MOJA DVOSTRUKA ULOGA NA HVARU
Uoči Medjuzonakog šahovskog turnira za žene, u ljeto 1975. godine pozvala me Milunka Lazarević da joj pomognem u pripremama koje je planirala da obavi na Hvaru. Ja sam znao da jedino ona od svih naših igračica ima realne šanse da se plasira na Turnir kandidatkinja i imponovalo mi je da prihvatim njen poziv.
Stigao sam brodom na ostrvo i smjestio se u hotelu Adriatik“ u Jelsi. Prvih dana razgovarali smo o pitanjima koja su nju zanimala i baš kad smo utvrdili program rada, ona je, zbog tragičnog slučaja u porodici, morala na nekoliko dana da se vrati u Beograd.
Kako sam ostao u nepoznatoj sredini, šta sam drugo mogao da radim nego da prošetam obalom hotelskog kompleksa i upoznam kraj u kojem ću boraviti još dvije nedjelje. Tako sam jednog jutra u dvorištu našeg hotela vidio grupu stranaca koja se zabavljala igrajući stoni tenis. No, brzo sam shvatio da to nije baš zabava jer su, po završetku meča, stranci isplaćivali po 100 maraka jednom spretnom igraču koji je bio mnogo bolji od njih. Jednostavno, momak je bio nepobjediv. Kasnije ću saznati da on tu radi kao upravnik restorana.
Već je sunce visoko odskočilo i tuklo pravo u oči. Stranci, kao po komandi, krenuše ka plaži a meni ostaviše da gledam upravnika kako broji zaradjeni novac. Kad je izveo saldo, nasmijao se i pogledao u mene, jer tog trenutka nije bilo više nikog oko stola. Bila je to prilika da se i ja glasnem, pa kratko upitah : – Možemo li nas dvojica da odigramo jednu partiju ? Preplanuli mladić me dobro prouči pogledom, pa reče: – Može, može, ali da igramo u šolde.
Imao sam trista maraka u džepu i to je bilo dosta za džeparac, jer sam sve ostalo imao plaćeno u hotelu. Ali sam razmišljao kako ću se naviknuti na igru dok „uhvatim ruku“ jer nijesam uzimao reket već dugo vremena. Sem toga, plašio sam se vjetra koji je povremeno zanosio lopticu, što je stvaralo veliki problem.
Igra je u brzo počela, a ja sam bio sve sigurniji. Prvu partiju sam jedva dobio, a svaku sledeću puno lakše. Domaćin se preznojavao, što od sunca, što od iznenadjenja, pa u jednom momentu baci reket na sto i požali se : – Ne ide više ovako. Cilo jutro san igra i moram se odmorit. A onda me opet pogleda, pa tiho nastavi : No, dok malo odmorimo, u ladu ispod onog drvata, ako znaš da igraš šah, možemo nastavit pod istim uslovima.
Ja se tada sjetih one kockarske o gubitniku koji hoće da se „vadi“.
– Važi, rekoh mirno, pitajući se koji ga djavo nauči na još veće zlo.
Sjeli smo i namjestili figure, a on korektno izvadi iz novčanika 300 maraka i galantno mi predade. U očima, ipak, nije mogao da sakrije uvjerenje da će ih brzo vratiti nazad.
No, po prvim potezima ja sam vidio da je amater, ali od tolikih pobjeda protiv stranaca, koji su igrali iz zabave, i s novcem koji je lako zaradio, on je stekao previsoko mišljenje o sebi. U prvoj partiji sam izgradio napadačku poziciju, zatim žrtvovao figuru, i kad je on pomislio da mu se smiješi pobjeda, shvatio je da ne može braniti mat. Sad je već nevoljno izvadio 100 maraka i ponovo namjestio figure. Tek poslije četvrte partije izgubio je volju da nastavi igru. Čisteći maramicom znoj sa čela, uputi sebi prekor razočaravajućim glasom : – Ti boga, Jozo, koji ti je vrag danas?! Kad sam to čuo, nasmijao sam se jer sam, inače, htio da mu kažem u šta se upustio i da ubuduče bolje pazi s kim ima posla. A svakako je i dosta zaradio.
– Kad se već pitaš, a trebalo je to ranije da uradiš, sad ću ti reći što ti je danas. Ja sam prvak Crne Gore u stonom tenisu i prvak Jugoslavije u šahu!! A ti si, moj Jozo, baš imao maler da naletiš na mene od 24 miliona Jugoslovena.
Šef restorana pogleda me kao ukopan, ne vjerujući svojim očima. Poslije pola minuta on se pribra i uz kisjeli osmijeh reče : – Tako mi i triba ka’ san glup. No, ipak ti hvala što si mi reka’ ko si jer san te htio sjutra potražit kad se ispavam“…..
(nastaviće se)
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)


Sjajni Bonja. Veliki šampion!!!