Velemajstor Milan Draško: Pozitano (prvi nastavak)

Bella Italia

„Odlazim. Neću nikada zaboraviti ni Ulicu Toledo ni sve druge četvrti Napulja; u mojim očima i bez poređenja, najljepši grad u svemiru“ (Stendal).

Napokon se ukazala prilika za obilazak Napuljskog zaliva. Napulj, Sorento, ostrvo Iskija i nekoliko sati suočavanja sa potresnim slikama Pompeje. „Ona opominje čovjeka na njegovo ništavilo“ (Petar II Petrović Njegoš). Šetnja Pompejom je neposredan susret sa istorijom. Peo sam se na pećine da bih bolje vidio Vezuv. Fotografisao sa glavnog trga („Foro“), okruženog dorskim i jonskim stubovima i „Jupiterovim“ hramom, (iza hrama je Vezuv). Akteri tragične erupcije, sjedinjeni neraskidivim nitima.

„Vezuv koji posmatramo iz Pompeje nije onaj isti Vezuv koji posmatramo iz Napulja. U Napulju se misli na ono što bi se desilo kada bi se Vezuv probudio; u Pompeji se misli na prošlost, na ono što se već dogodilo 79. godine, kada se Vezuv zaista probudio. U Pompeji bilo koja druga ideja, emocija ili događaj ne bi mogli da izbrišu mitsku erupciju iz 79. godine. Iz Pompeje Vezuv postaje vulkan melanholije, razmišljanja, meditacije. Samo u njoj Vezuv biva predmet filozofiranja. Sudbina je htela da se Pompeja nalazi južnije od Napulja; tragičnost života na jugu, gde čovek stoji kao akrobata na zategnutoj žici istorije, i sama čovekova sudbina da bude poražen od strane istorije, mogu da se pojasne pričom o Vezuvu i Pompeji“ (Čarls Dikens-„Slike iz Italije“).

Tekst o Pompeji, Vezuvu i Iskiji („Zelenom ostrvu“) objaviću nekom drugom prilikom. Ovo je priča o neobičnom mjestu na amalfijskoj obali.

Zanosni, stepenasti grad Pozitano, koga su obožavali kraljevi, umjetnici i pisci, pamtim  po nesvakidašnjem ambijentu i dobroj igri na tradicionalnom Openu.

Već dugo pješačim prema stanici Pompei  Scavi, pored  visoke kamene ograde  Pompeje  i  jos viših  stabala sa gustom krošnjom.  Na prostranom platou  ispred stanice, desetak turističkih autobusa. Kiosci  sa suvenirima i motivima Pompeje izazivaju znatiželju turista. Na stanici postoje samo dva kolosijeka; na prvi stižu vozovi za Napulj, na drugi za Sorento. “Circumvesuviana”  je  željeznička mreža kojom saobraćaju lokalni vozovi.  Čekam  voz za Sorento, koji će me približiti Pozitanu.

Nešto  kasnije, neočekivana scena u maloj staničnoj prodavnici u Sorentu. Omaleni, sijedi prodavac, insistira da  svi putnici za Pozitano kupe povratne karte! Engleski turisti  se bespomoćno pogledaše, Rusi takođe, ali stari je uporan. Uočio je da se smiješkam  i  prijateljski me uputio u jedan bar na kraju kratke, strme ulice gdje uzeh kartu u jednom smjeru.

Žalim što sam u Sorentu boravio samo tren. Dino Pol Kroketi, poznatiji kao Din Martin, Lučano Pavaroti, Hose Kareras, Plasido Domingo, Andrea Bočeli, pjevali su oduševljeno „Torna a Surriento“. Elvis Prisli priredio je englesku verziju („Surrender“, 1960), veoma popularnu u SAD i Velikoj Britaniji.  Sjetnu napolitansku pjesmu (nastala 1902), prepjevao je Rista Milovanović, tenor novosadskog radija (1964).

„Tada prvi put te sretoh/u Sorentu čarobnom/Jedini su snovi bili/da te volim beskrajno…“

Krivudavi put za Pozitano, između mora i malih naselja u podnožju brda, nudio je atraktivne prizore. Udaljeni gradovi, plave nijanse mora i bujna vegetacija ugađali su mom oku. Možda je zanosniji  pogled sa Bosfora na znamenitosti  Istanbula, susret sa Venecijom kada stižete vozom iz Mestrea, ali dugo ću pamtiti ove slike. Obrisi Napulja, u daljini, povremeno bi uljepšavali pogled. Brojni turisti, pretežno dame, neprestano su škljocali  fotoaparatima kroz staklo autobusa. Amalfijska obala (glavno naselje Salerno) je zbog svog grubog terena, slikovite ljepote i raznolikosti naselja, uvrštena na listu UNESCO-ve svjetske baštine (1997.) Obala je gusto naseljena od ranog srednjeg vijeka, kada je postala utočište Rimljana koji su bježali od Langobarda, germanskog naroda porijeklom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenje Italije u šestom vijeku predstavlja konačni kraj institucija Zapadnog Rimskog Carstva.

Amalfi, osnovan 596. godine kao utvrđeno naselje, odupirao se Langobardima sve do 838. godine. Pad nije značio duboki ponor, jer već sljedeće godine Amalfi se proglašava sjedištem nezavisne Amalfijske republike. U 10. i 11. vijeku, Amalfijska republika postaje jaka pomorska sila, uživajući monopol na trgovinu Tirenskim morem. Neke zajednice sagrađene u to vrijeme, poput Amalfija i Ravela, posjeduju arhitektonska i umjetnička djela velikog značaja. Neobičan je njihov plan zbijenih kuća koje se gomilaju na strmim liticama. Povezane su lavirintom prolaza i stepenica. Arhitektura jasnog arapsko-sicilijskog uticaja,  koja podsjeća na levantske sokake. Neke od najljepših građevina su: Saracenski toranj u Cetari, Romanička katedrala, s „Rajskim klaustrom“ u Amalfiju, crkva San Salvatore de’ Bireto u Altrani (gdje se birao amalfijski dužd),  katedrala i vila Rufolo u Ravelu. Amalfijska republika izgubila je pomorsku dominaciju nakon poraza od  Đenovske i Mletačke republike, te Pize (1137.). Obala se prostire od Pozitana na zapadu do mjesta Vietri sul Mare na istoku.  Na tom specifičnom terenu postoji trinaest opština.

Na ulazu u Pozitano autobus se zaustavio na imrovizovanoj stanici, visoko iznad mora. Neobična  igra  sunca  i  mora bila je lijepa dobrodošlica. Dan koji polako odmiče, obilovao je  lijepim prizorima, Italija me zavodi raškošnom ljepotom!

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)

Оставите одговор