VELIKI ŠAMPIONI, ŽIVOT I POLITIKA
( drugi dio )
Tako se nesrećno završila Fišerova come-back misija u SRJ, a njen uzaludni i tragični eho lijepo je opisao čovjek iz Bobijeve blizine, svih tih godina, Nenad Stanković, koji je u svojoj knjizi „Najveća tajna Bobija Fišera“ zabilježio : … „kao čovek koji se vratio iz dugih lutanja po svetu, on je podsetio na umjetnika i genija koji je upravo završio divan pejzaž vodenim bojicama na asfaltu, baš u trenu kada počinje kiša…. kako objasniti ono što pučinom brodi ili nebom leti…šta ostaje iza svega ?
Trag čoveka u vremenu.
Otisak duše u kamenu.
Prah skriven u pepelu.
Jedan grob na Islandu.
Za dostojanstvo života i sporta
Početkom naredne, 1993. godine, čudne i neočekivane okolnosti dovele su me na čelo resora sporta u Vladi Crne Gore. To sam doživio kao veliku čast jer Crna Gora je imala puno velikih imena iz svijeta sporta, pa sam od samog početka nastojao da tom poslu pridjem sa osjećanjem ogromne odgovornosti. Tokom učešća na „Taljevom memorijalu“ u Moskvi 1993. povodom godišnjice smrti ovog velikana, divnog čovjeka i dragog prijatelja, imao sam brojne susrete i razgovore sa uglednim sportskim zvaničnicima i nekim legendarnim ruskim sportistima. Slične razgovore obavljao sam u Rimu, Bariju i Parizu, sve dok nijesam detaljnije upoznao sistem konstituisanja državnog organa koji mi je povjeren, njegovu koncepciju rada, sa vizijom razvoja, zakonske i druge procedure koje treba ispoštovati, da bih na osnovu toga odabrao svoje saradnike. Da budem iskren, dok sam radio na tome, već sam imao u glavi i imena ljudi s kojima sam prethodno obavio razgovore, i uvjerio se da će savjesno i stručno obavljati svoje poslove. Bilo nas je ukupno sedam, a godinu kasnije osam i tako je bilo do kraja mog mandata!!
Nije zgoreg da ovdje navedem i jedan moj, možda pretenciozan gest, koji nikad ne bih uradio u svom interesu, ali nijesam mogao odoljeti ogorčenju koje me obuzelo zbog nametanja tih pravila jačeg, od strane Zapada. Iako sam znao da taj ugledni čovjek, gospodin predsjednik, neće pročitati moju poruku, bilo je dovoljno da to prenese štampa i upozna našu, možda i dio evropske javnosti o stavu koji mi imamo prema tom činu. Možda je ta poruka sačuvana u arhivu francuske ambasade.
Valjda nije potrebno podsjećati koliko su to bile teške godine, sa galopirajućom inflacijom, koja je, ustvari, bila jedan vid preraspodjele društvene imovine, čerupajući je kao što jači u prirodi kidišu na svoj plijen.
Ovdje ću ispričati, prvi put, anegdotu čijeg tvorca bi malo ko mogao pogoditi. Na sjednicama Vlade redovno sam sjedio pored profesora Slobodana Tomovića. On je uvijek bio zanimljiv sa svojim komentarima, koji su pokazivali filozofsko i političko razumijevanje situacije u zemlji, ali mi nije padalo na pamet da superozbiljni profesor može napraviti tako neobičan i duhovit skeč. Dok je premijer pripremao materijal za vodjenje sjednice Vlade, Slobodan me, iznenada, zabrinuto upita : – Kolega, zamolio bih vas da mi omogućite, ako možete, u nekoj maloj sali da radim vježbe za noge, jer osjećam da sve više popuštaju i moram nešto preuzeti da to spriječim ?!
Ne umijem reći koliko sam bio iznenadjen ovim profesorovim pitanjem i trebalo mi je malo vremena da razmislim kako da reagujem. U jednom momentu pomislih čak da je Slobodan, možda, loše spavao, pa se zabrinuh za njega, ali ipak se pribrah i uzvratih pitanjem : – Pa ne znam tačno, ali sigurno ću negdje naći to kad ste vi u pitanju. Nego, ako nije tajna, profesore, odakle vam sad takva ideja?!
Uvaženi ministar vjera, u glumačkoj pozi poput Pitera Ustinova, i dalje vrlo ozbiljan objasni svoj naum : – Znate, već sam više puta shvatio, kad primimo plate u dinarima, dok ja polagano stignem do onih dilera na ulici, da zamijenim novac, svaki put izgubim pola plate !!
Gore pomenuta, vješta manipulacija, strateški plasirana iz glavnih područja moći, stvarala je maglu u kojoj se teško snalaziti i u kojoj su mnogi vidjeli siluete „opasnih nacionalističkih strasti“. Dok su se oni time dugo i uzaludno bavili, glavni posao je završen i magla se rasčistila. Nažalost, u tim previranjima našao se i cjelokupan sport u bivšoj SRJ. Ta država jednostavno nije imala, niti je mogla da obezbijedi mehanizme ravnopravne diobe časti za dvije federalne jedinice, pa je na njima ostalo da traže puteve za stvaranje medjusobnog balansa i zajedničkog nastupa na medjunarodnoj sceni. Ljubitelji sporta sigurno će se sjetiti tih nekadašnjih „nesporazuma“ u stonoteniskom sportu.
Prošlo je mnogo vremena od tada i iz ove vizure čovjek može samo sebi zamjeriti zbog te naivnosti, jer rijetki sportski poslenici u tom vremenu radili su iz časnih sportskih pobuda, a mnogo više njih uspjeli su da završe svoje važne poslove. Pretjerani naboj koji se putem medija širio od Podgorice do Beograda, bio je pogrešno distribuiran, a rasplet će pokazati da su čelnici tog sporta u Srbiji i Crnoj Gori tražili i našli optimalno rješenje u samostalnom članstvu pri ITTF i ETTU. O tome i drugim zanimljivostima iz stonoteniskog sporta pisaću u trećem dijelu i dalje, i nadam se da će čitaoci sagledati dobre strane i časne uloge srpskih i crnogorskih poslenika i igrača koji su u tome učestvovali.
Krajem ljeta 1993. godine, došao sam na ideju da zamolim šahovske prijatelje iz Moskve, da pokušamo da organizujemo medjusobne ekipne susrete u Podgorici i Sankt Petersburgu, kako bi omogućili jedni drugima da ostvarimo blisku saradnju i upoznamo znamenitosti naših prijateljskih zemalja. Predsjednik RŠF gospodin Sergej Bebčuk obećao je siguran dolazak u Crnu Goru, uprkos saznanju o povredivosti i kontroli vazdušnog prostora. Obećanje je ispunjeno i avion sa ruskim timom sletio je 05. decembra na podgorički aerodrom. Poslali smo vozila za naše goste i smjestili ih u hotel „Crna Gora“.
Sjutradan je, u Zelenom salonu, počeo prvi krug prijateljskog dvokružnog susreta, koji je privukao pažnju ljubitelja šaha, drugih posjetilaca i gostiju hotela. Rusija je došla u jakom sastavu : Pigusov, Razuvajev, Vasjukov, Morozevič, Jemelin, Piskov, Arhipov i šef delegacije, Bebčuk. Naša selekcija je imala na raspolaganju sledeće igrače : B. Ivanović, V. Raičević, Z.Vuković, V. Vujošević, Lj. Živković, P. Vučinić, R. Dabetić i Dj. Kontić. Neki su odigrali dvije a neki po jednu partiju. Drugi krug je održan u Budvi, dva dana kasnije. U pauzi izmedju dva kruga, odigrana su dva brzopotezna turnira, 07. decembra u Baru (hotel „Topolica“) i 09. decembra Podgorici.
Veliki broj gradjana imao je priliku da vidi i pozdravi ruske šahiste, medju kojima se isticao šesnaestogodišnji Aleksandar Morozevič, kome su tada proricali slavu Garija Kasparova. Naredne godine su pokazale da mu nije mnogo nedostajalo. On je ostavio sjajan utisak na naše gledaoce koji su pratili susrete u klasičnom i brzopoteznom tempu. Ekipa Rusije je ostvarila očekivanu pobjedu, ali naš tim je pružio snažan otpor. Najvažnije od svega, bar prema mom mišljenju, bio je naš doživljaj velike uvaženosti od najjače šahovske zemlje svijeta, čija nam je selekcija omogućila da osjetimo punu slobodu, igrajući na takvom nivou, našu omiljenu igru. Taj dogadjaj je ostao jedan od ljepših u mom pamćenju, iz poslednje decenije dvadesetog vijeka!
Čitava manifestacija protekla je bez ikakvih primjedbi, koje su se mogle očekivati sa strane, što je bio dokaz da sport može biti ljekovit za glavobolju koju donose Sankcije. Veoma zadovoljan ovakvim epilogom, razmišljao sam o nekim idejama za nove sportske priredbe, a već kroz nekoliko dana, čelnici Stonoteniskog saveza Crne Gore došli su na jednu sjajnu ideju !!…
Na slici velemajstor Aleksandar Morozevič
(nastaviće se)
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

