Pal Benko: Moj život, partije i studije (20. nastavak) – 10. Putovanje, putovanje i još putovanja

Ova faza mog života bila je ispunjena putovanjem i šahom. Nisam imao više mladelačke ambicije da osvojim svijet, ali sam uživao upoznajući SAD igrajući na turnirima praktično u svakoj državi. Takođe sam igrao mnogo u Evropi, kombinujući šah sa redovnim posjetama Mađarskoj. Iako su mi međunarodni turniri pružili priliku da igram ozbiljniji šah, nagrade su u to vrijeme bile smiješne. Zato sam igrao jako mnogo open turnira; nagrade su bile iako još male, ali dovoljne da se izdržavam kada su kombinovane sa podučavanjem i šahovskim predavanjima.

Moram da priznam da su open turniri bili stvarno puni stresova. Mogli ste da igrate dobro čitav turnir, ali izgubite poslednju partiju i to vas ostavlja obično bez novčane nagrade! Ovo mi se desilo na mom prvom open turniru koji je igran u Nebraski. Koltanovski je bio direktor tog turnira, a iz razloga koje nisam nikada shvatio, izgleda da mu se nisam sviđao. Da bi istaknuo svoju nenaklonost, dao mi je crne figure u sve tri poslednje partije. Krenuo sam na poslednje kolo pola poena ispred grupe igrača, ali sam izgubio od Weinsteina, što je omogućilo Bisguieru da sam osvoji prvo mjesto.

Drugi događaj sa Kotlanowskim (i tipičan incident koje se dešava često na ovom tipu turnira) desio se na turniru u San Antoniju. Igrao sam sa Bisguierom i obojica smo imali po petnaest minuta, a preostalo je mnogo poteza da odigramo. Arthur mi je ponudio remi dok mu je časovnik još radio i ja sam rekao, „Odigrajte potez i ja ću o tome razmisliti.“ On je odigrao potez i ja sam mirno razmišljao o poziciji dok sam potrošio većinu vremena. U tom trenutku nisam imao veliki izbor, tako da sam prihvatio njegovu ponudu. Nisam mogao da vjerujem kada je on rekao, „Ne, ja želim da igram!“ Odmah sam se žalio direktoru (Kolty, naravno), ali je on insistirao da se partija nastavi. Strašno uznemiren (i bez preostalog vremena), partiju sam izgubio.

Srećom, bilo je mnogo open turnira i ja sam igrao jedan za drugim. Ako pretrpite neuspjeh na jednom, postoji drugi već sledeći vikend! Na kraju sam postao poznat kao „Kralj open turnira!“, i osvojio sam Trostruku krunu (tj. osvojio prvo mjesto na US Openu, Nacionalnom Openu i Američkom Openu iste godine)!

William Lombardy: Bill je bio vrlo jak pozicioni igrač – veliki prirodni talenat. Iz nekih razloga bio je razočaran šahom –možda se to ticalo novca, ili njegovog nedostatka!

Bill je takođe bio uglađen čovjek. Igrao sam sa njim u San Antonio openu i imao pješaka više. Osjećao sam se samouvjeren dok nisam pogledao na časovnik i vidio da mi je ostalo da odigram deset poteza u manje od trideset sekundi! Užasnut, ponudio sam remi i on ga je prihvatio baš kad je moja zastavica pala. Većina igrača ne bi bila tako plemenita.

Arthur Bisguier: Bisguier je često igrao neoprezno – igrao je instinktivno ne ulazeći preduboko u poziciju. Njega otvaranja su bila pomalo neuobičajena, a njegov stil je bio mješavina taktičke i pozicione igre. Obično sam igrao jako dobro protiv njega.

Tokom moje šahovske karijere bilo je mnogo slučajeva kada sam gubio ili remizirao partije koje sam trebao da pobjedim. U nekoliko prilika moram da priznam da moja igra nije bila na visini zadatka. Uglavnom, ipak, razlog je bio vremenska oskudica. Za mene je rekao, i to sam Tigran Petrosjan, da igram kao genije u vremenskoj oskudici, videći jako duboko u poziciju. Ali ne slažem se sa vjerovanjem da igrač može bolje da igra u vremenskoj oskudici, nego kada ima mnogo vremena – to je jednostavno nelogično. Slažem se da, povremeno može da izgleda da neko nalazi najbolje poteze kada je prisiljen da igra brzo, ali to je samo iluzija. Svaki igrač želi da prikrije svoje prave namjere od svog protivnika, i zbog toga on izmišlja zaobilazne i komplikovane planove koji traže mnogo vremena za analizu. U vremenskoj oskudici, međutim, on mora da igra više ili manje direktne poteze, i ovo stvar impresiju nepogrešivosti i da je njegova igra oštrija  – ali to ne znači da je bolja.

Iako je propuštanje lake pobjede ili jednostavnog remija uvijek traumatično, okrivljavati vremensku oskudicu nije valjan izgovor – ne treba nikog kriviti osim sebe. Ipak, bilo je situacija za koje nisam mogao naći opravdanje za poraz kada je na tabli bio čist dobitak, a moj protivnik, koji je stvarno trebao da preda mnogo ranije, slično meni nije imao vremena na satu. Sledeća partija je za to pravi primjer. Kompletno sam nadigrao Larsena, i skroz dobijenu poziciju sam izgubio iako sam potpuno zaslužio pobjedu. Okolnosti su opisane u partiji.

Dok sam igrao moj poslednji potez, 40.Rxc7, Larsen je rekao, „Vaša je zastavica pala.“ U trenutku van sebe, ipak, završio sam potez i udario po satu, i u tom trenutku je pala Larsenova zastavica. Nijedan od nas nije pisao poteze, poslednjih deset ili dvanaest poteza, tako da nismo znali koliko je odigrano poteza. Direktor turnira je presudio da je Larsen pobjedio. Kada sam protestovao, on je sastavio komisiju (u kojoj su bili Szabo i Keres, pa nisam mogao da očekujem povoljan ishod) da odluče o tom pitanju i oni su kasnije podržali prvobitnu presudu.  Budući da je moj finalni skor bio samo poen ispod Larsenovog koji je dijeli prvo mjesto, gubitak ove partije je značio gubitak diobe prvog mjesta. Što se tiče same partije, Larsen je trebao da već ranije preda partiju.

Aleksandar Matanović: Matanović je bio ozbiljan momak, i rijetko se smiješio. Pobjedio sam ga mnogo puta. Iz nekih razloga, uvijek sam imao njegov broj.

Оставите одговор