protiv Želje (3:2), koga je vodio proslavljeni Ivica Osim, blistao je Vaha Halilhodžić. Već je potpisao ugovor sa francuskim Nantom i žarko želio da oproštaj od Veleža bude krunisan trofejom. Postiže dva gola i najzaslužniji je za treći, mada se pripisuje Draganu Okuku, koji je potvrdio pogodak sa gol linije. Komentari navijača poslije utakmice; da li je Slavko Njeguš, golman Želje, koji je ranije branio za Velež, kriv za golove? Željin navijač duhovito prekida raspravu:“Buraz, mi njima nikako nismo mogli dati golova, koliko bi nama dao sam Vaha“. Halilhodžića su tokom izjave televizijskoj ekipi preplavile emocije i krenule su suze. Protiv Dinama (3:1) je zablistao Nenad Bijedić-Ćeća, postigavši dva gola. Glavne vedete te generacije bili su krila Sead Kajtaz i Semir Tuce.
Sa Draganom sam išao na staro Veležovo igralište. Iako su zgrade odavno prekrile taj prostor i danas se kvart u narodu zove starim imenom. Rođak mi je tada govorio da je Nini Raguž strašan igrač. Igrao je za „Mostarske kiše“, koje su blistale na mostarskom Kantarevcu i pobjeđivale u zagrebačkoj „Kutiji šibica“. Išli smo i na pomoćni teren pod Bijelim brijegom, gdje je igrala Lokomotiva. Još smo bili djeca, zaljubljenici u sport. Sjećam se prvih utakmica Blaža-Bake Sliškovića, odmah se vidjelo da će biti fudbalski dragulj. Moj otac je prestao navijati za Partizan, opčinjen lepršavom igrom Veleža. Vodio me na skoro sve utakmice. Posljednjih desetak kilometara, od Bune do Mostara, bili su posebno upečatljivi. Veličanstveni drvored borova sa obje strane magistrale! Onda ulazak u grad kod Fabrike duhana, po onoj, crnoj kocki koja je krasila cijelu Titovu ulicu, do Sjevernog logora. Danas je samo u kratkoj ulici u Rodoču (južni dio Mostara) ostala kocka, a borovi su već daleka prošlost. U Mostar se nekad ulazilo kao u čarobnu baštu!
Gledali smo utakmicu, Velež-Proleter (Zrenjanjin). Naravno, pobjeda „rođenih“. Zašto smo poslije meča krenuli ladom 1600 prema Carinskom mostu, umjesto prema Rondou i dalje na jug? Prolazimo pored današnjeg hotela „Ero“ (nekad je tu bio Starački dom) i ulazimo bočno u Šantićevu. Samo tata i ja u autu, začudo, nema njegovih prijatelja. I vidim, u magnovenju, da nam se iz pravca zatvora „Ćelovina“ strahovitom brzinom približava „citroen“. Gotovo je! Okrećem glavu na drugu stranu u očekivanju praska. Ali, vozač citroena munjevito koči i zaustavlja se 30 centimetara od mojih vrata! Kakva sreća!
Odlazak na Veležove utakmice bio je doživljaj zbog sjajne igre i atmosfere. Bilo je i smiješnih situacija.
Prvi program Radio Beograda počeo je 1960. godine emitovanje emisije „Vreme sporta i razonode“, koja će steći veliku popularnost među ljubiteljima fudbala. Kombinovani prenosi utakmica jugoslovenske lige pomno su praćeni preko malih tranzistora. Na Veležovim utakmicama, neutralni posmatrači ili navijači gostujućeg tima, stalno bi držali tranzistor pored uha. Veležovcima tranzistor nije bio zanimljiv, jer su uživali u igri. Sjećam se scene sa utakmice Velež-Čelik. Trojica Zeničana metar ispred mene, vatreno navijaju za svoje ljubimce, uz povremene sočne psovke. Odjednom tajac; spiker je najavio izuzetno tužnu vijest. Sva trojica su krajnje zabrinuti i napregnuti primakli glavu tranzistoru. „Čuveni sovjetski atletičar Vladimir Kuc iznenada je preminuo u 48. godini“. Budući da kao izraziti poklonici fudbala vjerovatno nisu ni čuli za njega, a strepeći od vijesti da je, ne daj bože, umro Tito, sa velikim olakšanjem su uzviknuli:“Uh, boli me k…c za njega“! Sama po sebi, scena nije smiješna, ali su tipovi bili komični pojavom i gestovima.
Pobjeda Veležove sjajne generacije nad najboljim timom u istoriji Hajduka, predvođenim „malim Napoleonom“, Tomislavom Ivićem, vrhunac je ljepote fudbala. Nikad nisam gledao nešto slično! Osmi septembar 1974. godine. Hajduk je imao atomski sastav: Katalinić, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak. Čuvena Veležova generacija: Marić, Ristić, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, V. Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje. Istinska simfonija i 5:0 za „rođene“!
Hajduk, sredinom pedesetih
Nema sumnje, Velež je obojio jedno vrijeme osobenim šarmom i fudbalskom romantikom. „Rane sedamdesete, to što igraju „rođeni“ više nije fudbal, čak ni nogomet, nego fantazija, interplanetarna utopija, primijenjena umjetnost“ (novinar Ozren Kebo, iz knjige „Rođeni“ za vječnost“).
Slavlje poslije osvajanja Kupa Maršala Tita 1981.
Posljednju utakmicu pod Bijelim brijegom Velež je odigrao 15. marta 1992, protiv Zemuna (2:0). Kada je počeo rat, stadion je preuzeo HŠK Zrinjski, a Velež nastupa u Vrapčićima, sjeverno od grada. Tužna sudbina omiljenog kluba. Koliko su navijači vezani za Velež, svjedoči emotivni tekst doktora povijesti, novinara i pisca Dragana Markovine, koji sada živi u Splitu.
„I dok s jeseni padaju one uporne mostarske kiše i dok u februaru pušu ledene bure, u doba kad na ulicama izmrcvarenog grada nema nikoga osim sirotih pasa lutalica pomirenih sa sudbinom, bit ću gore, na vrhu tribine, gledat ću grad i čekati da momci u crvenom istrče na teren i da se s njima, iz utrobe stadiona, zaori:“Neretva je hladna voda i kolijevka i sloboda“. Da je to doživit, pa umrit“!
(Nastaviće se)





