Kada razmišljam o Talju, u mom se sjećanju stalno miješaju tužno i tužnije.
Nikada neću zaboraviti kako sam vidio osmog svjetskog prvaka u maju 1989, četiri mjeseca prije moje emigracije, u kompleksu Izmailovsky na kvalifikacijskom turniru za Svjetski kup. Tada se kroz Moskvu proširila glasina da je Talj ili umro ili umire. U svakom slučaju, njega u Izmailovu niko nije očekivao – posebno jer je po mom mišljenju imao pravo da igra na Kupu bez kvalifikacija.
I odjednom, usred jedinog kola na koje sam došao, Talj se uspinje stepenicama do sale – sam, bez prijatelja, bez ikoga u blizini. Njegova pojava se može se uporediti sa pucnjem. Niko ga nije očekivao! Ali, najvažnije – osjećaj je bio takav da se mrtva osoba pojavila iz drugog svijeta kako bi ponovo uživala u šahu, u atmosferi koja je za njega bila neophodna kao voda za ribu. Najžalosnije i najzapaženije bilo je to što mu u tom trenutku niko nije ni usudio prići, iako znamo kako su se svi uvijek lijepili za njega. Jer je izgledao kao bi Smrt sigurno izgledala.
Mislim da mu je ovo bio još jedan bijeg iz bolnice – ništa drugo. Tu nije bilo lica, već maska pokojnika, a od njegovog već mršavog tijela nije preostalo ništa. Oči su mu gorjele, kao i uvijek, ali kada one gore na živom licu, to je jedno, a sav užas je bio taj što je njegovo lice bilo mrtvo, i to je bilo je zaštrašujuće.
Talj je počeo hodati između stolova, bacajući poglede na partije koje su se igrale. Nekako sam iskoristio trenutak i stao nedaleko od njega, posmatrajući, naravno, njega, a ne partije. I još sam bio više užasnut zbog činjenice da vidim potpuno stranu osobu, a ne onog veselog Mišu, koji je gorio životom i humorom. Samo se dobro sjećam da su mi se u očima pojavile suze. Činilo mi se da se upravo on došao da pozdravi sa šahom. Danas mislim da nijedna osoba, pa ni poznati šahista, kao ni nepoznati u takvom stanju nikada ne bi došao, i pri tome sam, na šahovski turnir.
U tom trenutku mislio sam da neću nikada više vidjeti Talja. Ali vidio sam ga. Gdje – u Izraelu! I to vrlo brzo! U novembru 89. godine u Haifi je održan evropsko ekipni šampionat, a moj vrlo dobar prijatelj Johanan Afek, izraelski međunarodni majstor, na čiji sam poziv mogao emigrirati i koji je svakodnevno pratio moj život u Tel Avivu (prva tri dana po dolasku živio sam u njegovom stanu ), poslao me u Haifu da radim u press centru prvenstva.
To su bili moji zlatni dani: ujutro i popodne uživao sam u bezbrižnom životu, šetao, jeo (šahisti – Yudasin, Vasjukov, Kapengut, sada pokojni Gufeld i Oll – sjedeli su sa mnom za stolom – ne sjećam se svih) … A uveče na turniru u turnirskoj sali sreo sam Polugajevskog, Smislova i … Talja! Svi su bili gosti i došli su sa svojim ženama. Talj je izgledao grozno, ali ipak živahnije nego tada, tri mjeseca ranije, u Moskvi. Bilo mu je suđeno da živi još skoro tri godine.
Sjećam se kao sada našeg izleta u Jeruzalim, kako smo hodali pored Zida plača. Vozeći se autobusom sa svim sovjetskim učesnicima i gostima, objasnio sam svima, posebno Smislovu, koga je zanimala religija, šta se i gdje nalazi u blizini Zida plača. Sjećam se zabavne večere u usputnom restoranu, negdje između Jeruzalima i Haife, kada je naš autobus zaustavio.
Talj je zatim dva ili tri puta dolazio u Tel Aviv i svaki put sam ga vidio. Primijetio je da se, kao i uvijek, bori svim silama (ali koliko ih je ostalo?). Svaka partija za njega, bila je kao poslednja i odlučujuća u životu.
Kad je odigrao potez, onda je kao i ranije šetao. Neki ljudi su došli da ga pozdrave i htjeli su da razgovaraju, ali bi im se on ljubazno nasmiješio i brzo otišao na stranu – osjetilo se da je sav u borbi, tamo za tablom, i da mu jedino ovo gori u životu, a sve drugo je već bilo propalo. I postalo je tužno, vrlo tužno …
U tim trenucima, kao i danas, prisjetio sam se još jednog Talj-a. Onog koga sam prvi put vidio u 1957. godine na prvenstvu SSSR-a u Centralnom domu šahista. Brat me odveo na turnir. Sjećam se koliko je bilo teško kupiti kartu. Red na ulazu – možete li zamisliti? To, čini se, govori sve o šahu – kakav je bio juče, a šta se danas desilo sa šahom.
Sjećam se one partije koju sam gledao upravo u sali. Iz nekog razloga se sjećam kako Talj nije jako lijepo pobijedio Antoshina (nije našao matnu varijantu sa svojim bijelim konjima na f7 i h5). Sjećam se Taljevog sjajnog napada na Klamana – čini se da je Talj u cajtnotu napravio genijalan potez Ka1. Sjećam se i iskrenog vriska na radiju Sinjavskog: „Talj je prvak !!“ kada je pobijedio u inspirativnoj partiji poslednjeg kola protiv Tolush-a. Sve je to nemoguće zaboraviti.
11.11.2011 u 13:31
Lev Khariton, novinar
(uskoro drugi nastavak)