Još kao dječak, krajem pedesetih godina prošlog vijeka, divio sam se gusarskom stilu tog mladog čovjeka, koji je prkosio principima šahovske igre, rušeći vrijednosni sistem na kome je, čitav jedan vijek, bila bazirana strategija i logika šaha. Poslije Portoroža, Bleda, Zagreba i Beograda (1958 i 1959) figure su došle u novu korelaciju, gdje njihova vrijednost nije bila unaprijed poznata, već je zavisila od pozicije na ploči. Tako su raniji kriterijumi padali u vodu i krenulo je jedno novo poglavlje modernog šaha, koje je okupljalo sve veći broj pristalica. Naravno, riječ je o pobjedniku Turnira kandidata i prvaku svijeta (1960–1961) Mihailu Talju, igraču koji je na šahovski pijadestal uzdigao kreacije ljudskog uma. Teško mi je bilo da prihvatim njega za novog idola, poslije tragičnog šampiona Aljehina, ali sam, sa drugom iz djetinjstva, Danilom, Dajom Batrićevićem, dogovorio da formiramo tim za turnire šahovskih dvojaca, koji su tada bili popularni na Cetinju i da ga nazovemo „Taljehin“. Iz tog perioda pamtim anegdotu koju je, u rubrici jednog sovjetskog lista, objavio Taljev poštovalac u vrijeme njegovog meča sa Botvinikom. Mihail–Miša, aktuelni šampion, vozio je auto kroz centar Moskve i, u jednom trenutku, zaustavi ga saobraćajac da zatraži isprave. Botvinik pruži kroz prozor traženi dokument. Policajac kratko baci pogled, nasmješi se i upita : – Ваша фамилия Ботвинник? Šampionu je to godilo, pa reče : – Вы, наверное, тоже играете в шахматы ? – Нет, меня тоже зовут Ботвинник.
Petnaest godina kasnije, kad sam upoznao Talja u Moskvi, na Kupu evropskih nacija, rekao sam mu za ime „Taljehin“, na što je uzvratio da takav kompliment još nije čuo. Nijesam ni pomišljao da će mi se ukazati prilika da ga uopšte vidim, a kamoli upoznam. A eto, imao sam sreću i da sjedim, preko puta njega, za šahovskim stolom i čak da me prihvati za prijatelja. Sjedeći često u njegovom društvu želio sam da bolje upoznam njegovu ličnost, što je on osjećao i sam mi otkrio neke detalje.
Dogadjaj, u kome sam ja imao posrednu ulogu, lijepo odslikava njegovu šahovsku imaginaciju. Upravo, na tom Kupu Evrope (Moskva 1977), bio je u toku susret SFRJ – Rumunija i meč na prvoj tabli Ljubojević–Georgiju. Pozicija je bila vrlo komplikovana i naš štab je dugo analizirao, plašeći se da će Ljuba izgubiti. Dragoljub Minić i ja, kao sekundanti nacionalnog tima, nijesmo mogli pristupiti analizi od ljudi koji su zauzeli centralni sto. Pošto sam imao dogovor sa Taljem, za jedan izlazak sa prijateljima po završetku meča, a kako se neizvjesnost otegla, otišao sam u njegov apartman da pokušam, zajedno s njim, naći rješenje za tu složenu situaciju. Ali, kad sam uočio flašu na njegovom stolu, vidio sam koliko je sati i skoro krenuh nazad. No, on me pozva i upita šta sam htio. Morao sam biti iskren pa mu saopštih svoju namjeru. On otpi jedan gutljaj pa reče : – Ovdje nemam šah, ako znaš, izdiktiraj mi partiju da dodjemo do te pozicije, da je „pogledam“. Ja mu izdiktirah prvih dvadeset poteza, do trenutka kad je Ljuba sumnjivo žrtvovao figuru i rekoh da je Georgiju nastavio 21…Lh4…. – Stani Bonja, podiže ruku Miša, koji je držao glavu u šakama. Ja sačekah dok on ne nastavi, a iskreno, nijesam mogao ocijeniti poziciju jer sam, bez udubljivanja, prenosio odigrane poteze. Talj se toliko zanio u svoj svijet da sam već posumnjao na uticaj alkohola. – Crni je odigrao loš potez, javi se on iznenada i nastavi : – Bolje je bilo 21…ed5 i bijeli bi imao problema. Kako ide dalje ?? upita on. Ja nastavih polako, sve do 34 poteza, pitajući se šta sad on može naći u poziciji, kad naš štab nije vidio odbranu za Ljubojevića. Talj konačno otvori oči i začudjeno reče : – Šta je sad problem. Ljuba ima remi sa kraljem na „h2“. Crnom fali tempo da ga ugrozi jer je i on slab po osmom redu! Sad i ja zatražih da natočimo po čašu, potom nazdravismo, pa ja odoh gore na XVII sprat „Ukrajine“. Ulazim u apartman. Niko me i ne primjećuje, a ja glasno saopštavam : – Remi je to… pa, pošto još niko ne reaguje, nastavljam : – bio sam kod Talja. To je on rekao! Iznenadjenje i ćutanje doživio sam kao stav – autoritetu se mora vjerovati! Tako je i bilo. Remi je sklopljen u 43. potezu, telefonom, bez nastavka. Time je Jugoslavija osvojila bronzu iza SSSR –a i Madjarske.
Negdje, u jednoj prilici, početkom osamdesetih, pitao sam Talja da li su novinari, koji su pratili pomenuti Turnir kandidata, pisali gluposti da on hipnotiše protivnike, zbog čega je Benke stavljao tamne naočare da se zaštiti ?! Miša me pogledao i upitao šta ja o tome mislim. Rekoh mu da sam siguran da je to bilo njegovo vizuelno skeniranje protivnika koje mu je pružalo informacije o stanju i osjećaju njegove trenutne (ne)sigurnosti, na čemu bi zasnovao svoje dalje planove. Pažljivo je to saslušao a onda me, neočekivano, na tren prostrijelio očima, kao da kaže, imao sam nekad tu moć, ali bolest mi je polako oduzimala.
Na turniru u Titogradu 1984. puno vremena smo proveli zajedno. Dva, tri puta je Miša dolazio i kod nas, kući, a često smo, uveče poslije partije, sjedjeli kod dobrih prijatelja.
Dok smo boravili u hotelu „Ljubović“, prišao mi je prijatelj Slobodan iz nekadašnjeg opštinskog SOFK –a i upitao : – Bonja, možeš li mi ispuniti jednu želju. Volio bih da dodješ sa Taljem kod mene u goste jedno veče ?! Rekoh mu da je najbolja šansa sjutra veče, pred slobodan dan, nadam se da će Miša biti raspoložen. – Hvala ti, čekaću vas – reče Slobo i ode. Talju sam prenio tu želju i rekao da je to dobar moj prijatelj i fin čovjek, a poznat je i po vrhunskoj lozi koju sam proizvodi. Odmah je prihvatio poziv i sjutra veče smo bili u Zagoriču. Prošli smo neku livadu i, prema Slobovom opisu, nastavili do kuće koju je obasjavala jaka svjetiljka. On je upravo čekao ispred da nas pozdravi. Kad smo prišli na par koraka, Slobo glasnije reče : – Dobro veče, ljudi, velemajstori, dobrodošli, ovo je moja kuća, izvolite naprijed. Talj prvi put vidi čovjeka koji ga je pozvao, ali, pridje mu bliže i reče : – Dobro veče Slobodane, imaš kuću, vrati stan !! Videći izraz zbunjenosti na Slobovom licu, nasmijah se, iako i sam iznenadjen Taljevom opaskom. Ali, njegov nemirni duh reagovao je tako jer je znao za taj naš komunistički recept, pa je htio da se našali. Tako je i pridobijao svoje pristalice, moćnim šarmom, ležernošću i neposrednošću. Poslije minut, dva i Slobo se nasmija i izvadi iz korpe flašu domaće loze. Napuni čašu i dade Talju da proba. Miša je znalački propusti kroz grlo i reče : – Loza ti je toliko dobra da ću s tobom da odigram dvije partije. – Kako, ja da igram sa Taljem šah, slab sam ja za to. Hvala, ali to nema smisla, bio je skroman Slobodan. Ali, od Talja nije bilo spasa. Morao se odnekud donijeti šah, što je domaćin uspio. Čak je našao i časovnik za brzopotezne partije. Sve je potrajalo do zore, dok je potrajala i loza, a onda je domaćin nazvao taksi da nas prebaci u hotel.
Na sljedeći slobodan dan otišli smo na Cetinje, takodje na poziv jednog prijatelja, koji je volio šah, posebno Talja. Naše društvo je stiglo iz Titograda ranije nego što je domaćin očekivao. Zbog toga je došlo do male neugodnosti. Zatekli smo trojicu ljudi koji su se spremali da idu kući, ali se vidjelo da alkohol odlaže tu njihovu namjeru. Talj je shvatio u čemu je problem i mirno se povukao u jedan diskretan ugao, da bi sačekao dok ljudi podju. Domaćin je želio da nadje kulturno rješenje, pa ljubazno reče : – Prijatelji, molim vas da se sad rastanemo i pokažemo poštovanje prema našem gostu Mihailu Talju, koji je večeras sa nama, i možda nikad više, a mi ćemo se gledati i naradnih dana… Jedan od trojice, sve su to bili fini ljudi, ali, alkohol je činio svoje, kad je čuo da je pomenut Talj, trže se i primijeti : – Imaš pravo, malo smo pretjerali. Odmah ćemo da krenemo, samo nešto da kažem uvaženom Miši Talju : – Dragi velemajstore, proveli smo dosta vremena u Moskvi i oni vaši Rusi su nas divno dočekali, ali su nas „ubijali“ sa nekom, rekoše, specijalnom votkom. Talj, koji je dobro poznavao ćudi tog ruskog pića, prvi put prozbori te večeri : – Izvinite gospodine, jeste li vi danas doputovali ??
Tako je živio taj neponovljivi čovjek koji je imao toliko snažan duh da je mogao da savlada sve fizičke i zdravstvene hendikepe koji su mu smetali da još dugo vlada šahovskom scenom. Bio je neobično inteligentan i duhovit, a o njegovom šahovskom daru sve je poznato. Zato je vrlo čudna bila izjava aktuelnog svjetskog prvaka Karlsena, koji je rekao da bi danas lako savldao Talja. Ja bih samo volio da je Talj živ, pa bi, iz negovog odgovora, Norvežanin shvatio s kim bi imao posla.
Igrajući na jednom turniru u Jugoslaviji, sredinom osamdesetih, turnirski ljekar je uočio da Talj, praktično, ne prestaje sa pušenjem. A, još kad je vidio kako pije žestoka pića, prišao mu je, i brižno saopštio : – Velemajstore, izvinite ali, moram vam skrenuti pažnju kao ljekar. Zaista pretjerujete sa cigaretama i sa pićem. Ako tako nastavite, ne samo što nećete moći još dugo da igrate šah, nego je veliko pitanje koliko će vaš organizam izdržati. Talj je saslušao besjedu, pa smireno odgovorio : – Hvala doktore što brinete za moje zdravlje, ja znam da neću dugo, ali ću do kraja živjeti Taljevski !!
foto :
1. meč Botvinik – Talj 2. Talj u najboljim danima 3.Fišer i Talj u prijateljskom razgovoru 4. Taljev nadgrobni spomenik.
Velemajstor Božidar Ivanović



