Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (38) -Crno – bijela polja života i šaha

KAKO SAČUVATI DOSTOJANSTVO?

Već u ranoj mladosti dječaci i djevojčice počinju da sanjaju neke svoje životne snove. Bar je tako u svakoj srećnoj zemlji. Usudjujem se reći da je u tim mladalačkim snovima najviše prisutan sport. Svakako, ima puno želja u kojima mladi ljude vide sebe u ulozi slavnih ličnosti pozorišta ili filma. Takodje, muzika, slikarstvo i uopšte, umjetnost i kultura, oduševljavaju mladi svijet ljepotom pisane i ispjevane riječi. U tom uzrastu zdravih osjećanja važno je izbjeći svako razočarenje, jer ono truje nadu i optimizam. Zato presudnu ulogu mogu odigrati uzori i velika imena, pogotovo oni čiji uspon do vrha liči na osvajanje surovog planinskog masiva.

U mojoj mladosti bilo je mnogo takvih ličnosti. U svakoj od pomenutih oblasti imao sam po dva, ili tri uzora. Najviše u sportu, zatim slikarstvu i muzici. Zbog očevog uticaja sve više je raslo i moje interesovanje za književnost. Takodje, mnoge od nas, djaka cetinjske gimnazije, u taj svijet „Verba volant, scripta manent“ magnetski su privlačili profesori Branko Brnović i Pavle Djonović. Ali, koliko god sam se divio slavnim piscima i pjesnicima, najviše ruskim i francuskim, ipak je moja mladalačka energija pulsirala bilom fudbalskog zaljubljenika. Ta zasluga pripala je mladom Peleu, koji je, sa sedamnaest godina, prvi put nastupio za Brazil na svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1958. godine. Finalni meč, koji je Brazil dobio sa 5 : 2, gledali smo u „Grandu“, na prvom programu RAI, čiji signal je dolazio sa Štirovnika. Ipak, uticaj starijeg brata odveo me drugim kolosjekom. U svojoj 12–oj godini počeo sam vrlo ozbiljno da treniram stoni tenis. Igrao sam sve bolje i brzo napredovao toliko da sam dva puta osvajao titulu najboljeg u Republici. Mada sam više volio „bijelog rodjaka“ pravougaonog stola, nije bilo prilike da ostvarim tu svoju želju. Čak je i stoni tenis došao u pitanje, jer je otac shvatio da još patim za fudbalom, pa je „ našao igru za koju sam rodjen“. Njegova nježna duša bojala se teških povreda, koje su se dešavale, pa mi je, umjesto fudbalskog terena, namijenio šahovsko „igralište“. To mi je teško palo, ali očev autoritet bio je svetinja za nas, mlade Cetinjane.

Začudo, moja priroda je počela da dolazi do izražaja i na crno–bijeloj ploči. Tek što sam prestao da igram fudbal u podmlatku „Lovćena“, osvojio sam prvu titulu omladinskog prvaka Crne Gore. To sam ponovio i sljedeće dvije godine. Prvi nastup na seniorskom šampionatu, u Kotoru 1966. godine označio je početak moje šahovske karijere i već u naredne četiri godine dospio sam u rang vodećih jugoslovenskih majstora.
Onda je stigao i moj prvi, ozbiljniji, nastup na prvenstvu SFRJ u Portorožu 1971. godine. Prije nego što opišem glavni dogadjaj, koji me drastično oštetio, saopštiću da sam u Portorož došao „na pozajmicu“ sa vjerom da ću, od nagrade za plasman, vratiti taj novac. Bilo mi je stalo da igram jer sam od šampionata mnogo očekivao. Ali, zamalo je uticao da složim i zaboravim šahovske figure. Naime, u prva četiri kola dobio sam sve partije i u petom kolu igrao sam protiv i.m. Milana Vukića.
U trenutku kad sam ustao od stola da pogledam ostale partije, prišao mi je velemajstor Vasja Pirc, koji je bio predsjednik Turnirskog odbora šampionata, zaustavio me i rekao : – Žao mi je Ivanoviću, ali Odbor je odlučio da morate odigrati novu partiju četvrtog kola, protiv Nemeta!! Bio sam toliko zatečen da nijesam znao šta da odgovorim. Poštovao sam tog starog, nekad čuvenog igrača, ali me prosto zapanjio njegov nastup. Zaista, nije to bio trenutak da mi saopšti takvu vijest, pogotovo što su me učesnici i Mario Bertok (takodje član Odbora), uvjeravali da je Nemetova žalba neosnovana. Pala mu je zastavica prije 40. poteza i on se žalio da je neispravan časovnik. A pravilo kaže : „Igrač ima dva puta priliku da provjeri zastavicu, kad velika kazaljka stane na 12 h. Naknadna reklamacija ne važi“. To se, upravo, i desilo u našoj partiji. Ali, očigledno, neko je želio da skreše moja krila koja su bila u snažnom naletu. U trenutku kad mi je Pirc saopštio tu odluku, imao sam dobijenu poziciju protiv Vukića, ali me pretrpljeni šok, više zbog nepravde nego zbog oduzetog poena, sasvim omeo. Vidjevši da je Vukić odigrao potez, vratio sam se za sto, pokušavajući da se smirim kako ne bih dao protivniku šansu da iskoristi moje stanje. Tek što sam sjeo i dohvatio figuru, bilo je to pod totalnim padom koncentracije i odigranim potezom odveo sam sebe u poraz. Pretrpio sam novi šok, ali sam mirno pružio ruku i predao partiju. Sjutradan sam, čak, izgubio i ponovljenu partiju protiv Nemeta, čime je šampionat za mene već bio završen. Dva poena su ogromna, a psihološki udar suvišno je komentarisati. Izgubio sam i šansu da se plasiram za sljedeći šampionat 1972. u Umagu. Takodje, oživio je i moj redovni problem iz tog perioda. Shvatio sam da ni od moje „planirane nagrade“ neće biti ništa, pa sam morao opet negdje pozajmiti novac. Tu mi se, pri ruci, našao jedan divan čovjek, naš zemljak Jovan Nikolić, koji mi je diskretno rekao : – Slušaj Božidare, nemoj da se uzbudjuješ, ja ću platiti tvoje troškove, a ti ćeš mi vratiti novac poštom, kad budeš mogao!! Taj gest nepoznatog čovjeka valja upamtiti, a ja pamtim adresu na koju sam uputio novac : Senčna pot 1 Portorož.

Ovdje ću navesti kako sam ja reagovao u trenutku kad mi je pala zastavica na šampionatu SFRJ u Budvi 1986. Psihičko opterećenje od teških partija toliko me bilo iscrpilo da nijesam imao snage da povučem još nekolika poteza u dobijenoj poziciji, protiv Cebala. Zastavica je pala pola minuta prije isteka vremena jer je sat zaista bio neispravan. Kriv sam bio ja i odmah sam predao partiju!!

Šampionat SFRJ 1972. održan je u Umagu i ja sam tu godinu šahovski „prespavao“. Morao sam da čekam 1973. ali sam, u tim razmišljanjima, povremeno dobjao i želju da ostavim šah. Tada mi je najviše pomogao bliski rodjak, inženjer Pavle Samardžić, koji me prosto molio da te misli izbacim iz glave „jer imaš takvu klasu da mora doći do izražaja“. Srećom, desila se slučajnost da se šampionat SFRJ 1973. održava u Sutomoru. To mi je olakšalo učešće jer su troškovi u „Inexu“ bili znatno niži. U prisnoj atmosferi, srdačno primljen i podržan od Barana, zaigrao sam još bolje nego u Portorožu. U konačnom saldu imao sam poen i po više od drugoplasiranog. Bila je to satisfakcija za muke koje sam pretrpio u Sloveniji, ali i snažna poruka da treba imati ogromnu energiju i nerve, ako čovjek želi da se penje ka crno– bijelim vrhovima.

Te godine nijesam imao više ozbiljnijih iskušenja, pa sam 1974–tu dočekao sa obavezom da branim titulu, stečenu u Sutomoru. Primakao se dan odlaska, a ja opet bez para, razmišljam i neću nikog da opterećujem, pa šaljem telegram Šahovskom savezu da odustajem od prvenstva „zbog bolesti“. Dva dana prije početka, sretnem Cetinjanina Boža Ražnatovića u Njegoševoj ulici. Kad me ugledao, raširi oči od iznenadjenja i upita : – Šta je s tobom, zar nijesi u Poreču?! Rekoh mu o čemu se radi, a on istog momenta : – Nemoj da se brukamo. Spremi se odmah i kreni večeras „Zadarskim autobusom“za Pulu. Poslaću ti novac za koji dan na recepciju hotela. Javićeš mi gdje si smješten!

Eto tako sam, kao šampion, otišao na put, srećom bez para, ali ne i bez povratka !! Kako sam doputovao, tako sam i igrao. Ali, tu je bio dr Ljubo Živković, koji je sjajno igrao i trebalo je već tada da osvoji titulu majstora. Nas dvojica smo bili nerazdvojni, a odigrali smo borbenu partiju, koja je završila remijem. Da je pobijedio, ispunio bi tu normu, ali mi više ne bismo bili prijatelji koji čuvaju svoje dostojanstvo tako da mogu jedan drugom iskreno pogledati u oči. Lijepo je, mada i tužno na neki način, opisati ovdje tu sliku kad doktor meni, prije svake partije, ostavlja kutiju cigareta i kafu na sto, s tim što mi ni danas nije jasno je li to teže padalo njemu ili meni !? No, takva je bila sudba mnogih igrača, čak i onih najvećih. Sjetim se ponekad da su Gligorić i Ivkov, sa novcem od nagrada, koji nijesu smjeli donijeti u Jugoslaviju, jer nije bilo deviznih računa, morali da izmišljaju trgovačke varijante. Tako su, jednom, u Aregentini, kupili po 60 metara štofa za odijela, poslali ih poštom u Beograd na razne adrese, pa, po povratku kući, taj štof prodavali da bi živjeli tog mjeseca.

Vjerovao sam u sve to i imao snage da istrajem. I istrajaću do kraja, jer sport me uzdigao i drži me u snazi da se borim. Filozof, šampion svijeta, Emanuel Lasker, davno je rekao : – Šah je borba, kao i život, a Robert Fišer ga je dopunio tako što je život dao za šah, bez riječi!! Neko je rekao da je pravda spora, ali dostižna. A o toj njenoj sporosti, ili tačnije, suprotnosti, dovoljno je rekao jedan veliki čovjek : „ Sa nepravdom možeš sav svijet proći, ali se natrag ne možeš vratiti „ (Dostojevski).

foto
Robert Fišer
Emanuel Lasker

 

Velemajstor Božidar Ivanović

Оставите одговор