Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (13)

CIJENA PRIJATELJSTVA

U godinama poslije zemljotresa ljudi su ulagali velik napor da se život vrati u ranije stanje. Tim sjajnih ljudi iz Bara, koji nijesu bili samo funkcioneri, zdravstveni, prosvetni, turistički radnici i privrednici, nego i poštovoaoci tradicije, stvaralačkih, sportskih, intelektualnih i karakternih ljudskih vrijednosti i djela već naredne godine 1980. organizovao je Medjunarodni šahovski turnir za pamćenje. Taj dogadjaj je proizveo takav utisak na učesnike, medju kojima su bila i dva svjetska šampiona, da su me, nekoliko godina kasnije, mnogi od njih pitali da le će opet biti turnira u Baru ?! Nažalost, polako se gubio taj šahovski zamah i tačno se osjećalo da, jedan po jedan, od tih ljudi polako odlazi u zaborav, zajedno sa turnirom.
Ipak, ostalo je nekoliko nas, koji smo nastavili ta iskrena i lijepa druženja sastajući se u novoizgradjenim lokalima i baštama iz kojih se širio jedan novi talas života u ranjenom gradu.
Sjedeći, jednog dana, tako, na obali mora, bio sam ispunjen radošću kad su neki ugledni Barani slučajno tuda prolazili i zaustavljali se da nas pozdrave. Ali meni je najdraže bilo što su, sa posebnim uvažavanjem, ukazivali pažnju jednom našem dobrom šahisti i čovjeku, kojeg smo svi cijenili i voljeli. Bio je školovan igrač, tih, vaspitan i uljudan, i, dok god je bio živ, pitao sam se dokle bi u šahu dispio da ga alkohol ne drži prikovanog u svom prokletom carstvu.

No, tog lijepog dana u Baru, zapazio sam na njegovom licu i u samom ponašanju neke vidne promjene koje su me ohrabrile, još više kad je od konobara zatražio da mu donese kisjelu vodu i parče limuna. Nas trojica se, iznenadjeni, prećutno pogledasmo, a naš dragi prijatelj to osjeti i reče : – Šta je ovo sad, danas, april mjesec pa evo da izračunam, ne pijem od prošlog ljeta ništa od alkohola i nadam se da neću više nikad. Naravno, mi smo u to posumnjali, ali nam je bilo drago to što smo čuli i povjerovali jer se to moglo i primijetiti.

Kasnije se društvo razišlo, a ja, oduševljen promjenom kod mog kolege i dragog čovjeka, odlučih da mu, u znak podrške, još dok smo putovali autom za Titograd, izrazim svoju želju kako da ga nagradim za taj čin, koji sam tako iskreno doživio kao da se sam Bog na njega smilovao: – Slušaj me pažljivo, imam poziv za turnir u Parizu, koji počinje kroz desetak dana. To je jedan veliki Open i ja imam plaćen boravak i avionsku kartu. Mogao bih da te pozovem da ideš sa mnom, skupo je avionom, ali možemo ići vozom, a ja ću tražiti dvokrevetnu sobu i doplatiti razliku, jer mi je rezervisana jednokrevetna. On primjetno živnu, reče da nikad nije bio u Parizu i skromno upita : – Čime sam ja to zaslužio? – Pa eto, ništa posebno, rekoh, drago mi je da si se oporavio i volio bih da zajedno budemo u Parizu, On se osmjehnu i reče da sam mu „priredio ogromno zadovoljstvo“.

Kroz desetak dana stigao sam vozom u Zagreb a on mi se pridružio na Glavom kolodvoru. Nastavili smo preko Slovenije i proški italijansku granicu. Bio je kišovit i hladan aprilski dan, ali je u vozu bilo toplo. Dugo smo razgovarali i tek oko dva poslije ponoći, prevari nas san i dobro je što smo bar toliko trenuli. A onda, u cik zore, začu se neka galama i ljudski glasovi u kojima sam prepoznao mučne trenutke koji nam slijede. Stigli smo na stanicu pograničnog mjesta Domodossola (od tada ga pamtim) izmedju Italije i Švajcarske. Razumio sam da je neko vikao i zahtijevao da svi putnici napuste voz zbog štrajka željezničkih radnika. Nije bilo druge. Izašli smo u studeno jutro i tu sam vidio što znači onaj izraz „kao guska u magli“. Poslije nekoliko sati mučenja, gomila se smirila i povukla, pa naidje neki lokalni voz i ispostavi se da ide za Ženevu. Uspjeli smo da se ukrcamo i to putovanje bilo je lagodnije. Onda smo u Ženevi kupili karte do Pariza, po ko zna koji put, ali je to bilo pravo osvježenje. Bio je to tada najbrži voz TGV i najzad predjosmo tih oko 500 km i stigosmo u Pariz.

Zahvaljujući jednom mom starom prijatelju iz Pariza brzo smo pronašli naš hotel na Monmartru. Pozdravili smo se i dogovorili da sjutra ručamo zajedno u jednom restoranu u centru grada, ali tek oko 14. h jer sam,imao čast i obavezu da, zajedno sa Korčnojem, Hortom, Majlsom i još dvojicom učesnika turnira, u 11 h prisuisrvujem prijemu kod Žaka Širaka, tadašnjeg gradonačelnika Pariza.

Popodne smo, prijatelj i ja, posredjivali stvari u sobi, malo odmorili i on reče da želi da prošeta i upozna Monmartre, jer je znao da je to stari, umjetnički i boemski kraj Pariza, gdje su nekad boravili Tuluz-Lotrek, Renoar, Van Gog. Pikaso, gdje se rodio Vikttor Igo…… .

Ne dopade mi se to, ali čovjek je 10 godina stariji od mene i ne mogah mu to spriječiti. A, kamo sreće da jesam !? Prodjoše dva, tri sata, pa četiri i ja se već zabrinuh. Izadjoh iz sobe i malo se zagledah na razne strane, ali već se uveliko smračilo i ne mogu ništa da postignem, već da se vratim u sobu i da čekam. Mislio sam da je mojim mukama došao kraj kad je neko pokucao na vrata sobe oko 02 h. poslije ponoći, ali će se pokazati da su muke tek počele. Vrata od sobe, ne samo da nijesam zaključao, nego sam ih pritvorio koliko je moglo, ako slučajno zaspim da on može da udje. Naravno, bilo je i malo straha. Pariz je to. Zato sam legao u nekim farmerkama sa majicom, u slučaju da nešto krene po zlu, mogu brzo da reagujem. Ležeći u krevetu, pridigoh se na laktove, u očekivanju ko će se pojaviti na vratima, poslije mog : – da, da, ko je to ?! Umjesto očekivanog lica ugledah žensku osobu u dugom, crvenom kaputu, koja reče : Bonsoir monsieur. Zatim izvježbano, s obije ruke, rastvori revere kaputa, baš dovoljno da pokaže da je to jedino imala na sebi. – Bonsoir mademoiselle, Je ne sais pas qui vous êtes…. Pitah je da li je pogriješila sobu, ili postoji neki problem ?! Ona vidje da govorim francuski i ozbiljnim glasom reče : Vaš kolega je bio u kabareu Mulen ruž (Moulin rouge), pozvao me na piće, ali mu se tada pridružio neki Arap i počeli su da piju vino. Ukratko, kad je trebalo da plati, shvatio je da je Arap „otišao u toalet, ali mu je prethodno ukrao novčanik“. Užas, pomislih, pa je upitah gdje je on, a ona će meni: Mislila sam da je pomorac jer je stalno pominjao riječ bato (le bateau – brod franc) i ime ovog hotela, pa sam došla i vidjela na recepciji da su zapisana dva Jugoslovena. Moram vam reći da je ostao dužan 900 franaka. krenuo je za mnom i vidjela sam da jedva ide, možda će uskoro doći. Ja se uhvatih za glavu, pa počeh da razmišljam šta sve od ovog može biti istina. Čudilo me da ona sam dodje ovako kasno, pa sam se plašio da nije u hodniku neki od makroa sa tog područja, mada nijesam vjerovao da bi, zbog toliko duga, neko od njih gubio vrijeme. Dok sam mislio o tome, ona pridje do mene, sjede na dio kreveta i nastavi : Dok on stigne mogli bi smo mi…. –

Gospodjice, prekidoh je ja, stravljen od te pomisli, jer kad smo krenuli na put slušali smo i čitali informacije o novoj, nepoznatoj zaraznoj bolesti, koju su upravo krstili francuskim imenom SIDA, na francuskom – Syndrome d’immunodéficience acquise, koja je već, navodno, počela da hara Evropom. Da bih sakrio taj svoj muški kukavičluk, oslonih se na neke „mitove“ iz naše tradicije, pa rekoh : Gospodjice, mi dolazimo iz jedne male zemlje u kojoj je žena našeg prijatelja prava svetinja i meni je žao što moram da zažmurim na takvu ljepotu . Ja ću sad ustati da vam platim ovid dvjesta dolara duga, mislim da je to dovoljno i onda vi možete biti slobodni. – Šteta, uzvrati ona, zgodan si momak, ali posao ne čeka….Dadoh joj novac a ona se galantno nakloni i ode…Tek što ode ona a dodje moj problem. No bio sam srećan što ga vidim živog. – Što uradi čovječe danas, nijesi toliko mjeseci pio i našao si baš danas da uprskaš sve. To jedva doprije do njega, ali on ljutito odgovori. …psovka, pa “ ja prvi put u Parizu, pa da ne popijem ??!! Djavo ti ga popio, pomislih u sebi jer nijesam mogao da budem grub, iako me glava zaboljela od muke.

Ujutro sam morao ranije ustati i otišao sam sa društvom na prijem, a njega ostavio da spava. Kad smo se popodne našli sa našim prijateljem, ja mu pred njim rekoh : – Vjeruj mi, turnir mi više ne znači ništa, ali dalje ne možemo ovako. Ti si se vratio piću, a više nemamo para, ni ti ni ja. Ne znam kako ću do kraja izdržati da igram, a ti ni to nećeš. Eto, bar si vidio Pariz i, ako se ne ljutiš, ja i naš prijatelj bi te sjutra veče ispratili na voz za Zagreb, imam još toliko para da kupim kartu. Tako je najbolje, podrža me Nikola, pa nastavi – nema ni ja para da vam dam, ja ovdje živim dosta skromno!

Sjutra veče smo ispratili voz a ja sam ostao još sedam dana i s naporom završio turnir. Kad sam, na završnoj svečanosti primio nagradu od 7.000 franaka (oko 1.000 dolara) a već sam imao kofer kod sebe, uputio sam se na stanicu. Prijatelj Nikola me odveo kolima i kad smo se pozfdravili ušao sam, jako umoran, u voz. Oko ponoći su počeli da se vrzmaju neki ljudi koji su mi ličili na osobe iz podzemlja. A kad sam još prepoznao jezik sa jednog od bližih balkanskih prostora, shvatio sam da ne smijem sebi dozvoliti da zaspim do jutra. Borio sam se sa umorom koji me osvajao, a isti oni ljudi su špartali kao lešinari od kupea do kupea i znao sam da, uporno i strpljivo, prate moje stanje kako bi me opljačkali. Negdje me, u neko doba noći, izdala snaga i ja sam postao plijen noćnih pljačkaša. Teško je povjerovati, ali sam se opet probudio u Domodossoli. Bolje reći, otvorio sam oči, ali u malom ogledalu, iznad sjedišta preko puta, nijesam mogao sebe prepoznati. Mnogo mi je trebalo da dodjem sebi i shvatim da su me banditi naprskali sprejem i uzeli sve što sam imao sa sobom.

Kad smo stigli u Sežanu, i kad mi u kancelariji na stanici nijesu dozvolili da telefoniram prijatelju u Beograd, stvarno sam se pitao da li ću dočekati kraj ove drame. Službenik reče : – Imate napolju automat, treba vam metalnih pet dinara…. – Nemam druže, opljačkan sam u vašem vozu, shvatate li ?? Uzaludno je to bilo i shvatio sam da više ne smijem da gubim nerve, a to sam naučio od velikih. Poslije duže zadrške voz je krenuo za Zagreb i Beograd. Pošto je konstatovana kradja 64 putnika u medjunarodnom vozu Pariz – Sofija, iako nijesam sujevjeran, niti razmišljam o sličnim pojavama, morao sam se upitati kako da baš ta banda pokrade toliko putnika koliko ima polja na šahovskoj tabli. Čudno, zaista, ali najvažnije je da se ja dokopam Beograda, rakoh sebi, svjestan da moram još dosta puta izdržati, a makar ću negdje moći da popijem čašu vode.

Poslije svega, stigao sam u kasno veče u Beograd. Pješke sam se uputio sa stanice prema Dorćolu i Bajlonijevoj pijaci, gdje je živio jedan moj dragi prijatelj sa Cetinja. Kod njega sam stigao jedva živ !!

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор