-Kada ste shvatili da će šah biti vasa profesija?
Aleksandra Gorjačkina-Kada sam osvojila zlato na dječijem svjetskom šampionatu za djevojčice uzrasta do 10 godina u Vijetnamu. Shvatila sam da postoje preduslovi za dalji rad.
-Igrate mnogo turnira u godini, skoro ne živite kod kuće. Da li je to teško?
Aleksandra Gorjačkina-Šah – nije samo najteži oblik sporta. Možda nisam kod kuće, ali kuća je tamo gdje sam ja. Sa mnom ide tata i mlađa sestra.
-Da li vam se sviđa takav način života?
Aleksandra Gorjačkina-Apsolutno. Ja sam porodična osoba. Svako kretanje mi je neprijatno. Neprijatno se osjećam i kada mi se posvećuje pažnja.
-Sada će velika pažnja novinara biti okrenuta prema vama. Kako ćete se sa time nositi?
Aleksandra Gorjačkina-Malo sam povrijeđena što do ovog trenutka nikom nisam bila potrebna. Sada se svi žele fotografisati sa mnom i razgovarati. Meni je zabavno kako se ljudi mijenjaju pred našim očima.
Mislim da je potrebno pratiti perspektivne sportiste iodnositi se prema njima drugačije!
-Vas su često upoređivali sa svjetskom šampionkom Hou Yifan, koja je privremeno napustila šah, dok je bila na samom vrhu…
Aleksandra Gorjačkina-Uvijek sam za njom zaostajala. Zato što je ona sa 14 godina igrala u finalu svjetskog šampionata, gdje je izgubila od Aleksandre Kosteniuk. A razlika se svake godine još povećavala. Hou Yifan je 10 godina bila na vrhu. Ona je osvojila sve što je bilo moguće i odlučila da živi drugi život. Uglavnom je razumijem. Moguće da će se ona vratiti šahu.
-Sa takvim planovima kako izgraditi lični život?
Aleksandra Gorjačkina-Teško je reći. Prvo meč za svjetsku šampionku, pa onda momci…
(Kraj)

