Moj život profesionalnog šahiste u SAD zahtjevao je da stalno igram na opet turnirima po švajcarskom sistemu. Igranjem na ovim turnirima obezbjedio sam pristojan život, ali je to takođe imalo negativan efekat na kvalitet moje igre. Dok sigurna igra (mnogo remija sa povremenim pobjedama) obično vodi dobrim rezultatima na velemajstorskim kružnim turnirima, to je sigurno recept za katastrofu na open turnirima. Open turniri zahtjevaju što više pobjeda (slabija konkurencija ovo čini obaveznim, ali to takođe troši vašu snagu), i često neko može to postići samo rizikovanjem i igrajući na pomalo nekorektan način. Tako, iako sam sada bio šahovski profesionalac, moji dani kao kandidata za svjetskog šampiona su bili manje-više iza mene, iako se nisam potpuno pomirio sa tom činjenicom u to vrijeme.
Pored mog uranjanja u svijet open turnira, dva događaja se izdvajaju u 1964 godini. Prvi uključuje pitanje kvalifikaciju na međuzonski turnir u Amsterdamu. Poslednje mjesto na ovom turniru ću popuniti Bisguier ili ja, zavisno od toga ko će od nas dvojice pobjediti u meču. Da budem iskren, stvarno nisam želio da igram na međuzonskom turniru, ali jedan američki gospodin je uložio pare za taj meč, tako da sam se složio. Ovaj je meč počeo 26. aprila i sastojao se od osam partija; ako završi nerješeno, odigraće se dvije dodatne partije. Ako meč dođe do punih deset partija i još uvijek bude nerješen, tada će g. Bisguier ići u Amsterdam da igra na mjestu za koje se kvalifikovao sa šampionata SAD 1963. godine. Ipak, taj meč je trajao samo šest partija, završiviši konačnim rezultatom: Benko 4,5- Bisguier 1,5.
Drugi i najvažniji događaj u 1964 godini bio je moj povratak u Mađarsku! Bila je objavljena amnestija za sve one koji su je napustili, i ja sam iskoristio priliku da se ujedinim sa bratom, sestrom i Gizellom, mojom vjerenicom. Gizella i ja smo se upoznali prije nego što sam pobjegao iz Mađarske 1957 godine, i iako smo se stalno dopisivali i željeli da se vjenčamo, politički problemi su nas prisilili da pažljivo razmislimo o mogućim komplikacijama; Mađarska vlada ne bi joj dozvolila da napusti zemlji (ona je voljela tamo, i nije željela da emigrira) a ja sam još pažljivo bio praćen od strane tajne policije.
Povratak u Mađarsku bilo je jako i neobično iskustvo. Stari emotivni ožiljci su se otvorili, paranoja se ponovo razbuktala, i zbog činjenice da sam ja sada bio amerikanizovan, osjećao sam se kao riba izvan vode. Kada sam prvi put stigao, sreo sam jednog starog prijatelja i mi smo krenuli vozom do dobro poznate banje. Posle naporne vožnje, stigli smo u hotel gdje smo sa užasom otkrili da nam neće dozvoliti boravak zato što sam ja imao američki pasoš! Očigledno neposredna blizina raketnog mjesta izazvala je ovu reakciju, i pokazalo da je Hladni rat mentalno živ i zdrav. Prije povratka na voz, večerali smo, i bio sam siguran da sam bio pod prismotrom. Moj prijatelj je smatrao da sam ja paranoidan, ali vojno vozilo nas je zaustavilo kasnije i tražilo dokumente i objašnjenje. Iznenada su mi počeli da oživljavaju neki od strahova iz mog života u Mađarskoj! Vizija zatvora mi je ispunila um, i trebalo mi je mnogo vremena dok nisam povjerovao da sam ustvri siguran.
Prvi privremeni korak da se vratim u moju domovinu trajao je samo mjesec dana, ali me podsjetio da sam ja potpuni Mađar, i da neću moći da živim više bez bliskog kontakta sa Gizellom i mojom familijom. Kao rezultat ovoga, redovno godišnje putovanje u Mađarsku je postalo normalan dio mog života.
Želeći da vidim nešto više od Izraela, otišao sam sa nekim mađarskim prijateljima na ekskurziju tokom Olimpijade u Tel Avivu. U jednom trenutku sam se našao preko puta ogromnog bradatog arapskog džentlmena. Njegova je pojava bila stvarno zastrašujuća, i ja sam nekako zastao kada nam se približavao zato što nisam imao ideju koji su mu planovi. On je izvadio kameru (ah, koliko srce zaigra kada stranac u ratom razorenoj zemlji krene da dohvati nešto!) i jasno stavio do znanja da će nas slikati dok sjedimo na kamili. „Koliko?“ upitao sam na mađarskom. Iznenada se njegovo lice ozarilo osmjehom i rekao je na savršenom mađarskom, „Za vas, besplatno!“
Nisam mogao da vjerujem – on je bio Mađar! Mnogi mađarski Jevreji završili su u Izraelu, i jasno, mnogi su se jako dobro asimilovali. Ovo me je naučilo da ne pridajem previše pažnje prvom utisku!
