Piše: Marjan Kovačević
Karavan putuje za novcem
U Emiratima se malo zna o šahovskim zaslugama arapskog sveta i nekadašnjoj slavi. – Turski velemajstor Suat Atalik, uskoro član naše šahovske federacije, govori o tradiciji i uzletu Uzbekistana
Šahovski karavan se uvek kretao za novcem. Od dalekoistočnih dvorova ka evropskim, od državne podrške u političke svrhe do savremenih sponzora na kratke staze. Kada se tradicija državnih klubova kod nas izgubila, umesto klupske pripadnosti došla je pripadnost novcu – gotovo svake godine na drugoj strani.
Sve do kraja 15. veka i otkrića Amerike, jedan od glavnih puteva novca bio je Put svile, mreža karavanskih puteva između Kine i Evrope, od Istočne Azije do Sredozemlja. Negde na tom putu, karavani su poneli sa sobom i drevnu istočnu igru, za koju većina istoričara smatra da je potekla iz Indije, ali deo i dalje podržava teoriju Pavla Bideva da je šah došao iz Kine.
Uglavnom, od arapskog osvajanja Persije u sedmom veku imamo prve pisane dokaze o šahovskoj igri. Pravila tadašnjeg šatrandža danas ne važe, ali deo tadašnjih arapskih rukopisa koji do danas nije izgubio aktuelnost, čine takozvane mansube, umetnički konstruisani šahovski problemi i studije. Najvredniji među njima ostali su zabeleženi u arapskim pričama („Mat Dilaram”) i na umetničkim slikama, a kasnije reprodukovani u evropskim knjigama do kraja Srednjeg veka. Dijagram na fotografiji koju objavljujemo doneo je hiljadugodišnju slavu izvesnom Abu Naimu, iako, posle mnogih reprodukovanja i verzija, nije jasno da li je on bio pravi autor. Arapski rukopisi su zabeležili i danas neshvatiljivo teške probleme, kao što su „duljabije” (dolapije), u kojima se crni kralj progoni u krug oko cele table. Naziv nas podseća da smo reč „dolap” preuzeli iz persijskog (iranskog) jezika. Među autorima mansuba u devetom veku bio je i sin čuvenog Haruna al Rašida, Al Mutasim. Šah je do te mere poštovan, da je unošen i u ime dobrog igrača – Al Šatrandži.
Otkrićem nafte, civilizacijska spirala je, posle pola milenijuma, vratila arapski svet na put novca, kojim je ponovo krenuo i šah. Kada je u Fudžairi, ovog januara, organizovano međunarodno takmičenje u rešavanju šahovskih problema, na predavanjima širom Emirata mali broj šahista i organizatora je znao za nekadašnju arapsku slavu i zasluge u razvoju šaha. O tom delu istorije se ne govori mnogo, važniji je onaj koji počinje otkrićem nafte u 20. veku.
Šahovski problemi su se vratili na mesto postanka iz praktičnih razloga. Šeik je podržao ideju da rešavanje problema vodi boljem snalaženju u novim i nepoznatim situcijama. Za visoke nagrade su se borili mnogi velemajstori: Landa, Safarli, Mageramov, Sargisjan, Hamduši, Komarov, Arensibija, Ševčenko, Kajumov, Jordačesku, Moskalenko … Na svečanom zatvaranju, kakvom mogu da pozavide evropski turniri, prestolonaslednik Fudžaire nam se obratio rečenicom: „Sledeći put im zadajte teže probleme” …
Emirati su i dalje među manje razvijenim šahovskim zemljama na nekadašnjem Putu svile. Prva je krenula i najdalje stigla Kina, vođena zajedničkim planom grupe azijskih zemalja o izlasku na svetsku scenu najbržim putem. Pridružila joj se Indija, ne toliko državnom podrškom koliko na krilima uspeha svog prvog velemajstora i potom petostrukog svetskog prvaka Višvanatana Ananda. Zatim smo videli kako kadeti Azerbejdžana, na čelu s Mamedžarovom i Radžabovom, postaju višestruki evropski prvaci, pa pratili uspon Vijetnama, gde Le Kvang i Nguen Ngok još ne predstavljaju frontalni uzlet.
Jedna od poznatih arapskih mansuba i pogled na savremeno rešavačko takmičenje u Emiratima
Foto J. Visocka
Poslednje zvezde na Putu svile stižu iz Irana i Uzbekistana, gde juniori obaraju rekorde najmlađih velemajstora u svetu. U Iranu radi nekadašnji jugoslovenski reprezentativac Ivan Sokolov i smatra da Alireza Firuža (15) ima mnogo bolje izglede nego omladinski prvak sveta Parham Magsudlu (18) da nasledi Ananda.
U Uzbekistanu je sa juniorima radio Suat Atalik, turski velemajstor koji bi uskoro mogao da pređe u našu federaciju. Kada su mladi Uzbekistanci osvojili Dečiju olimpijadu do 16 godina, dobili su od predsednika automobile, a za uslove koje šahisti imaju u Taškentu, Atalik smatra da su još upečatljiviji od onih u Emiratima:
– Šahovska palata u Taškentu je ogromna i moderna, sa više zgrada i vrtova, još nisam sreo nešto tako. U njoj su gotovo svi zaposleni: stariji velemajstori rade kao treneri, a ženski velemajstori su službenici federacije. Uzbekistan je uvek imao talente, od kojih je Rustam Kasimdžanov najveći. Olimpijska medalja 1992. i titula Kasimdžanova po nokaut-sistemu 2004, bili su veliki podstrek i sada imaju sjajnu generaciju rođenih 2002-05. Nodirbek Jakubojev (16) je trenutno prevazišao Nodirbeka Abdusatorova (14), ali još se ne zna ko će biti bolji.
Jakubojev i Abdusatorov su trenutno drugi i treći na državnoj listi, odmah iza Kasimdžanova, ali tu su i Žavohir Sindarov (13) i Šamsidin Vohidov (16), sve kandidati za reprezentaciju.
Atalik smatra da je slučaj uzleta Azerbejdžana zasnovan isključivo na bogatstvu stečenom naftom, a da, sa izuzetkom Makagonova i Mageramova (ako ne računamo efekat Kasparova, rođenog u Bakuu), nisu imali ni slično uspešnu tradiciju.
U Azerbejdžanu je, pre dve decenije, Medžnun Vagidov objavio izuzetnu knjigu „Karavan mansuba na Velikom putu svile”, u kojoj se prepliću istorija arapskog sveta i šaha, a detaljno se opisuje i Kosovska bitka. U knjizi je detaljno opisano kako je šah pratio civilizacijske tokove i tokove novca, ali i ko se borio da otme taj novac. Bila su dva glavna načina: napadi na karavane i visoke carinske dažbine.
S naftom se vratio novac, ali i njegova tamna strana. Globalno su to već osetile zemlje na Putu svile, a pojedinačno i autor pomenute knjige. Kao naftni inženjer u Bakuu, Vagidov je stradao 30. aprila 2009. u terorističkom napadu na – naftnu kompaniju…
Marjan Kovačević
(Kraj)
(Preneseno iz POLITIKE)
POTPIS ZA FOTOGRAFIJU
