Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (21)

DRŽ’TE LOPOVA !!

Sredinom 2001. godine, na Izbornoj skupštini ŠS SRJ, održanoj u Bačkoj Palanci, delegati su odlučili da meni povjere funkciju predsjednika saveza u narednom mandatu. Iako se već osjećala velika kriza u funkcionisanju zajedničke države, što se prelivalo na sve oblasti u društvu, pa samim tim i u šahovskim relacijama, sjednica je protekla korektno, bez ikakvih primjedbi ili prigovora na moj izbor. Uslijedile su čestitke od svih prisutnih i ljudi su, uglavnom, pružali ruku i bez komentara napuštali salu. Jedino se velemajstor Matanović na kratko zadržao, tek toliko da mi tihim glasom saopšti : – Božidare, učestvujem u žalosti ! Iako sam znao da se prihvatam iluzornog posla, imao sam želju da pokušam da, ako ništa drugo, omogućim bar dostojanstven odlazak u prošlost jednog Saveza koji je, tokom nekoliko decenia XX vijeka, pronosio šahovsku slavu SFRJ svijetom. Ove riječi nekad slavnog velemajstora protresle su me iz temelja, jer, ako je iko u tadašnjoj SRJ znao šta će se uskoro desiti, onda je to bio Aleksandar Matanović.

Nekoliko mjeseci trebalo je da konsolidujemo rad Saveza, a ja sam uspio da u Upravni odbor uključim nekoliko uglednih poslovnih ljudi, koji su bili spremni da finansijski podrže rad Saveza i mene lično. Medjutim, oni su brzo shvatili da u toj šahovskoj družini ima više crnih nego bijelih polja, pa su mi diskretno stavili do znanja da, u takvom sastavu, od njih previše ne očekujem. Sve mi je bilo jasno i moje raspoloženje za dalji rad je splasnulo. U takvoj atmosferi dočekao sam kraj godine, a tu je tek predstojao glavni izazov – „Šahovska olimpijada 2002“. Bled Slovenija.
Ostavljen skoro na cjedilu, odlučio sam se za jedinu i poslednju mogućnost koja mi se činila donekle realnom. Uputio sam zahtjev Vladi Crne Gore da pomogne odlazak našeg olimpijskog tima u Sloveniju, s namjerom, ako budem odbijen, da podnesem ostavku, iz više razloga. Na moje veliko iznenadjenje, ali samo zbog visine iznosa, Vlada Filipa Vujanovića donosi odluku da podrži ŠS SRJ sa 25. 000 DM, s tim da se realizacija izvrši u dva jednaka dijela, krajem 2002. i početkom 2003. godine. Bio sam zahvalan Filipu više nego što sam mu to lično izrazio, jer to jeste bila odluka za poštovanje.

Uspjeli smo da u najkraćem roku obavimo pripreme i, ispred platoa Savezne skupštine u Beogradu, krenemo autobusom za Sloveniju, pozdravljeni od ne malog broja ljubitelja šaha. Kad smo stigli na Bled, s obzirom da uplata prvog dijela još nije bila izvršena, Srdja Dragašević i Jovica Milošević su pritekli u pomoć sa pozajmicom, za koju sam ja garantovao da će biti vraćena. Tako je sve završeno na vrijeme i muškarci i žene sjutradan su startovali u normalnim okolnostima. Ja sam mogao da odahnem i nijesam toliko brinuo o rezultatu ekipa koliko sam bio zadovoljan što sam, uz pomoć uvidjavnih ljudi, uspio da ispoštujem olimpijsko previlo – Važno je učestvovati!

Krajem februara, naredne 2003. godine, održali smo sjednicu Saveza u Budvi, s namjerom da razmotrimo sva bitna pitanja i okolnosti pod kojima smo nastupili na Bledu, i šta nas očekuje u toku nastupajuće godine. Upoznao sam članove Upravnog odbora sa svim detaljima, od kojih sam ovdje, one najvažnije, naveo i po završetku sjednice krenuo sam za Podgoricu.

Autobus je bio pun i morao sam da stojim, pored još nekoliko putnika, koji su se držali za rukohvate iznad glave. U nekoliko navrata primijetio sam da me šofer autobusa znatiželjno pogleduje i ja ga upitah ga li treba njemu da platim kartu?! On samo pokaza palcem unazad, što je značilo da kondukter ide od kraja i kontroliše putnike, pa će doći red i za nas nekolicinu. Ali, šofer ponovo dva, tri puta baci pogled prema meni, i kad vidje, da sam to primijetio i da razmišljam šta mu to znači, on mi se, bez imalo uvijanja, obrati, ali takvim glasom da su ga mogli čuti svi putnici : – Bogami, velemajstore, da si ti ukrao onaj novac, ne bi danas išao s nama, autobusom !! Šta sam sve osjetio u tom trenutku, više se i ne sjećam, ali sam shvatio da je neko pripremio podvalu i odmah pomislio da je to krenulo iz crnih struktura Saveza. Putnici su ostali mirni, mada pomalo zbunjeni, jer ni oni nijesu znali o čemu se radi. Šofer je najzad saopštio informaciju koju je pročitao u jednom našem dnevnom listu, čime mi je stavio do znanja da to pročitam kad stignemo u Podgoricu. Imao sam šta vidjeti u tekstu, sa naslovom : „ Velemajstor Ivanović prisvojio od Vlade 12.500 DM“, a ispod naslova velika moja fotografija podsjetila me na podgorički izraz „da te glade dračama“

Imao bih još puno da dodam svemu ovome, sa opisom likova koji djeluju iz moralnih podruma, ali mi to nije bila namjera, već da predstavim neke dogadjaje u kojima se vidi šta se dešavalo sa časnim ljudima i časnim odlukama u vrijeme kad su, na ruševinama dvije naše bivše države, prosperirali opskurni likovi, služeći se onim čuvenom povikom : – Drž’te lopova!!
Za kraj, reći ću ukratko još dvije stvari. Taj dnevni list je platio odštetu za svoje uvredljivo pisanje, a šahovska organizacija je ostala bez druge polovine sredstava od 12.500 DM. To sam izveo tako što sam jednog jutra otišao kod direktora koji je bio zadužen za tu isplatu i upitao ga : – Da li imate puno sportskih organizacija koje vam traže pomoć ? – O, kako ne, reče on uz osmijeh, ali trudimo se da pomognemo koliko se može. – Dobro, nastavih ja, nadam se da ću biti prvi koje će vas, u vezi sa tim, obradovati. Došao sam da vam kažem da obustavite uplatu po Vladinoj odluci, za Šahovski savez, jer situacija je tamo van svake kontrole i neka ljudi osjete da sam imao dobru namjeru, ali sam se konačno sjetio onih riječi saučešća, kad sam preuzeo funkciju…

Ova sjajna slika Gojka Berkuljana uvijek me razvedri kad se sjetim dogadjaja iz autobusa….

nastaviće se….

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор