Blog Šah-mat liste

Od kraja pedesetih, pa do početka osamdesetih godina XX vijeka, u maloj, trošnoj kući koja se nalazila na mjestu današnje zgrade podgoričkog parlamenta svakodnevno su se okupljali šahisti, ljubitelji igre, intelektualci, studenti, radni ljudi i gradjani. Tabla na ulazu u to zdanje obavještavala je prolaznike da je tu „Šah klub Titograd“. Petnaestak stolova, u zadimljenoj prostoriji, često nije bilo dovoljno da ispuni želje svih koji su dolazili da gledaju majstorske duele, ili da sami odigraju neku partiju. Tu su se održavali šampionati grada, ligaški i kup mečevi, polufinala crnogorskog prvenstva i bezbrojne slobodne partije. Najveća živost u klubu vladala je poslije prvenstva SFRJ, održanog 1965. godine u njegovoj neposrednoj blizini, u sali nekadašnjeg hotela „Radovče“. Taj šampionat, na kojem je trijumfovao Svetozar Gligorić, donio je veliku popularnost šahu. Ona je rezultirala radjanjem nove generacije, koja je mnogo obećavala. Najprije su Borivoje Vujačić, Dragan Šešlija, Božidar Marinović, Srdja Dragašević, Pero Vučinić, Mladen Krstić, Milan Živković i nekoliko njihovih rivala, najavili uspješnu smjenu starijih kolega koji su Š. K. „Titogradu“ izborili kvalitet nedostižnog kluba u našoj Republici. Potom su, malo mladji, Dragan Perović, Dragan Savović, Žarko Živković i par njihovih vršnjaka dali novi impuls mladalačke energije koja je osvajala šahovsku publiku.
U tom najburnijem periodu procvata titogradskog šaha, na samom kraju šezdesetih, jednog popodneva pojavio se u klubu visok i sportski gradjen mladić, plave kose, čije lice je odavalo blagu narav i lijepo porodično vaspitanje. Tako sam, prije pola vijeka, prvi put vidio i doživio tog momka, za kojeg mi je rečeno da se zove Radojica Dabetić, da je vrlo talentovan šahista i da dobro poznaje teoriju. To je bila tačna procjena i on je ubrzo osvojio simpatije igrača, članova i rukovodstva kluba. Radojica je postao standardni igrač prve postave Š.K. „Titograda“, sposoban da na svojoj tabli odoli svakom iskušenju. Moćna energija i želja za uspjehom kluba, zračili su iz svakog njegovog poteza, a rijetki previdi ostavljali su tragove njegovih zuba na olovci kojom bi potpisao taj nesrećni poraz. Još tada sam pokušavao da mu skrenem pažnju na to uzaludno rasipanje energije i nerava, ali njegove emocije prema šahovskom dostignuću, koje bi srušio jednim netačnim potezom, bile su toliko jake da im se nije mogao suprotstaviti. Insistirao sam i dalje jer sam bio uvjeren da on i Dragan Perović, još jedan iz samog vrha te mlade selekcije, imaju pred sobom otvorena vrata medjunarodne arene. No. životne okolnosti odvele su ih raznim putevima, ali je Dabetić, ipak, ostao privržen šahu.
Svih ovih decenija bio je vjeran svom klubu, koji je promijenio tri imena : Š.K. „Titograd“, Š.K. „Montenegrobanka“ i Š. K. „Budućnost“. Kad je u pitanju treći naziv, uzgred ću reći da je Radojica bio jedini član kluba koji je izrazio zahvalnost što smo, 2005. godine, Mihailo Milonjić i ja, uz par saradnika, izborili da klub dobije nove prostorije kao zamjenu za stare, koje su porušene. Istine radi, navešću da je tadašnji gradonačelnik Miomir V. Mugoša napravio veliku uslugu klubu, jer nije bio obavezan da kompenzira srušeni objekat koji je bio u vlasništvu grada.
Uz Milonjićevu pomoć, Radojica i ja pripremali smo i projektovali enterijer i izdvojili kutak za školu šaha, koju je on znalački vodio. Kad je počeo da posustaje sa aktivnom igrom i ušešćem na turnirima, posvetio se radu sa djecom. Za dvije decenije proizveo je najveći kvalitet crnogorskog šaha u liku igrača koji danas zauzimaju vodeće pozicije. Svoje iskustvo prenosio je na mlade šahiste koji su dočekali vrijeme kad je postalo komplikovano prihvatiti nove tehnološke procese u šahu, uz pravilan pristup radu i stručnom usavršavanju. Jednog jutra, u maju 2018. godine, Radojica me pozvao telefonom, dok je držao čas, i rekao : – Zamisli, složene zadatke koje sam dao kompjuteru, riješio je za par sekundi, a potez koji si ti odigrao protiv Timana u Bugojnu 1982. ( 9. Tb1) rješavao je punih 20 minuta!
Predano je radio Radojica, ne žaleći truda da nauči svoje pulene i uputi ih u dublje tajne šaha. Poslednjih mjeseci izražavao je zabrinutost što tehnološke inovacije i proizvodi, poput „pametnih“ telefona, slušnih muzičkih uredjaja i druge tehnike, odvlače pažnju djeci i narušavaju njihov interes za šah. Slušajući ga, osjećao sam se kao da čujem sebe, jer novo šahovsko doba kreira i jednu novu igru, koja ljudski mozak tretiraa kao energiju za memorijsku karticu.
Poslije svega što je podnio u svom časnom životu, navešću neke razloge koji su mu otežavali prodor u više šahovske sfere.
U skromnim životnim uslovima, koji su ga pratili od djetinjstva, izgarao je poštenim radom, da bi, zajedno sa suprugom, podizao i odškolovao dvije uspješne kćerke. Preduzeće Željeznički prevoz CG, u kojem je radio, bilo je njegov drugi dom. Vrlo odgovoran posao u sektoru za elektro– tehničku djelatnost (daljinsko upravljanje), gdje je znanjem i radom stekao povjerenje zaposlenih, napravio ga je toliko brižnim da je upozoravao svoje nadredjene na moguće promašaje i njihove posljedice. Sredinom devedesetih otišao sam, samoinicijativno, kod direktora ŽPCG da ga zamolim, da ovom stručno osposobljenom i savjesnom radniku omogući da, pod povoljnijim uslovima otkupi stan, koji mu je dat na korišćenje, a on će uzvratiti najčasnijim odnosom prema poslu. Iako je želja postojala, ili sam ja to tako shvatio, stan u blizini šina prema starom aerodromu, ostao je u istom statusu. Početkom ovog vijeka čak i to bi došlo u pitanje, da nije bilo inicijative sportskog direktora kluba, počivšeg Gorana Mirjačića, koji se izborio za produženje tog prava. Sjećajući se nemilih scena sa našim vozovima, odzvanjale su mi u ušima riječi opomene koje je izgovarao ovaj savjesni čovjek. Šta je meni onda preostalo sem da se čudim zašto je tako sazdana naša praksa da je riječ funkcije jača od riječi opreza i bolne istine ?! Pitam se kakvi smo mi to ljudi kad ne umijemo da pomognemo čovjeku u nevolji, pa umjesto da mu olakšamo put u skorašnju, zasluženu penziju, ostavljamo ga u nemilosti duševnih nemira kojima, ćutanjem, svi pomalo kumujemo.

Dva dana prije nego što nas je, u nekom svom očaju, napustio Radojica, okrenuo sam njegov broj, s namjerom da se vidimo, kao obično poslednjih godina. Javio se uveče, kad sam bio na putu prema Cetinju. Pričao je o nekim partijama koje je igrao na brzopoteznom turniru u klubu, zbog čega nije mogao da se javi. Uz izvinjenje što sam u noćnoj vožnji i saobraćajnoj gužvi, ostali smo pri dogovoru da se vidimo kroz dva, tri dana. Na moju veliku žalost, već je bilo kasno. Kad su mi javili tu vijest, razmišljao sam, pokušavajući da pretresem kroz sjećanja sve naše susrete koje smo imali tokom 50 godina druženja, i nijesam mogao naći ni trunku sumnje u njegov zdrav odnos prema životu, a kamoli neki nagovještaj da može sebi nauditi. Pa, zašto onda, Radojica ??
Prije par dana pročitao sam vijest o vozu koji je iskočio iz šina, na putu od Bara ka Šušanju. Da li je to škripanje čelika po šinama bio eho njegovih plemenitih upozorenja koje ćemo slušati sve dok se ne zavede apsolutni red na Željeznici?! Naši ljudi ne vole kritičku riječ. Doživljavaju je kao uvredu. Sem samoljublja i nedostatka odgovornosti, ima tu i drugih razloga i motiva koji siju maglu nad istinama koje život znače. Država bi morala da pokaže više osjećaja za ljude koji istinu ljube, jer svakim odlaskom po jednog Radojice, ona postaje moralno siromašnija.
Dok pripremam svoju novu knjigu o šahu, čitam na kucanim stranicama tekst koji sam prenio iz stranih izvora XIX vijeka. Reporter sa sahrane tragičnog američkog šampiona izrazio je uvjerenje cjelokupne šahovske javnosti da je „Pol Morfi bio ponos i tuga svjetskog šaha“.
To je lijepa i odgovarajuća konstatacija. A isto tako, ja ću biti taj reporter koji saopštava da je Radojica Dabetić bio ponos i tuga crnogorskog šaha!

Velemajstor Božidar Ivanović