ŠERLOK HOLMS NA SOVJETSKI NAČIN
Krajem proljeća 1979. vratio sam se sa jednog manjeg turnira u Italiji. Prva nagrada bila je dovoljna da potrgujem nešto ljetnje garderobe i da se spremim za put u SSSR, gdje sam pozvan na “Memorijal Mihaila Ivanoviča Čigorina”. U Sovjetskom Savezu sam volio da igram jer to su bili jaki turniri, i ko je želio da ozbiljno izučava šah, valjalo je da se oproba na toj šahovskoj vjetrometini.
Tokom ljeta sam obavio pripreme i početkom septembra poletio iz Beograda za Moskvu, pa nastavio do Sočija. Smještaj u hotelu “Приморская”, na obali Crnog mora, obećavao je miran san i sunčane dane, pogodne za plivanje i izlaganje suncu, što je obnavljalo energiju, utrošenu na teške petočasovne borbe. Poslije obavljenih procedura na recepciji, otišao sam u sobu, raspremio malo stvari iz kofera, skinuo ručni sat sa ruke, koji je pokazivao ponoć, i stavio ga na drvenu policu ispod prozora. Pantalone sam previo preko stolice koja je bila pored uzglavlja, na uredno namještenom krevetu. Noć je bila prijatna za spavanje i ne previše topla da bih morao da otvaram prozor. Brzo sam zaspao, umoran od čekanja i aerodromske gužve.
Kad sam ujutro otvorio oči, neki čudan osjećaj, koji me odmah obuzeo, poče da se širi, sve do uznemirujućeg saznanja da je neko tokom noći boravio u mojoj sobi. Pokušah da se priberem od ružnih misli koje su mi padale na pamet. Najprije počeh da kružim pogledom po sobi. Na polici do prozora nije bilo kasetofona “Sanyo”, čija me muzika odmarala dok sam, na turnirima, obično, analizirao prekinute partije. Više nije bilo sumnje. Pokraden sam, prodje mi kroz glavu i ustadoh, iako bez nade, da vidim je li lopov uzeo i moj “Seiko” koji sam dobio od SOFK Crne Gore kao najbolji sportista I prvi crnogorski velemajstor. Naravno, i sat je dobio krila, što mi je najteže palo. Otvaram ormar i hvata me novi hladni talas. Svijetli ljetnji sako, kupljen u Italiji, nestao je zajedno sa 300 američkih dolara I 300 sovjetskih rubalja, koje su bile u unutrašnjem džepu. Još nekoliko svilenih košulja i drugih sitnica nigdje na vidiku, i ja prestajem da pretražujem, jer više nije bilo smisla. Još sam bio i zadovoljan što mi je noćni posjetilac ostavio pantalone da mogu da se obučem I izadjem iz sobe.
Čovjek na recepciji je upisao nešto u svoju svesku, a njegov pogled mi je rekao da meni sad preostaje da čekam dok mi se neko javi iz nadležne službe. Naravno, njega nije brinulo to kako ću ja sada igrati u takvom stanju, a turnir tek treba da počne i da traje više od dvadeset dana.
U Sočiju je bilo sve jeftino, ali je papreno skupo kad nemate kopejke u džepu. A jedino sam ja učestvovao od Jugoslovena. Ipak, neki od učesnika su mi ponudili nešto novca na zajam dok se sve ne razriješi. Prvi je u tome bio Evgenij Svešnjikov, koji je to kulturno izveo, “da me ne uvrijedi”.
Poslije tri, četiri dana, pojavio se jedan mršav i ozbiljan čovjek, koji mi pridje i tihim glasom saopšti “da nas dvojica treba da razgovaramo”. I vrijeme je, pomislih, pitajući se u isti mah, šta li će on preduzeti, jer nijesam imao nikakvog saznanja o sovjetskim iskustvima u takvim slučajevima. Došli smo u moju sobu. Policijski službenik se trudio da ostavi snažan utisak, ali sam ja procijenio da on sprovodi unaprijed pripremljen scenario. “ Molim vas – započe on – navedite sve što vam nedostaje, moram to da zavedem u zapisnik”. Ja mu, do detalja, objasnih sve što mi je nestalo tokom noći. On je zapisivao i završio, a onda upita : – Odakle vam toliki novac, znate li da je to za naše prilike velika suma? – Znam, odgovorih brzo, ja sam šahovski profesionalac i zaradim još više ponekad, a ako mislite na sovjetski novac, otvoreno ću vam reći, za njega sam dao 100 dolara, pa ako je to zabranjeno, ako ga pronadjete vi ga slobodno oduzmite. Malo ga je zbunio ovaj moj stav, ali se brzo pribra I upita : – A gdje se nalazio vaš sako u kome je, navodno, bio taj novac? Otvorio sam jedno krilo I pokazao mu prazan ormar, pa odgovorih kontrapitanjem : – Gospodine, mislite li da sam došao ovdje bez ičega? On ne reče ništa, zauze stav kao da nešto razmišlja, pa nastavi sa pitanjima : – Znate, ja mogu sve da vam vjerujem, ali moramo imati jasne dokaze koji potvrdjuju vase navode. Eto, naprimjer, teško možete dokazati da ste imali toliki novac, a sad mi recite kako možete da dokažete da ste imali kod sebe taj skupocjeni ručni sat? Pošto sam imao na sebi majicu kratkih rukava, a bio sam preplanuo od sunca, lijepo se vidio bijeli trag od sata na mojoj lijevoj ruci. Ja mu to pokazah I objasnih zašto mi je to draga uspomena, a on, sasvim ležerno, konstatova : – Pa, znate, to jeste trag od sata, ali je to mogao biti i neki bezvrijedan sat. Žao mi je, ali to ništa ne dokazuje. No, zapisaću ja sve ovo i vidjećemo da li još negdje postoje kakvi tragovi. Znate, ovdje ima i svakakvih gošći iz svijeta, pa, ako ste, naprimjer, zaspali a nijeste zaključali vrata, može neka od njih da udje iz raznih pobuda, pa kad vidi da vi ne reagujete, ona odradi drugi posao. Vidim ja čemu sve to vodi i rekoh policajcu da više nema potrebe da me ispituje, jer ću ja, svakako, morati da se obratim jugoslovenskoj ambasadi u Moskvi, da zatražim od nje neku vrstu pomoći kako bih mogao da ostanem na turniru. On je shvatio da sam ljut i da više neću saradjivati, što je i bila njegova namjera. Pokupi svoje stvari i jedva izusti : – До свидания, спасибо, еще увидимся …
Tri dana kasnije, pojavio se novi čovjek, sličan ovom prvom. Pridje mi na isti način I reče da treba da popričamo. “Objasnio je” da se njegov kolega razbolio I da je on odredjen da ga zamijeni. Bilo mi je jasno, kad je došao u moju sobu i počeo da postavlja ista pitanja kao njegov prethodnik, da će tako da me mrcvare dok postignu neki svoj cilj. Ja, umjesto da odgovaram na pitanja, rekoh sljedeće : – Gospodine, svuda na svijetu dešavaju se kradje. Ali, kad bi na nekom turniru, naprimjer kod nas u Jugoslaviji, pokrali velemajstora, domaćini bi mu nadoknadili štetu, pa bi onda tražili lopova. Vi znate kako ja prolazim ovdje, nemam para ni za kafu, a igram da ne oštetim turnir koji nosi ime velikog ruskog šahiste. Nije mu bilo pravo sto sam to izgovorio, ali on mirno nastavi sa svojim besmislenim pitanjima. Jedva sam izdržao dok je “završio posao za taj dan”.
Učesnicima turnira bilo je krivo što sam ja u neravnopravnom položaju, pa su učestala njihova pitanja “dokle je stigla istraga?” Nijesam ništa odgovarao, već je bio dovoljan mučan izraz mog lica, na čem su oni izražavali veliko iznenadjenje. Jednog dana, pojavio se neki čovjek koji mi se predstavi kao član organizacionog komiteta turnira i reče : – Velemajstore, sjutra će ovdje doći Vera Nikolajevna, glavna ličnost turnira, inače heroj SSSR-a. Ona želi da vas vidi i da se lično uvjeri u to što vam se desilo. Zahvalih mu, pitajući se da li će se Vera uvjeriti u moju priču ?!
Krupna, starija žena, gordog držanja, sa nekim ordenjem na grudima, pozdravi me srdačno i pozva da sjednemo, uz čaj ili kafu. Ispričao sam sve, po ko zna koji put i završio riječima : – Draga i uvažena gospodjo… – Ja sam drugarica – Ispravi me ona… – izvinite, rekoh i nastavih, vjerujte mi, umoran sam od ovih ispitivanja, koja su me ometali da igram, pa bih želio sve da zaboravim i da se zdravo vratim kući. A sjutra će doletjeti avionom iz Moskve jedan moj prijatelj, koji će mi donijeti robu da se presvučem i dovoljno novca za put, tako da vi ne morate više o tome da brinete.
– Žao mi je mladiću to što vam se desilo, ali vi ste od onih sportista i ljudi koji mnogo putuju i znate da uvijek postoji neki trenutak nepažnje koji čovjeka može dovesti u veliki problem. A baš me zanima da li vi konzumirate alkohol? Jasno je bilo na šta cilja, pa joj odgovorih da su me te noći vidjeli ostali učesnici, sa kojima sam bio na večeri, pa, ako je zanima, može njih da pita. Ona se kisjelo nasmija, ili odglumi osmijeh da me odobrovolji, pa produži : – Ja vas razumijem, ali želim da vas uvjerim da kod nas u SSSR-u ne može i ne smije biti takvih dešavanja. Moguće je da tu nije bilo vaše krivice, ali, ako vam se ovakve i slične stvari dese bilo gdje u svijetu, niko vam neće priznati to što govorite, ako nemate čvrste dokaze. No, došla sam da vam kažem da mi je žao što ste bili u ovakvim probemima I da vam zahvalim što ste odigrali turnir do kraja. Ali želim da vam ponovim : Vi, šahisti, sportisti, morate živjeti uredno, bez poroka, preispitivati sebe i svoje postupke, voditi računa s kim se družite i onda nećete dolaziti u takve nevolje. Budite sigurni kod nas u SSSR-u, da se desi nešto tako kako ste vi objasnili našim službenicima policije, to je prosto НЕВОЗМОЖНО !!
Bio sam srećan zbog ovog “saznanja”, ali još srećniji kad je, sjutradan, moj počivši prijatelj, Siniša Miličković, stigao iz Moskve i izvukao me iz ovog začaranog kruga, iz kojeg sam do Beograda stigao, na iznenadjenje i čudjenje carinika, sa praznim koferom, što još nijesu imali u praksi.
(nastaviće se)

