Pal Benko: Moj život, partije i studije (7. nastavak)

4.
Pad u memilost (mračne godine)

Jednom kada neka osoba osjeti da je na vrhu svijeta, nikako ne shvata da, za samo treptaj oka, može sve da se okrene. Obično kada se pojavi uspjeh, to stvara žar koji grije, ego se pojačava, i vi ste milosrdno lišeni sposobnosti da vidite svoje osobine, za koje je bolje da ostanu nepoznate. Da li bi neko želio da se jednog dana osjeća nadmoćno samouvjeren do tačke arogancije, a zatim se probudi nekoliko nedjelja kasnije ispunjen novom slikom o sebi zasnovanoj na beznađu, teroru i očaju? Tako se ova metamorfoza desila u mom životu.

Moj pad u nemilost se desio posle prijatnog tihog mečau Goelitzu, u Istočnoj Njemačkoj, u martu 1952 godine. Iz nekih razloga koje nisam nikada razumio, putovanje nas je vodilo do Istočnog Berlina, iako nije bilo blizu mjesta gdje smo željeli da idemo. Sjedeći na stanici voza sa mnogo časova do dolaska voza za Budimpeštu, moje kolege iz tima Fuster i Szilagyi su me upitali da li bih želio poći sa njima u Zapadni Berlin za malo razonode i kupovine. U to vrijeme ovo nije bio problem budući da je rat bio završen – samo sjednete na podzemnu željeznicu i vi ste u Zapadnoj Njemačkoj. (Znate da ste u Zapadnoj Njemačkoj kada vidite na prodaju seksi časopise. Takvi časopisi nisu bili dozvoljeni u istočnoj polovini grada).

Šetajući ulicama Zapadnog Berlina, počeli smo uslovno da pričamo o dezertiranju. Uskoro je diskusija postala ozbiljna i, odlučivši se, krenuli smo prema konzulatu SAD. Nažalost, on se zatvarao u 4 sata posle podne, a mi smo stigli nekoliko minuta posle toga. Stajali smo i zurili u zgradu – šta da radimo? Szilagyi je imao sina u Mađarskoj tako da je odlučio da se vrati kući. Fuster je ipak rekao, „Zašto da ne ostanemo noćas ovdje i zatim možemo da idemo ujutro u ambasadu?“

Ovo je za mene ustvari bila teška odluka, zato što sam se kvalifikovao da igram na Međuzonskom turniru, i posle toga na Olimpijadi,  a ova dva događaja su mi pružala odličnu priliku da odem sigurno na Zapad. Ako naš plan u Zapadnom Berlinu ne bude funkcionisao, ipak, biću osuđen. Posle svega, Zapadni Berlin je bio okružen Istočnom Njemačkom – skoro kao ostrvo –ako da nisam bio siguran kako bih odatle izašao. Na kraju sam odlučio da je najbolje da odustanem od našeg neposrednog plana bijega, budući da očigledno to nije dobro smišljeno.

Tako smo se vratili na voznu stanicu za Istočnu Njemačku i dok smo šetali, iznenada sam ponovo promijenio mišljenje! Rat u Koreji se tada već dešavao i ja nisam mogao biti 100% siguran da li će se još jedna prilika za bijeg stvarno pojaviti – ova takmičenja bi mogla da budu otkazana, ili mi možda neće biti dozvoljeno da na njima učestvujem iz nekih nepoznatih razloga (nisam bio politički dobar momak, pa se sve moglo očekivati).

Odjednom smo se našli još jedno kod podzemne željeznice kada se pojavio jedan sportski funkcioner iz Istočne Njemačke, koji nas je poznavao. On je želio da sazna gdje idemo, rekli smo mu da smo željeli da kupimo neke cigarete i još neke sitnice, a on nam je rekao da bi trebali da se vratimo do našeg tima kako ne bi propustili voz. Bili smo uhvaćeni!

Ovo je stvorilo pravi životni slučaj vremenske oskudice, a svi koji su moju karijeru pratili znaju da nisam mogao da donosim dobre odluke u tim situacijama. Krenuli smo nazad sa njim, ali sam ja zviznuo Fusteru: „Gledaj, kad stignemo do ugla, ti trči desno a ja ću lijevo, a ako obojica budemo imali sreće, srešćemo se u konzulatu u Zapadnom Berlinu.“ (tipičan plan napravljen u vremenskoj oskudici).

Stvari su sada postale malo nadrealne. Stigli smo do ugla, i ja sam počeo da trčim, dok je Fuster samo tu stajao! Iznenada su se čuli povici, „Halt! Halt!“ Pojavili su se policajci, potrčali i stigli me, bio sam uhapšen i odveden u zatvor.  U međuvremenu, dok su me hvatali, niko nije obraćao pažnju na Fustera. On je mirno čekao dok svi nisu odjurili, a onda je mirno odšetao do podzemne željeznice i pobjegao! Mogao je da mi kaže da neće trčati, ali ne…Nikad nismo diskutovali o tom fijasku, ali moram da priznam da sam u to vrijeme osjećao da sam prevaren.

(Kraj serijala)

Ovo je, naravno, samo mali dio teksta iz knjige od 658 strana. Ipak, nadam se da sam malo čitaoce zainteresovao za ovu jako dobru knjigu sa 138 odlično analiziranih partija i mnogo studija (uz zanimljiv biografski tekst)

 

 

Оставите одговор