Neki od zatvorenika su ovdje bili već šest godina. Niko nije pomenuo koliko bih ja trebao da budem zatvoren, a to je moglo da podrazumjeva da ću biti doživotno zatvoren. Postajao sam sve uvjereniji da ću tu truliti do smrti – u jednom trenutku sam bio nacionalni šahovski junak, a u sledećem slomljeno stvorenje koje jedva preživljava u vječitom mraku.
Jasno, razgovor je postao glavni način zabave. Tako bi čuli čitavu životnu priču svih osoba u sobi…Zatim bi to slušali ponovo. Mnogi ljudi koje sam upoznao nisu uopšte uradili ništa loše. Poznavao sam jednog čovjeka čiji je sin pobjegao iz vojske i prebjegao u Austriju. Nije bio dostupan zvaničnoj vlasti, pa su uhapsili njegovu majku, njegovog oca i njegovog brata i stavili ih u zatvorski logor kao upozorenje svima da ne pomisle da prekrše zakon! Ovi ljudi nisu imali ništa sa bijegom njihovog sina, ali su bili žrtvovani kako bi se pokazalo na primjeru.
Drugi čovjek, izdavač sportskog časopisa, zatečen je kako veselo pjeva u restoranu. Zbog nekog razloga (možda je to bila zapadna melodija), rekli su mu da je izdajnik, i on je takođe zatvoren. Samo zbog pjevanja! Drugi ljudi su bili prijavljeni zbog šala koje su bile „neprikladne“ i ovo je bilo dovoljno da ih dovedu u logor.
Svaki dan bi bili postrojavani, i čuvari su nas prebrojavali. Niko nije nikada pobjegao. Ako bi se neko srušio, samo bi ga odvukli i nikada ga više ne bi vidjeli. Sjećam se da sam uradio neki fizički posao za jednog čuvara, i on me nagradio dajući mi šest cigareta. Ipak, kako ne pušim, dao sam ih drugim zatvorenicima. Neko me prijavio –bio je to zločin dati nekom čuvarev poklon! Natjerali su me da trčim gore –dolje po stepenicama, po dvadeset puta za svaku poklonjenu cigaretu od čuvara i tu lekciju sam naučio. Morate da shvatite da su ljudi bili u stanju da bukvalno ubiju jedan drugog zbog cigarete. Kada sam davao cigarete mislio sam, „Mi smo svi zatvorenici…svi jednaki…svi braća.“ Čovjek koji me prijavio razjasnio mi je da ipak svi nisu jednaki.
Živiio sam kao bolestan vilenjak oko godinu i po, kada se desilo čudo: Staljin je umro. Uskoro posle toga, predsjednik Nagy, koji je želio da testira koliko je sada čvrsta sovjetska kontrola, dao je amnestiju većini zatvorenika. Nagy je bio komunista, ali takođe i nacionalista, tako da je pokušao da modifikuje sovjetsko starateljstvo. Sovjetima se to nije svidjelo i došli su u Mađarsku sa tenkovima. Pogubili su Nagy-ja 1956. godine.
Posle našeg oslobađanja (u oktobru 1953 godine), održano nam je predavanje da ne pričamo ništa, i dali su nam novac da možemo da stignemo do Budimpešte tramvajem. Mislili smo da je to zamka, ali smo rado rizikovali da budemo upucani ili praćeni –sve je bilo bolje od propadanja u toj ogromnoj grobnici!
Kada sam izašao, stanovao sam sa bratom. Sve je imalo divan sjaj, hrana je imala ukus kao nektar, žene su izgledale tako divno da sam se zabavljao što je više bilo moguće. Zatvorski logor nam je omogućio da više cijenimo stvari koje smo prije zanemarivali!
Nije mi bilo dozvoljeno da igram šah nekoliko mjeseci – trebalo je vremena da mi ljudi na vlasti povjeruju. Ustvari, stalno me nadgledala tajna policija, a oni su ispunjavali nedjeljne izvještaje o tome šta sam rekao, šta sam radio, i sa kime sam razgovarao. Budući da sam bio lišen šaha, i budući da je knjigovodstvo (moja profesija prije hapšenja) bila suvoparna, postao sam tehnički crtač. Naravno, želio sam da izađem iz Mađarske više nego ikada, ali mi je svaka vrsta putovanja bila strogo zabranjena i bio sam prisiljen da strpljivo čekam dok se situacija ne smiri.
Mislim da sam se mnogo promijenio pošto sam izašao iz logora. Prije sam mislio da ću uspjeti u bilo čemu što radim. Bio sam pun samopouzdanja, izražavao svoje mišljenje svima koji su ga željeli da čuju, i osjećao se nezaustavljiv. Posle logora sam naučio da držim usta zatvorena. Logor mi je dao tešku dozu smrtnosti, i bio sam bolno svjestan da se moj život može ugasiti u bilo kojem trenutku.
Konačno sam smatrao da sam „naučio lekciju“, i stvari su se smirivale. Moje šahovske privilegije su vraćene. Dobio sam pasoš, i dozvoljeno mi je da idem u Moskvu sa našim timom. Igrao sam tamo dobro, i kod kuće, i napokon su me stavili u poziciju da predstavljam Mađarsku na zonskom turniru.
Lajos Portisch: Lajos je polagano napredovao. Ali na kraju, radeći vrlo naporno na šahu svaki dan, postao je jedan od najboljih igrača na svijetu. Bio je poznat po tome što je nosio tašnu sa svojim šahovskim beleškama i idejama iz otvaranja svuda gdje je išao.
U taktici nije bio posebno dobar. Ustvari, jednom mi je rekao da je prosječan mađarski majstor bolji u taktici od njega. Naravno, to je bilo pretjerivanje, ali ga je njegovo ogromno poziciono razumjevanje napravilo posebnim.
Sjećam se da sam radio kao Portischev sekundant na turniru u Bad Kissingenu. Nisam u to vrijeme obično putovao u Njemačku, tako da kada sam odšetao u saunu i vidio tamo gole žene, mislio sam da sam ušao u saunu za žene! Zbunjen, počeo sam da se povlačim, kada sam vidio da se Portisch tušira, i objasnio mi je da je to zaista, sauna za muškarce. Slegnuvši ramenima, još jednom sam krenuo u saunu, ovaj put sudarivši se sa dvije prelijepe osamnaestogodišnje djevojke. Bio sam potpuno zbunjen, i čak sumnjao da je organizovao Portisch za mene neki štos. Sada znam bolje- u Njemačkoj je potpuno uobičajeno da goli muškarci i žene provode u hotelskim bazenima i saunama. Ovo je jedna sjajna stvar o šahu: takva međunarodna igra vam daje priliku da se sretnete sa različitim kulturama i običajima.
