Velemajstor Milan Draško: Igraj Miša svoju igru (prvi nastavak)

Izlazeći na balkon posmatram kako se gasi  zanosno lijep dan. Deseti sprat hotela „Park inn“. Još samo tren i sunce će nestati sa horizonta. „Zeleni grad“ daruje mi čarobni prizor.

U daljini se nazire široki tok Daugave, malo dalje čuveni Stari grad, sa najvećom  evropskom „zbirkom“ građevina u stilu secesije. Lijepo izgleda najbliži most preko rijeke, koja se sasvim blizu ulijeva u Baltičko more. Tamo, na drugoj obali, blista najveći pribaltički grad.

Izložbeni prostor „Centar Kipsala“ ugostio je 1074 učesnika iz 47 zemalja. Šampionat Evrope za mlade održava se od 20-29. avgusta 2018. Lijep prostor za igru u blizini obale. A obala lijepa, otmjena; uska kaldrma, raskošno rastinje, ambasade i mali, šarmantni restorani. Zadovoljstvo je lagano prošetati, posmatrajući kako teče rijeka. Četiri djevojčice i četiri dječaka iz Crne Gore traže svoje mjesto pod suncem.

Ne postoji šahista, bilo kog uzrasta, koga Riga ne asocira na najomiljenijeg šahistu u istoriji, neponovljivog Mihaila Talja! Raspitujem se od prvog dana kako stići do jevrejskog groblja Šmerli. Velemajstori Artašes Minasjan i Adrijan Mihaljčišin posjetili su Taljev spomenik u najstarijem riškom parku „Vermanes“. „Mislim da je to dovoljno“, govori mi Adrijan. Spomenik su podigli Taljevi prijatelji Viktor Krasovicki i Hajm Kogan. Svečanosti otkrivanja prisustvovali su Boris Spaski i Aleksej Širov. Nalazi na mjestu gdje su se okupljali šahisti i igrali na klupama. I Talj je svojevremeno često dolazio, igrao simultanke i slobodne partije. Vladimir Visocki je pjevao „Igrao sam s Taljem deset partija“. Posjetio sam mjesto šahovskog hodočašća u dva navrata, zajedno sa našim šahovskim nadama.

Mi imamo žarku želju da odemo na groblje. Ljubazne recepcionerke posmatraju kartu i daju dragocjene  informacije: „Putujete tramvajem broj 1 do Sportske akademije, zatim pješke. Stići ćete za sat vremena“.

Petak, slobodan dan, jedanaestogodišnja Milena  Mosurović i nešto stariji Mateja Popović, Marko Vučković i Milo Pobor kreću sa mnom. Divan gest i veliko poštovanje prema bivšem prvaku svijeta! Gospođa iz kioska, gdje kupujemo karte,  želi da pomogne: „Kada izađete iz tramvaja pješačite desetak minuta. U jednom trenutku prelazite prugu“.

Vozimo se kroz centar grada, sa lijeve strane uočavamo najljepši riški park „Kronvalda“. Perivoji, brežuljci, terase, fontane, statue, bujno zelenilo, jezero po kome plove čamci i plivaju patke, oduševiće nas par dana kasnije.

Zatim putujemo rijetko naseljenim prostorom. Jedna simpatična baka, krhke tjelesne građe,  pokušava uspostaviti živu komunikaciju sa Milenom i  Matejom. Priča o svojim unukama. Možda se osjeća tužno, odbačeno, sjetno. Imao sam dugovječne bake, koje su bile najljepši ukras djetinjstva. Bilo je tužno gledati njihove posljednje trenutke, kada  je smrt došla kao spas. I kada odete sa 96 godina (baba Dana), ostaje neodoljiv utisak da je vrijeme od kolijevke do groba munjevito prohujalo. „Život je prošao kao ljetnja oluja“, (Šolohov – „Tihi Don“). Srdačno pozdravlja  naše djevojčice dok kreće prema izlazu. Mnogi ne vole ovu vrstu komunikacije, ali meni se  dopalo. Baka je bila simpatična.

Silazimo nakon dvadeset tri stanice. Pitamo omanju djevojku kratke, smeđe kose, kako stići do groblja? Izvadila je mobitel, namješta naočare i strpljivo traži. „Idite desno, blizu ste“. Obuze nas zadovoljstvo kad ugledasmo prugu;  znači, nema greške. Desno je niska crvena kuća sa lijepom baštom. Mlađi čovjek u bijeloj jakni  vozi dijete u kolicima. Iznenada, ogromni bijeli pas izleće iz dvorišta i snažno laje. Neprijatna situacija ne traje dugo, čovjek ga vješto smiruje.

Ispred nas se prostire gusta šuma. Uz desnu ivicu puta visoki zid. Izgleda da će nas šuma uvući u svoj široki prostor. Marko je znatiželjno poskočio i sa druge strane zida ugledao groblje! Pješačili smo samo 2-3 minuta. Lijevo od ulaza, starija žena prodaje cvijeće. Nije nam doteklo pameti da je upitamo za Taljev grob. Ulazimo kroz široku kapiju i krećemo desno, kroz drvored visokih topola. Od lišća se ne vidi nebo. Susrećemo samo staricu koja čisti porodičnu grobnicu. „Ovdje su dva povezana groblja, nije jednostavno pronaći“. Vraćamo se nazad, blizu ulaza je široka, svijetlo smeđa kuća, pored nje manja, uska građevina. Izgleda da nema nikog unutra. Susrećemo sve generacije jedne porodice, savjetuju da krenemo uskom stazom prema drugom dijelu groblja. „Petkom i subotom u ovoj zgradi nema radnika jer su slobodni dani. Oni bi vas odveli do Taljevog groba“. Kakav peh, valjda se neće  desiti da ne pronađemo Mišu?!

Izvadio sam papirić na kome su podaci o Taljevoj vječnoj kući. Sve što sam mogao naći na internetu. Složismo se da treba tražiti parcelu broj 13. Nema garancije da smo na pravom putu, ali koračamo puni nade. Neobično, sve parcele od 12 do 19 su uočljive, osim trinaestice. U tom trenutku jedna krupna, sredovječna žena  prolazi  ulicom. Kad sam prišao bliže shvatih da gospođa, sa uočljivim brkovima, izgleda grubo, smrknuto, nepristupačno. Kako izgled ponekad vara! Od prve rečenice ispoljava ljubaznost i želju da pomogne. Mršavi, stariji čovjek vozi kariolu sa praznim staklenim flašama „Lonja, znaš li ti gdje je grob Talja“? On sliježe ramenima. „Ne brinite, Vera će vam pokazati“. Idemo zajedno do žene koja prodaje cvijeće ispred groblja. U susret nam trči krupni, crni pas, koga gospođa nježno miluje. Prodavačica cvijeća se teško  kreće, ali nas vodi do Taljevog groba udaljenog od ulaza samo dvadesetak metara! „Talja stalno posjećuju. Juče su bili Jermeni i Egipćani“.

Dva su čovjeka u mojoj svijesti nedostižne šahovske legende; Bobi Fišer i Miša Talj.

Nakon posjete Fišerovom grobu u gradiću Selfosu na Islandu (2015), pruža mi se prilika da se poklonim geniju čiji je put do šahovskog Olimpa neponovljiv.

„Talj je bio opšti ljubimac, jedan od najpopularnijih šahista u istoriji. Njegov šarm je ‘podmitio’ sve koje je susreo. I to ne samo predivnim stilom igre – kombinacije „mađioničara iz Rige“ su bile fantastične, već svojim ljudskim osobinama. Oko Talja je uvijek vladala atmosfera srdačnosti i dobre volje, on je uvijek bio neiscrpan izvor humora i šale (Evgenij Kik – iz teksta „Kosmički uzlet Mihaila Talja“).

Lijepo napravljena grobna ploča, sa Taljevom slikom iz zrelih godina. Mnogo cvijeća svuda okolo. Šetamo, dodirujemo ploču, dugo gledamo sliku. Djeca su dostojanstvena, potisnuli su burni mladalački temperament.

Fotografisanje iz raznih uglova.

sl5

Odavanje pošte minutom šutnje  dragom čovjeku. Tišina, duboko  poštovanje. Prekrstio sam se prije odlaska. Krsti se i Milo, sa moje lijeve strane. Zahvalan sam mu na gestu solidarnosti, saosjećanja. Odigrao sam tri turnirske partije s Taljem i prijateljski brzopotezni meč od četiri partije. Upoznao izbliza čari njegove magije. Neočekivani dar sudbine!

U djetinjstvu sam obožavao knjigu Aleksandra Koblenca „Talj – šahovski umjetnik i borac“. Koblenc je počeo raditi s Taljem od njegove trinaeste godine. Dirljivo dočarava uspone i padove  najblistavijeg učenika. Koliko sam puta, na samom početku života, slušao priče o taljevskim žrtvama, krupnim očima koje hipnotišu protivnike. „Šta bi sada odigrao Talj“, pitali su se šahovski zaljubljenici širom svijeta. Davno sam zavolio „gusara iz Rige“, potajno priželjkivao da će pronaći čarobnu formulu i opet stići do trona. Uprkos  dugogodišnjoj bolesti (bubrezi), činjenici da je vrijeme iznjedrilo nove idole, uprkos svemu! Preživljavao sam svaki poraz, radovao se blistavim pobjedama.

Fišer je iščezao sa šahovske scene u trenutku kada se moja generacija iskreno vezala za njega. Sam protiv šahovske imperije. Meč stoljeća u Rejkjaviku bio je vanserijski događaj. Da li je Fišer shvatio da je stigao do kraja puta, ostao bez izazova, ili je nepovratno iščezla  čudesna energija? Ćudljivi šampion je otišao, a moje simpatije i navijačke strasti pripale Talju. Bilo je to vrijeme kad smo se vezali za sportske idole snagom čistih dječačkih emocija.

O čemu sam razmišljao na grobu najvećeg kombinatorika u šahovskoj istoriji? Prva asocijacija je meteorski uspon prema šahovskom tronu, zvjezdani trenuci karijere. U jednom veličanstvenom naletu Talj je pokorio šahovski svijet! Nikad, ni prije ni poslije, nije se dogodio takav bljesak duha i beskrajne mašte. Osjetih neodoljivu želju da Taljev put prema tituli obasjam svjetlima reflektora. Nije važno što su mnogi, sa puno žara i nadahnuća, opisali taj magični uzlet. Svako ima svoj pogled i emotivni doživljaj.  Biće još mnogo velikih igrača, svjetskih šampiona, ali Talj je jedan i  jedinstven. Takav se više neće roditi!

„Od vremena Morfija uobičajeno trajanje da se od „nepoznatog“ dospe do šampionskih visina krepilo je osećanje da napredovanje u šahu zahteva izuzetne napore i vreme. Kapablankin podvig smatran je nedostižnim; od San Sebastijana 1911, kada je svet prvi put čuo za njega, protekla je samo jedna decenija do njegove pobede u meču sa Laskerom. Talj nije samo prepolovio ovo vreme – meteorski je izronio iz mnoštva talentovanih svoje zemlje, obasjao svoju epohu i ostavivši neizbrisiv trag zaputio se izvan domašaja oka“. (Aleksandar Matanović – „Šah je šah“)

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Оставите одговор