Velemajstor Milan Draško: Vladimir Kozomara (šesnaesti nastavak)

Velemajstor Milan Draško

Šesnaesti nastavak

Ko je poslije turnira 1983. mogao pretpostaviti da ću na narednom, mnogo jačem Bosninom turniru (12. kategorije), poslije 8. kola dijeliti 1-2. mjesto s Korčnojem!?

Možda je Miro Radojčić, vidio nešto što je drugima izmicalo. Kao da je dobra igra u drugom dijelu turnira „Bosna 1983“, naročito pobjeda s Lputjanom dala krila. U Medulinu osvajam 7,5 iz 9, čime postajem najuspješniji učesnik jugoslovenske lige.  Balaton Berenji i Bugojno donose balove za internacionalnog majstora. Krajem 1983, u Goraždu postajem šampion Bosne i Hercegovine u jakoj konkurenciji. Ostvario sam 10,5 poena (iz 15); 2-3. Z. Bašagić i B. Lalić 10; 4. V. Arapović 9,5; 5. Z. Kožul 8,5 itd.

Kako je lijepo vratiti se u to vrijeme, sa distance od 36 godina! I sjetiti se kako je Sarajevo tada izgledalo. Za nekoga ko je dijete Bosne, Sarajevo je podsjećanje na prvu mladost i studentske dane. To vraćanje u prošlost svojstveno je našem mentalitetu. Želio bih divan citat mog kolege sa žurnalistike, Dragoslava Dedovića, pjesnika, prevodioca i novinara („Deutsche Welle“), koji oslikava poetičan odnos prema Sarajevu, podijeliti sa vama. Dedović se vraća  u 1983, u ono čarobno predolimpijsko Sarajevo, koje je blistalo punim sjajem. Veliki ljubitelj književnosti i muzike, piše.

„Predveče, kada je Sarajevo najljepše, sjeo bih na stepenice Vijećnice i slušao kako se ezan miješa sa pulsiranjem moćnog basa iz obližnjeg kafea „Rock“. Bend „Golden Earring“ prašio je deset godina stari hit „Radar Love“. To preplitanje ezana i holanskih gitarskih rifova u mojoj glavi punoj novozasađenih ideja, dok su se na okolnim brdima kao upaljači na koncertu palila svjetlašca u mahalama, za mene ostaje ono najintimnije Sarajevo, ono koje je nemoguće uništiti“.

Od vremena Iskre do današnjih dana, kada je Bosna peterostruki uzastopni šampion Bosne i Hercegovine, osjećala se neka prisna atmosfera. Bili smo kao porodica. Vlado Kozomara je nezaboravni član tog sjajnog orkestra. Čast mi je biti dio priče o velikom klubu i istinsko zadovoljstvo da pišem o tako zanimljivoj, koloritnoj ličnosti. Priča o Iskri, Bosni, Kozomari bila bi nepotpuna bez podsjećanja na čovjeka izuzetne energije, šahovskog pregaoca kakav se više vjerovatno neće pojaviti. Milorad Gaćina je jedinstvena ličnost koja povezuje generacije šahista Bosne (Iskre) u nevjerovatno kompaktnu cjelinu. I svi smo mi grane, jednog velikog stabla, da parafraziram Šantića. I Vladimir Kozomara i 66 godina mlađi, Borki Predojević i mi, koji smo stvarali istoriju kluba u tom međuvremenu. Pišući „Mostarske i sarajevske šmekere“, stigao sam do 1987. godine. Šta je bilo poslije, kada su stigla manje raspjevana vremena, a naš svijet, prepoznatljiv po bezbrižnom načinu života, prestao da postoji.

Milorad se oženio u kasnim četrdesetim godinama. On i Dušanka su početkom ljeta 1991 doživjeli veliku sreću i još veću tugu. Budući da je bio i poeta, napisao je dirljivu pjesmu „Snežana“ (14. 6-1. 7. 1991).

„Došla si, Snežana, kao iz snova u naš dom./ I donijela sreću, radost i veselje…/ Plakala, smijala se, govorila pogledom,/ mahala rukicama-ispunila srca i želje./

Ali, kratko kao san trajaše naša sreća./ Svega osamnaest vedrih junskih dana!/ Bog te uze iz zagrljaja, kao buket cvijeća./ Ostade tvoj lik, anđele, i na srcu rana…“

Neka daleka ruka ugasila je svjetlo na našim prostorima, počeo je rat!

Šest mjeseci nakon osvajanja titule velemajstora (Podgorica, proljeće 1993), dobio sam  dopisnicu od Milorada, posredstvom Crvenog krsta (19. 9. 1993). Pisao je na adresu Šahovskog saveza Savezne Republike Jugoslavije, Nušićeva 25/II.

„Zdravo dragi Milane! Kao prvo, najiskrenije Ti čestitam na zasluženom osvajanju titule šahovskog velemajstora, za koju si znanje i snagu već odavno imao, i želim Ti mnogo uspjeha i sreće u šahu i životu. Raduje me što su jedan izuzetan talenat, dugogodišnji sistematski rad, stoičko strpljenje i realna želja za uspjehom konačno krunisani ovom visokom titulom, a posebno i zbog toga što se radi o prvom hercegovačkom velemajstoru i uzornom mladiću. Čestitku šaljem sa zakašnjenjem, jer sam zbog ratnih okolnosti za ovaj Tvoj veliki uspjeh tek nedavno saznao…“

Zatim piše o dramatičnim događajima. „Bio sam ranjen gelerom granate krajem marta u koljeno i malo u grlo, ali sam dobro prošao. Tada je troje poginulo, a 26 ranjeno. Kasnije, krajem aprila uletjela mi je granata u dnevnu sobu stana, a ja sam samo malo ranije istrčao vani i tako spasio živu glavu…

I tako život teče, od dana do dana. Inače, uslovi života ovdje su teški. Struje, vode, plina i hljeba uglavnom nema. Hljeba i kad ima dobije se 1/3 po članu. Žena Dušanka mi je momentalno kod svojih u Vogošći, pa niti ona može ovamo u porušeno i opustošeno Sarajevo, ni ja tamo“.

Milorad me pita za moju porodicu, hrabri sve nas da izdrživo. „Tebi, porodici i šahovskim prijateljima puno srdačnih pozdrava, uz najljepše želje. TVOJ PRIJATELJ MILORAD. P.S. Poseban pozdrav Mariji Petrović, te ostalim „bosnašima“. Čestitam Čabrilu i Ilinčiću na balovima za VM… (dio pisma) Koliko ljudskosti i brige za druge, u najtežim trenucima života!

Na grad pod višegodišnjom opsadom neprestano su padale granate. Patili su civili zatočeni u ratnom vrtlogu. U ratnim okolnostima odjednom  na scenu stupaju  „nevidljivi“, nepoznati ljudi. Opasnost je vrebala i u samom gradu. U Miloradovoj zbirci „Život“ – Pjesme i aforizmi, postoji  pjesma „Šta da se radi“.

„Rat je. Neko kuca na vrata. Mrak je./ Bože, ko je sada? I šta traži i želi?/ Policija? Vojska? Banda? Loš znak je./ Strah i strepnja me skroz obuzeli…/ Šta hoće ti ljudi zli? Pitam se ljut./ Čovjek od njih nema mira, odmora, sna…/ Opet sumnja, tortura, pretres… Sedmi put!/ Zlo! Dokle tako? Kad će sloboda? Bog zna…“ (Sarajevo, 29. 11. 1993)

(Nastaviće se)

Оставите одговор