- novembra 2019
U julu 1976 godine, nakon završetka IBM turnira u Amsterdamu, Viktor Korčnoj je zatražio politički azil u Holandiji. Ova impulsivna, iako dugo godina planirana odluka, nije mu bila laka, i tih dana je bio jako napet. Nagovještavajući specijalnosti koje smo svojevremeno dobili, pokušao sam da ga razvedrim: “Hmmm…Tako se povezala istorija sa geografijom.”
Wijk, 1984
Korčnoj je diplomirao na istorijskom fakultetu lenjingradskog univerziteta. Ja – na geografskom, dvanaest godina kasnije. Na neobičan način teme naših diploma su se odnosile na istu zemlju. Kao budući istoričar, on je analizirao političku situaciju u Francuskoj uoči Drugog svjetskog rata, a mene je zanimala ekonomija Lorraine i mjestom Francuske na zajedničkom tržištu.
Kada sam bio u desetom razredu, Vladimir Grigorievič Zak me pitao o mojim budućim planovima. Saznavši da ja još nisam odlučio, trener lenjingradskog Dvorca pionira mi je preporučio geografski fakulet lenjingradskog univerziteta.
“Kao prvo”, rekao je Zak, “tamo studiranje nije naporno, i kao drugo, i što je najvažnije, zamjenik dekan na fakultetu geografije je – Serjoža Lavrov, moj dobar prijatelj. Sam Lavrov je šahista, i bićete puštani na takmičenja bez ikakvih problema. Pa ako vam se uopšte ne bude sviđao fakultet, prebacićete se na neki drugi.”
Upisao sam fakultet geografije i Sergej Borisovič Lavrov je postao rukovodilac svih mojih seminarskih radova, a zatim i diploma. Ne mogu reći da me toliko zanimala ekonomska geografija, ali, iako sam se ponekad pitao hoću li poći drugim putem, proletjelo je pet godina neprimjećeno, i 1965 sam diplomirao.
Veliki ljubitelj šaha, profesor Lavrov i velemajstor Korčnoj. Kako su im kuće bile u komšiluku, njihove porodice su se takođe družile. Kad je Korčnoj odlazio na turnir, Lavrov ga je uvijek pratio: Viktor, koji je obožavao rituale, vjerovao je da će mu to pomoći da dobro nastupi na takmičenju.
Bilo mi je lako da učim: sve u kapitalističkim zemljama, kao i ekonomija kojom sam se bavio, bilo je podložno krizama, propadanju i stagnaciji, a nadolazeća snaga Francuske komunističke partije će uskoro doći na vlast. Držeći se te varijante, mogao sam da budem prilično uspješan student.
“Specijalizirajući ekonomsku geografiju kapitalističke zemlje, Sosonko se već pripremao za emigraciju na Zapad”, piše u šahovskoj enciklopediji izdanoj u Engleskoj. Usprkos ovoj lijepoj šali, šanse na praktičnu primjenu naučenog znanja na univerzitetu približavale su se nuli. Sudbina je presudila na drugi način, ali jednog dana učenje sa studija se vratilo na najneočekivaniji način. Igrao sam u meču Holandija –Francuska u Strasburu 1975 godine i šetajući gradom sa uživanjem sam čitao imena poznatih gradova na Lorraine na saobraćajnim znakovima: Metz, Nancy, Epinal …
Kada se 1955 godine o Korčnoju raspravljalo u Sportskom komitetu zbog njegovog slabog nastupa na XXII šampionatu zemlje (1955) gdje je zauzeo pretposlednje mjesto, godine on je srčano rekao: “Sledeće nedjelje počinje šampionat Lenjingrada. Ako ne pobjedim, uzmite mi stipendiju! Napustiću šah i otići ću u školu da radim kao nastavnik!”
Ne mislim da bi on stvarno tu prijetnju ostvario, ali Viktor je pobjedio na šampionatu grada sa rezultatom +15 postigavši rekord koji do sada nije niko oborio.
Ja sam, pošto sam završio univerzitet, stvarno dobio posao nastavnika geografije, ali simbolička funkcija u Sportskom komitetu je odložila ovu obavezu za godinu dana, a zatim zauvijek. Malo je vjerovatno da ću sada ponovo imati priliku da podučavam djecu, a da ne pominjemo činjenicu da je istorija prethodnih decenija izbrisala neke države sa mape i stvorila mnoštvo drugih, i u osnovi promijenila geografiju.
U avgustu 1972. emigrirao sam iz Sovjetskog Saveza. Kad sam dva mjeseca kasnije odlučio da se preselim iz Izraela u Evropu, nisam znao tačno u kojoj ću se državi zaustaviti. Za orijentaciju sam tražio od jerusalimskog prijatelja (bivšeg Petersburžanina) kartu pohoda Antante na mladu sovjetsku republiku 1918. Na njoj nije bilo imena evropskih zemalja iz kojih su se zlobne strelice pružale prema Rusiji, ali i takva je karta bila od neke pomoći. Za svaki slučaj, dobio sam kartu Tel Aviv – Amsterdam – Pariz – Frankfurt, pogodnu za upotrebu tokom čitave godine. Za razliku od karte za Korčnoja na relaciji Moskva – Amsterdam – Moskva (1976), moja je karta bila samo u jednom smjeru.
(ovo je samo dio teksta, a ostatak možete da pročitate na linku ispod)

