Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (26)

Šahovsko – policijske priče

3. Policijski faul nogom

Ujutro sam poranio na aerodrom. Praktično nijesam ni oka sklopio, ali, imao sam ja mnogo neprospavanih noći i nije me brinuo umor zbog predstojećeg turnira, jer sam bio naviknut da, jednostzavno, prespavam letove na takvim relacijama. Podigao se Jatov avion i odnio me pravo u Toronto. Tamo me čekao stariji brat sa svojim društvom i odmah su mi saopštili da je početak turnira odložen za jedan dan. To mi je baš odgovaralo iako nijesam osjećao neki zamor koji bi uticao na moju igru, ali nikad se to ne zna. Iskustvo me uvijek opominjalo da posebno o tome vodim računa. Zato mi se dopalo kad su mi predložili da iskoristimo lijep sunčan dan i prošetamo do jezera Iri, nedaleko od Toronta i provedemo dan na obali. Stigli smo tamo sa dva automobila, jer je bilo nešto hrane i pića da ne bismo gubili vrijeme tražeći neki restoran u tom nepoznatom kraju. Kad smo posijedali na obali, ja rekoh da ću im se malo kasnije pridružiti jer jezero je jako plitko, poput mora na Adi Bojani, pa ću prvo da se malo osunčam, popijem jedno pivo i onda ću polako za njima. Oni odoše, dok sam ja u čudu gledao koliko im treba da zagaze u duboku vodu. Pogotovo inženjeru Jelovcu, koji je bio visok oko dva metra i vidjelo se da je nekad igrao košarku.

Ja se razgibah, otvorih mali priručni frižider u kojem smo imali sedam, osam malih flaša piva “Molson” sa naznatnim procentom alkohola, i izvadih jednu dobro ohladjenu flašicu. Polako sam ispijao pivo, uživajući na suncu i čistom vazduhu. U jednom momentu, kao da me trgnuo neki čudan osjećaj, pridigoh se iz ležećeg položaja, i onako, sjedeći, ugledah nečiju nogu na frižideru. Ali, to nije bila obična noga, već represivni akt državne noge u plavoj uniformi. Shvatio sam o čemu se radi, ali zaista nijesam znao da kanadski zakon zabranjuje točenje alkoholnih pića na javnom mjestu. Ipak, zabolio me taj nasilni i ponižavajući gest policajca, sa čijim pogledom sam se susreo onog trenutka kad sam odlučio da mu sklonim nogu sa frižidera. To sam izveo koristeći svoje obije ruke. Mlad čovjek, pjegava lica, plavušan, iznenadio me tim gestom, jer sam Kanadu doživljavao jako civilizovanom zemljom i nijesam vjerovao da se tako nešto može u njoj desiti.

Na engleskom je tražio da se predstavim i pokažem lične isprave. Odlučio sam da odglumim ruskog velemajstora i rekoh mu, na ruskom jeziku, da sam tu gost šahovske Kanade i da ću igrati na šampionatu zemlje kao gost. Na još jedno pitanje, koje sam razumio, odgovorio sam ponovo na ruskom, ali potpuno van njegovog pitanja. Odmah sam primijetio da on okreće neke brojeve i znao sam da će dobiti pojačanje. Ali, kad su uskoro stigla dva policijska auta, sa rotacionim svjetlima, uz pištanje sirena, kupači na jezeru su se, sa tolikom radoznalošću, okretali prema meni kao da vide lično Al Kaponea.


Utoliko izadjoše iz vode prijatelji mog brata i najviši od njih, Jelovac, pridje “mom” policajcu i reče : – Hello David, šta se ovdje dešava ? A David je spremao matematiku kod Jelovca za neki viši razred u policiji Toronta. Zaista i to je jedan od dokaza da je svijet mali, odmah sam pomislio, ali sam znao kakav će biti epilog svega ovoga. Policajac nešto tiho saopšti i mene povedoše kolima kod sudije za prekršaje.

U novoj, impresivnoj gradjevini u centru grada, našao sam se oči u oči sa gospodinom koji je ipak potvrdio moja uvjerenja o toj velikoj i zanimljivoj zemlji. Pitao me kakav sam prekršaj napravio i da li se kajem ?! Odgovorio sam : – Gospodine, cijenim ovu zemlju i zato me jako povrijedio gest mladog policajca koji mi je nogom stao na frižider, a ja nijesam znao da zakon brani konzumiranje alkoholnih pića. Ne mogu, nažalost, reći da se kajem, ali hoću vama da uputim izvinjenje zbog toga što sam napravio. “A sigurno je on izveo taj čin sa nogom”? upita me on. – Kunem se da je tako. Možete njega pitati – bio sam dovoljno uvjerljiv. On me pogleda u oči, malo se zamisli i reče : – Vi ste Jugosloven. Želim vam ugodan boravak u Kanadi i uspjeh na turniru – bio je galantan i njegove riječi su se obistinile. Iz Toronta sam se vratio kući kao šampion Kanade.

Kad sam stigao u Titograd, zatekao me poziv za sud u Beogradu. Doletio sam prvim avionom, sa kartom koju mi je platila oštećena gospodjica. Na sudu ću čuti da je ona ljubavnica. Ali, mene je interesovalo da saopštim istinu, koja je, zaista, bila na njenoj strani. Ona nije izazvala incident nego je nastojala da se odbrani i ja sam joj u tome pomogao. Sudija za prekršaje u Beogradskom sudu, poslije mog svjedočenja, reče : – Velemajstore, znam ja vas, ja sam kao mladić dobro igrao šah i pratio sam vase partije. Ovde me najviše zanimalo koju ćete, od ove dvije dame, žrtvovati.

(preneseno sa fejsbuka velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор