Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (35) – 1978. TREBJESA – ŠAHOVSKI EVEREST 1983.

Kako je izvještavao list “Slobodna misao”, koji je izlazio između dva svjetska rata, u Nikšiću je početkom dvadestih godina šah imao toliko pristalica da se ukazala potreba za osnivanjem kluba. Ideja je zaživjela u maju 1923. godine, kad je formiran Upravni odbor kluba, usvojen Pravilnik o radu i obezbijeđena sala za rad i takmičenje. Taj događaj označio je početak razvoja šaha u gradu pod Trebjesom. Ipak, ozbiljniji koraci, u smislu aktivnog i organizovanog bavljenja šahom, krenuli su nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja zemlje. Već pedesetih godina osjetila se nova živost i interesovanje za obnovu šahovskih aktivnosti iz ranijeg perioda. Izgradnjom Željezare stvaraju se uslovi za materijalnu i finansijsku podršku, bez koje je teško organizovati ozbiljan rad. Osnivanjem ŠK Čelik 1957. godine, počinje snažan ciklus razvoja šaha, kad klub ubrzano okuplja u svoje redove intelektualce, radnike, studente i školsku omladinu. Već 1961. godine organizuje jak turnir sa 18 učesnika, na kojem pobjedjuje velemajstor Milan Matulović. Od domaćih igrača nastupili su Milan Bajović, Đorđije Đurović, Blažo Sredanović, Branko Krunić, Milan Nikčević i drugi. Taj turnir je upamćen i po vrijednoj pobjedi Đurovića nad Lajošem Portišem, u partiji zvanično proglašenoj za ljepoticu. Sledeće godine održan je turnir nešto slabije klase, sa 14 učesnika. Na njemu je pobijedio intermajstor Rudolf Marić, a od novih domaćih lica, pored već pomenutih, učestvovali su Spasoje Medin i Jakša Čanović.
Oba turnira su izazvala interesovanje brojnih ljubitelja šaha u Crnoj Gori. Komentari i rezultati mogli su se pratiti preko lista „Pobjeda“, koji je izlazio dva puta nedjeljno, kao i putem povremenih izvještaja Radio Titograda. U to vrijeme čelne table Nikšića bili su Milan Bajović i Đorđije Đurović, a odmah iza njih, Nikolica Mijušković, poznatiji kao sjajan fudbaler. Iako je to neobično za jednog majstora lopte, on je dostigao i zavidno majstorstvo u šahu. Tako je, uz podršku većeg broja ljudi, šah krenuo uspješnim stazama, ali je trebalo da prođe punih 12 godina da Nikšić postane šahovski velegrad. To će se desiti u periodu od 1978. do 1983. godine, kad su održana dva turnira najveće svjetske klase.

Na prvom je nastupilo 12 učesnika : osam stranaca i četiri Jugoslovena. Taj događaj je podigao pravu buru interesovanja za šah, buru koja je krenula sa mora prethodne godine, kad je grad Bar organizovao vrlo jak velemajstorski turnir, do tada najjači u Crnoj Gori. Nikšićani su se potrudili da obezbijede još jači sastav i tu je započelo veliko sportsko nadmetanje ova dva grada, čiji će trud i entuzijazam donijeti Crnoj Gori do tada neviđen uspon šahovske popularnosti. U dobrim uslovima koji su pratili sve segmente prvog nikšićkog turnira, poslije superiorne igre, zajednički su prošli kroz pobjedničku kapiju naturalizovani Amerikanac, ruskog porijekla, Boris Guljko, i Holanđanin Jan Timan, sa 1,5 poen prednosti ispred trećeplasiranog Rafaela Vaganjana. Nas četvorica Jugoslovena igrali smo loše. Ja, svakako, najslabije. Ali, ni Velimirović i Ljubojević nijesu bili ni blizu svoje ubojite forme, posebno Ljuba koji je važio za jednog od glavnih favorita. Na radost domaće publike solidan je bio njihov miljenik Svetozar Gligorić, koji je podijelio 6 – 8 mjesto sa Ulmanom i Riblijem.

Dvije godine kasnije, vrijedni pregaoci iz Bara odlučili su da teško stanje u gradu, nastalo poslije zemljotresa, podijele sa šahovskim prijateljima iz svijeta i skupe snagu za novi početak. Pozvani su renomirani igrači, a medju njima, kao zvijezde turnira, bivši šampioni svijeta Vasja Smislov i Tigran Petrosjan. To je bio događaj koji je pratila cijela Crna Gora, a, izgleda, opet je podstakao Nikšićane da razmišljaju o organizaciji još jednog turnira. Ovog puta sa maksimalnim zahtjevom. Iako je to izgledalo malo vjerovatnim, jaka nikšićka privreda i ugledni ljudi iz poslovnog svijeta imali su moć da realizuju taj projekat. U ljeto 1983. stigao je glas da Nikšić priprema superturnir 14 kategorije. Direktor Srđa Dragašević najavio je listu od 16 učesnika, sa svim najjačim igračima svijeta, izuzev Karpova i Korčnoja (Fišer je već deset godina bio van šaha). Pored silne sovjetske četvorke (Spaski, Petrosjan, Talj i Kasparov), od stranaca su još pozvani Larsen, Portiš, Hibner, Hort, Majls, Sejravan, Anderson i Saks, a od Jugoslovena Gligorić, Ljubojević, Predrag Nikolić i Ivanović. Pred sam početak turnira, svečana atmosfera dočekala je šahiste, uz komforan smještaj i prvorazredne uslove za igru.
Od trenutka kad je svečano odigran prvi potez, publika u prepunoj dvorani, bila je radoznala i nestrpljiva da isprati sva dešavanja, od početka do kraja, a brojni izvještači prenosili su u svijet slike i stručne komentare sa turnira. Tih dana Trebjesa se šahovski uzdigla do visina Mont Everesta, a Nikšić i Crna Gora dobili su mjesto na mapi svjetskih hramova drevne igre. Ponovo je jedan učesnik uživao poseban tretman. Svetozar Gligorić, veliko ime jugoslovenskog i svjetskog šaha, omiljena je ličnost u Nikšiću, gradu koji ne zaboravlja da je mladi Svetozar proveo ratne godine u Banjanima, gdje je, poslije smrti svojih roditelja, došao sa dr Nikom Miljanićem.
Kako je priličilo imenima i ugledu učesnika, turnir se odvijao u borbenom tonu, a od samog starta, svoje protivnike i publiku iznenadio je briljantnom igrom dvadesetogodišnji Gari Kasparov, nova zvijezda u usponu, koja je u Nikšiću zasjala punim sjajem. Garijeva pobjeda bila je toliko ubjedljiva, da je drugoplasiranog Larsena ostavio čitava dva poena iza sebe. Svojim mladalačkim šarmom i zadivljujućim trijumfom, zasjenio je sve učesnike i predstavio se kao nezadrživi jurišnik na šahovski prijesto. Podsjetiću da je „Monteks“ tada dao vjetar u jedra Garijevoj lađi inicirajući pregovore sa Korčnojem da naknadno odigraju meč finala Turnira kandidata koji je, ranije, trebalo da se odigra u Pasadeni. Ali, zbog zahladjenja u odnosima SAD – SSSR Kasparovu je bio zabranjen odlazak u Ameriku i FIDE je priznala Korčnojevu pobjedu. On je, neočekivano, pokazao dobru volju i prihvatio uslove koji su mu ponuđeni. Meč je održan novembra iste godine u Londonu. Kasparov je pobijedio sa 7 : 4 i time otvorio put prema Anatoliju Karpovu.

Nikšićki turnir je dao snažan impuls novim šahovskim inicijativama, a puno djece i mladih ljudi dobili su želju i izazov da krenu putem svojih uzora. U talentovanoj generaciji, koja je brzo stasala, izdvojili su se Boro Miljanić i Vladimir Kontić, koji su postali omladinski prvaci SFRJ. Vladimir Kontić (1970 – 1990) mlađi od dvojice rijetko talentovane braće (Djordje 1969), bio je najsjajniji biser tog vremena, ali je tragična smrt prekinula njegov uspon ka vrhovima.
Teško bi bilo, i osjetljivo, nabrajati sva ostala imena nikšičkog šaha iz tog perioda, a to i nije moguće u ovako kratkom osvrtu. Ali, istaći ću da je takav šahovski ambijent stvoren radom mnogih entuzijasta i šahovskih poslenika koji su iskreno brinuli o mladim ljudima svoga grada.

Š.K. Čelik je mijenjao ime nekoliko puta, najprije Krstac i Perućica, potom ŠK Elektroprivreda, pa ŠK „Radonja Bojović“, da bi odnedavno postao OŠK Mladost. Mnogo šahovskih poslenika je učestvovalo u radu tih klubova, stvarajući osjećaj potrebe kod nadležnih institucija, da se podrže njihovi napori, jer se drukčije ne može doći do uspjeha. Sjajnu ulogu u tom periodu odigrali su Radonja Bojović, Blagoje Cerović, Stanislav – Ćano Koprivica, Arsenije Jovanović, Boško – Buba Golović, Milan Nikčević, Marko Marković i trener mladjih selekcija Vitomir Lekić.

Nažalost, odavno su prošla ta srećna šahovska vremena. Službena Crna Gora danas čak nema ni osjećaj samopoštovanja zbog takve šahovske prošlosti, već drevnu igru tretira kao nezvanog gosta. Pritom zaboravlja osnovna načela koja zdravu čovjekovu ličnost vide u sjedinjenosti duha i tijela. Videći u tome veliki značaj drevne igre, Volter je rekao : – Od svih igara šah zaslužuje najveću počast ljudskog uma!

Ja sam život posvetio šahu i nešto sam značio u tom svijetu dok sam imao energije da se borim na najvišem nivou. Odavno već ne igram, ali sam obavezan, dok god trajem, da čuvam sjećanja na sve lijepo što mi je šah pružio tokom duge karijere, uz najljepše komplimente o našoj zemlji koje su mi uputili najveći svjetski asovi u proteklom periodu. To su izgovarali za vrijeme boravka na našim turnirima, ali i u drugim prilikama, kad bi se sreli negdje u inostranstvu. Te visoke vrijednosti u koje je utkan ogroman entuzijazam naših ljudi i poštovalaca šaha, ostaće nedostižne za sve birokratske i druge igre, koje se ne mogu mjeriti sa vremenom šahovskog trajanja. I dok u svijetu vrtoglavo raste brojka ljudi koji se bave šahom, i približava se cifri sa devet nula, ostaje nada da će Nikšić opet dati neke moćne ljude, koji će vratiti Trebjesi oreol najvišeg šahovskog vrha i pružiti priliku šahistima da ponovo zavole Crnu Goru.

foto : 1.Boris Guljko 2.Jan Timan 3.Gari Kasparov 4. Svetozar Gligorić
5. Dobrodošlica 1978. Velemajstor Ivanović i Arsenije Jovanović 6. Meč za svjetskog šampiona.

Velemajstor Božidar Ivanović

Оставите одговор