Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (19)

VELIKI ŠAMPIONI, ŽIVOT I POLITIKA
(šesti nastavak)

Šahovska uzbuna u Moskvi (1971)

 

Poslije briljantnih pobjeda Bobija Fišera u mečevima kandidata za prvaka svijeta protiv Tajmanova, Larsena i Perosjana, u Moskvi je podignut nivo zabrinutosti do najviše tačke. Sa vrha svih institucija u zemlji, kojima pripada ta nadležnost, data je saglasnost za mobilizaciju svih snaga koje mogu doprinijeti samo jednom cilju – da se spriječi odlazak šampionske titule u SAD, poslije skoro četvrt vijeka sovjetske dominacije u svjetskom šahu. Najpouzdaniji i najodgovorniji ljudi dobili su zaduženja da organizuju pripreme u najkraćem roku, jer je početak meča Pravilnikom FIDE bio oročen najkasnije do 01. jula 1972. godine. U uslovima prave konfuzije, koja je nastala kad su najveći sovjetski eksperti „priznali“ s kim će imati posla, trebalo je uspostaviti savršen plan za tempiranje forme svjetskog broja jedan, za preostalih deset mjeseci. Vodjeni su mnogi razgovori i obavljene konsultacije za političku i drugu logistiku, kako bi se stvorili uslovi da timovi i štabovi što prije započnu taj delikatan posao. U jednoj dači u Podmoskovlju opremljena je „laboratorija“ za sve vrste priprema koje je tada poznavala šahovska praksa, a treneri su bili zaduženi za stvaranje studioznog plana i programa rada, svako prema individualnim specijalnostima.
U tom prvom talasu nastupili su velemajstori Boleslavski, Vasjukov, Polugajevski i Šamkovič, koji su preuzeli obavezu da temeljno izuče Fišerovo stvaralaštvo, za što su pripremili njegovih 500 karakterističnih partija. No, taj užurbani postupak, koji je trebalo mnogo ranije pokrenuti, izazvao je gorčinu kod najelitnijeg dijela Borisovog štaba, što se u prvom redu odnosilo na velemajstora dr Nikolaja Krogijusa. On se, još prije početka polufinalnog meča Fišer – Larsen u Denveru (Kolorado) 1971. godine, ponudio Šahovskoj federaciji SSSR-a da ga uputi u Ameriku, kako bi na licu mjesta mogao da prouči mnoge detalje koje novinski i drugi izvještaji ne mogu da zabilježe. To bi, itekako, dobrodošlo u trenutku kad se osjeća i izvjesno kašnjenje, ali predsjednik ŠF SSSR je tada to kategorički odbio. Krogijusu je mnogo teže pala predsjednikova naknadna pamet kad je bilo sve završeno na Islandu. On je, kao da se tek tog trenutka uključio u sva dešavanja, hladnokrvno konstatovao : – Fišer je nedovoljno proučen, kao čovjek i kao šahista!
Tu su se već razotkrivale odredjene pukotine u lancu priprema koji je prilično zavisio od volje političkih struktura, koje nijesu imale dovoljno razumijevanja za takve potrebe, a itekako su umjeli da dijele kritike i da odgovornost prebacuju na druge. Ipak, malo optimizma donio je sastanak kod zamjenika predsjednika Sportkomiteta SSSR, Viktora Andrejeviča Ivonjina, na kome su prisustvovali Spaski, Bondarevski, Krogijus, Baturinski i Antošin. Tu je postignuta saglasnost da se sve podredi osnovnom cilju i da se zatvore sve postojeće nesuglasice, kako bi se Spaskom omogućilo da, u miru i spokojstvu, dostigne svoju šampionsku formu. Tada su počele da popuštaju nesuglasice izmedju Borisa i Viktora Baturinskog, pukovnika KGB-a i načelnika za šah pri Sportkomitetu SSSR. To je bilo jako važno za Borisov duševni mir, jer taj čovjek je bio nedodirljiva politička figura u sovjetskom šahu i, praktično, sve najvažnije odluke su zavisile od njega. Srećom, iako vojnički krut, bio je vrlo razuman i znao je da ispali kritiku na sagovornika, ali bi ga na kraju podržao zbog „opšte stvari“.
Vrijeme je proticalo, pa su službe ubrzavale svoj posao, a onda je uslijedila direktiva da svi najugledniji šahisti i eksperti pošalju u Moskvu svoje ocjene i analize, u kojima će prikazati jake i slabije, šahovske i ljudske strane Fišera, sa preporukama za izbor varijanti koje bi Spaski mogao uspješno da primijeni. Tako su, na sto glavnog štaba, prispjele pisane šahovske i psihološke studije koje su uputili Botvinik, Smislov, Keres, Petrosjan, Talj i Tajmanov i Korčnoj. Zanimljivo je kako je Mark Tajmanov predstavio Fišera u jednom neslužbenom razgovoru sa ljudima iz Borisovog štaba, gdje je rekao : Bobi Fišer je Ahil koji nema Ahilovu petu! On je ljudska stijena koja pravo ide na vas a nema pukotine u koju možete prodrijeti! Naravno, ovakve izjave su demoralisale sve prisutne, pa je neko u izvještaju zabilježio : „ Mark (Tajmanov) je vidno uznemiren poslije teškog poraza protiv Fišera (0 : 6), što se vidi na njegovom umornom licu, koje pokazuje da je naglo ostario“!! Sve je to ukazivalo na pravu uzbunu koja je zavladala na svjetskom šahovskom dvoru.
Boris Spaski je osjetio tu atmosferu, koja mu se nije dopala, pa je, na iznenadjenje svih, otišao na kraće putovanje po Dalekom istoku i Jakutiji. U tim danima ležerne usamljenosti sjećao se svog djetinjstva i ratnih godina koje je proveo u jednom domu pionira, van Lenjingrada, gdje su sklonili djecu iz zone koja je preživljavala ratne strahote. A taj prekrasni grad na Nevi bio je centar stare Rusije i ruskog, pa sovjetskog šaha, gdje su živjeli i igrali takvi asovi : M. Botvinik, S. Vajnštajn, G. Levenfiš, G. Lisicin, I. Rabinovič, V. Ragozin, P. Romanovski, A. Sokoljski, A. Iljin – Ženevski i drugi vodeći majstori sovjetskog šaha. Boris se s tugom prisjećao tih srećnih dana koje je razorio rat, sa užasnim žrtvama njemu bliskih i dragih ljudi. Mnogi šahisti su tu stradali, a mnogi otišli na razne strane ogromne sovjetske zemlje, čije daljine su značile rastanak zauvijek. Taj Dvorac pionira u Lenjingradu odigrao je velimu ulogu u istoriji šaha. Zato vrijedi znati da je do 1917. godine to ogromno i raskošno zdanje u centru tadašnjeg Petrograda, na uglu Nevskog prospekta, okrenut fasadom prema rijeci Fontanki, nosilo ime Aničkov dvorac, koji je pripadao carskoj porodici. Poslije revolucije on je predat djeci i u njemu su radili mnogi klubovi, kružoci i škole šaha, baleta, muzike i dugih djelatnosti, odakle su izašla mnoga slavna imena XX vijeka.
Boris se vratio u Moskvu, prilično smiren od tišine i svježeg vazduha Dalekog istoka. Bio je sasvim mlad kad je ispoljavao velike umjetničke izražajnosti, pa je tada, za mnoge obožavaoce, postao Puškin na crno-bijelim pljima. Takva jedna ličnost nije mogla da se uklopi u ideološki tip i organiozacionu šemu priprema za najvažniji meč u životu, pa je nastojao da se oslobodi tog lanca poslušnosti i odgovornosti, kako bi nastupio kao samostalni šahovski umjetnik i borio se da sačuva svoju krunu, a ne da u šahu dokazuje nadmoć sovjetskog načina mišljenja i uredjenja. To mu je stvaralo veliki nemir i zato se svadjao sa pojedinim ljudima iz svog štaba. No, tu je napravio i veliku grešku kad se, prije samog početka meča, odrekao usluga svog dugogodišnjeg glavnog trenera Igora Bondarevskog. Njemu je zamjerio na jednom oštrom prigovoru : „ Boris, ako ne budeš obavio pripreme i saradjivao, izgubićeš meč.“ To je bilo previše za emotivnog šahovskog poetu.
FIDE je užurbala aktivnosti oko priprema za meč, pa je najprije objavila listu ponuda, koje su stigle. Doktor Maks Eve je naveo koji su gradovi zainteresovani za organizaciju meča, sa iznosima nagradnog fonda u dolarima, koje su ponudili : Buenos Aires 150 000, Sao Paolo 80 000, Montreal 75 000, Bogota 40 000, Pariz 50 000, Dortmund 92 000, Rejkjavik 125 000, Amsterdam 80 000, Cirih 60 000, Beograd 152 000, Bled 100 000, Zagreb 70 000, Sarajevo 120 000 i Grčka 52 000. U to vrijeme to su bile solidne ponude jer šah je počeo da uzdiže svoju cijenu upravo od pojave Bobija Fišera, koji je postao prva šahovska zvijezda Zapada i znao je da podiže sistem vrijednosti koji priliči najstarijoj od svih igara.
Tokom januara i februara, naredne 1972. godine nastale su nove čarke oko prihvatanja tih ponuda, jer su igrači počeli ispoljavati neke svoje prohtjeve, od kojih su, mnogi bili opravdani. Kako se moglo i očekivati, Bobi je bio posebno zainteresovan za nagradni fond, a kasnije ćemo vidjeti da je to bio razlog što se, umalo, meč nije prekinuo, poslije vodjstva Spaskog od 2 : 0. Boris je realno iznio svoje osjećanje da bi, prevashodno, želio da igra meč u gradu koji ima stabilnu i umjerenu klimu, jer dva mjeseca igranja, kako se očekivalo, mogu odvesti u hladnu jesen, što bi poremetilo njegov metabolizam i narušilo ravnotežu njegovih potreba. Zanimljivo je da Fišer, na jednu ponudu da se pola meča igra u Moskvi, a pola u Americi, nije ni pitao za nagradni fond, već je objasnio : – Ne bih igrao u Moskvi jer tamo ne bih imao moralnu podršku!
Poslije svih peripetija, FIDE je donijela odluku – Rejkjavik – Island 11. jul 1972. Više nije bilo moguće ništa promijeniti i obije šahovske delegacije doputovale su drugom polovinom juna, na mjesto obračuna dvojice jedinih ratnika koji su strastveno podijelili ne samo šahovski svijet…

 

 

1 Jedanaestogodišnji Boris Spaski 1948. u Lenjingradu.

 

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор