Drhtave šahovske slike iz Manile
Monsuni, policijski čas i zemljotres
Medjuzonski turnir u Manili 1990. bio je moj poslednji profesionalni nastup na službenim takmičenjima FIDE. Već sam osjećao da mi ponestaje snažna želja za igrom, da ne posjedujem više onu energiju koja je nekad sama navirala i da ne mogu da održavam punu koncentraciju tokom pet sati igre. Ipak, riješio sam da otputujem na turnir da bih, upravo njime, obilježio sjećanje na svoje 20 – godišnje ozbiljno bavljenje šahom. Za takvu odluku teško je naći bolju priliku od ove, gdje vas neodoljivo privlače : jedna egzotična zemlja, njen glavni grad i impresivna lista učesnika.
Let do Manile bio je zamoran, ali se otegao još više zbog produženog tranzita u Frankfurtu. Srećom, tu nas je razonodio jedan naš zemljak, vlasnik restorana na aerodromu, kod koga smo boravili nekoliko časova, sve do nastavka leta za Bangkok.
Tako smo nas šestorica Jugoslovena poletjeli, u boljem raspoloženju, prema glavnom gradu kraljevine Tajland. Ogromna zračna luka nije mi pružala izazov da u datoj pauzi od svega 45 minuta pokušam da potrgujem nešto od nepregledne ponude raznolikih artikala. Ipak, ženska ćud u takvim prilikama ne može da odoli islušenju, pa sam prećutno koračao za svojom suprugom koja je zaplovila kroz more svilenih haljina, šalova, bluza i košulja. Meni je šahovski sat mnogo godina kucao pored glave, i neumoljiv osjećaj za vrijeme i tačnost, stvara mi osjećaj napetosti kad postoji opasnost da zakasnim. A to ne bi bilo kašnjenje, nego, kako sam to tada doživio, gubitak kompasa na brodu koji plovi Atlantikom. Zato sam, možda, bio i dosadan, ali sam uspio da je ubijedim da se vratimo u avion, i to u poslednji čas. A i ona je bila zadovoljna trgovinom.
Slijetanje na Filipine značilo je moj prvi susret sa takvim prirodnim ambijentom i pun zaokret u odnosu na evropski način života i turnire na kojima sam, pretežno, nastupao.
Topao vazduh, koji nas je dočekao po izlasku iz aviona, nijesu osvježili ni povremeni pljuskovi koji su ostavljali lokve na asfaltu, a taj utisak nas je podsjetio da smo na azijskom tlu. Kad smo, u večernjim satima, krenuli autobusom prema hotelu „Šeraton“ bili smo prilično zbunjeni vidjevši kolone ljudi i djece koje se kreću duž puta, žureći negdje kroz noć. To je bio prvi pokazatelj začudjujuće brojnosti življa na tom prostoru.
Smještaj u hotelu bio je prvoklasan. Zamjerku mu ne bi našao ni prvak svijeta. Tu je sjajnu ulogu odigrao predsjednik FIDE Florensio Kampomanes. Doduše, njemu je i priličilo da u svom gradu tako dočeka svoje šahovske goste iz svijeta.
Dvorana za igru nosila je ime Korason Akino, predsjednice Filipina, koja je svoj položaj i režim štitila formacijom naoružanih vojnika, što nije bilo nimalo prijatno gledati na javnim punktovima.
Utoliko prije što nas je to asociralo na nevolje u našoj zemlji, koje su se približavale. Kakav li osjećaj izazivaju takva stanja u državi gdje ljudi ne znaju šta će im donijeti sjutrašnji dan, pitao sam se, ne bez bojazni šta ćemo i mi doživjeti na povratku kući. Taj moj doživljaj bio je još jači kad sam shvatio da su naši mentaliteti i prirodne ljepote slični i da smo jednako spremni da potegnemo za nasiljem, umjesto za mudrošću, kako bi izašli na put pomirenja i živjeli srećno, kao civilizovani zemljaci. No, istina je da se teško gradi novo povjerenje tamo gdje diktatura ostavi duboke tragove…
Gospodja Akino je došla na čelo države poslije dugotrajnih građanskih nemira, koji su prinudili Markosa da napusti zemlju. Uključila se u politički život poslije ubistva svog supruga Benita Akina, jednog od lidera opozicije, kojeg su vlasti likvidirale na aerodromu u Manili 1983. godine, čim je stigao na tlo svoje zemlje. Zanimljivo je podsjećanje za ljubitelje šaha da je Ferdinad Markos, sredinom sedamdesetih, nudio Robertu Fišeru honorar od 5 miliona dolara za meč sa Karpovom. Amerikanac je odbio tu ponudu iz nekih svojih razloga, a nije mu ni bio suđen novac, opljačkan od naroda. Markos je pobjegao na Havaje, gdje je umro 1989. godine, a nepoznato je šta se dogodilo s „njegovim“ bogatstvom. Bilo mi je drago što smo stigli na Filipine po okončanju tih dogadjaja, jer smo, u miru, stekli dobar utisak o tom narodu, koji sa radošču dočekuje svoje goste.
Na kraju našeg boravka, u času kad smo se pripremali za odlazak na aerodrom, iznenada je pod našim nogama zatutnjala zemlja a pred očima zaigrala slika kakvu vide mornari sa palube broda, zahvaćenog olujnim talasima. Visoki metalni stubovi, na platou ispred hotela, sa zastavama raznih zemalja, sudarali su se svojim vrhovima, prenoseći uživo jezivu zvučnu poruku iz zemljine utrobe, koja je tako oglasila završetak Medjuzonskog turnira.
Tog dana su bili otkazani svi letovi iz Manile, ali su dva „Lufthanzina“ aviona ipak uspjela da, sa vidno oštećenog aerodroma, upute svoje putnike prema Frankfurtu. Srećom, i mi smo bili medju njima i tako, poslednji, odletjeli iz Manile. Poslije mnogih paničnih scena i pješačenja od više stotina metara, sa koferima u ruci, stigli smo do aerodromske zgrade i hitro ušli u avion. Bio je to divan osjećaj kad smo se vinuli visoko, iznad zemlje koja je još podrhtavala…
Na fotosima : kotrasti ljepote i straha koji se začas smjenjuju….
(preneseno sa fejsbuka velemajstora Božidara Ivanovića)



