Velemajstor Milan Draško: Monmartr (1. nastavak)

Komentar urednika Šah -mat liste:

Konačno opet novi serijal već oprobanog šahovskog pisca velemajstora Milana Draška i to u onom stilu koji ga je karakterisao u ranijim tekstovima. Čitaoca uvlači u atmosferu zanosnih pariških ambijenata, jakih emocija, romantičnih sjećanja, sve to isprepleteno sa šahovskim događajima. Oživljavaju pariški trgovi i bulevari, ulični artisti i zanosni ambijenti. Autor velemajstorski prepliće šahovsku umjetnost sa opisom veličanstvenih pariških trgova,  galerija, muzeja oživljavajući čitaocima ambijent i duh Pariza.
Serijal koji ne smijete propustiti!


Komentar autora, velemajstora Milana Draška:

Prošlo je osam godina od najsveobuhvatnije posjete Monmartru.

Osjetio sam neko iskonsko zadovoljstvo i sve opisao u knjizi “Putujući sa figurama”.

Iznenada osjetih neodoljivu želju da napišem drugačiju verziju, u nadi da je dugogodišnja posvećenost literaturi bila blagotvorna.

Tekst je pisan malo opuštenije, slobodnije. Teško je zamisliti novu knjigu bez odsjaja obožavanog grada!

Nemjerljivo je zadovoljstvo ponovo oživjeti  ambijent Monmartra i šahovski kutak u Luksemburškom parku.

Monmartr

(Prvi nastavak)

Bazilika Sakr Ker

„Ako ste imali sreće da živite u Parizu kao mlad čovek, onda gde god da odete tokom svog života, on ostaje sa vama, jer Pariz je pokretni praznik“. (Hemingvej)

Koračajući Bulevarom „Rochechourt“, udaljavam se od Pigala i Mulen Ruža. Rano popodne, žurim prema brdu Monmartr, vječitoj inspiraciji turista i umjetnika. Iza mene ostaju mali parkovi, prodavnice suvenira i diskretni glamur koji oživljava noću. Pogled na elegantnu baziliku Sakr-Ker uvijek izaziva ushićenje. Gužva ispred uspinjače, nije lako savladati 300 stepenica do brda Monmartr. Lagano se penjem prema bazilici, trava i drveće ugađaju mom oku i nekako smiruju. Pri vrhu stepenica popločana ulica kuda upravo prolazi mali voz pun turista koji isijavaju radost. Polazi svakih trideset minuta sa Trga Pigal.

Na stepeništu ispred bazilike veoma lijepa slika; muzičar sa gitarom pjeva baladu „Cecilia“ (Cecilia, You’re breaking my heart), mladi turisti sjede na stepenicama, opušteno slušaju, posmatrajući grad. Zamolio sam djevojke sa Dalekog Istoka da me fotografišu ispred bazilike, a nešto kasnije, mladi par iz argentinskog grada Kordoba želi da ih fotografišem za uspomenu na Monmartr. Na jednom turniru u Kalabriji stalno sam pjevušio „Don’t cry for me Argentina“ (Ne plači za mnom, Argentino), koju je pjevala Madona u filmu „Evita“. Kada nas muzika preplavi, prva asocijacija je zaljubljenost. Na turniru u Aosti, središtu najmanje italijanske pokrajine Dolina Aoste, stalno sam vrtio pjesmu „Crvene jabuke“: „Zapjevaj našu pjesmu/meni i tebi riječi poznate/čekam te na starom mjestu/tamo gdje ljubav počinje“. S radošću se sjetih balade sarajevskog benda i beskrajno simpatične Rozane i njene posjete hotelu „Europa“ u srcu Aoste.

Romantični nastavak lijepe priče započete jednog davnog ljeta u Varalu (Pijemont). Eh, Varalo! Toplo julsko veče. Sjedimo na zelenoj klupi ispred crkve okružene čempresima. Odavno smo trebali krenuti jer Boris Spaski priređuje simultanku ispred teatra „Civico“, na centralnom trgu „Vittorio Emanuele II“. Rozana je naslonila glavu na moje grudi. Odnekud dopiru zvuci pjesme Mrs. Robinson (Simon&Garfunkel), muzičke teme iz filma „Diplomac“, sa Dastin Hofmanom u glavnoj ulozi.

Iako se poznajemo samo sedam dana, vezani smo nekim finim nitima. Lagano podiže glavu i gleda me ravno u oči. Kako su lijepe njene tamne oči, i duga, crna kosa! Govori mi tiho, stidljivo:“Osjećam da se zaljubljujem, prvi put u životu“! Divan trenutak! A na trgu, Boris Vasiljevič i njegova treća supruga Marina slušaju riječi dobrodošlice. „Šahovski Puškin“ svojom otmjenošću i harizmom oplemeni svaki prostor na kome se pojavi. Sa brda „Sacro Monte“, iznad grada, dopire neobična svjetlost. Rozana mi poklanja još jedan kratki poljubac i jedinstveni osmijeh, odlazeći da pomogne porodici Hugoni, organizatorima šahovskog festivala. Moje srce treperi i voli!

U zanosnom pariskom ambijentu naviru samo lijepa sjećanja. Prvi dan proljeća 2011. godine, sunčano vrijeme kao iz snova. Turisti iz cijelog svijeta, nasmijana lica, i vedrina koju isijavaju zaljubljeni parovi. Stendal je pisao da su muškarci sa 48 godina posebno zanimljivi damama! Neobično razmišljanje! Iako sam u „idealnom dobu“, niko me, naravno, ne konstatuje. Mladost je neprocjenjivo blago. Divni Preverovi stihovi prizivaju nježne trenutke iz mladih godina.

„Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund večnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednog zimskog praskozorja
U parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda”

(„Bašta“-Žak Prever)

Istina, u zrelom dobu „susret“ sa umjetnošću izaziva istinsko uzbuđenje, kao nekad randevu sa šarmantnom djevojkom. Doživljaj ljepote je suptilniji.

Sjećam se prve posjete Monmartru (2004.) i po tome što sam nakon duge šetnje ostvario svoju najljepšu pobjedu na tri pariska turnira (2004-2006). Igrajući  sa jednim od favorita Međunarodnog šampionata Pariza, velemajstorom Murtašem Kažgeljejevom (Kazahstan, 2598), osjetih iznenadni nalet inspiracije. Pogledajmo završne akorde lijepe simfonije.

Dijagram:
Bijeli: Kd3, Tb2, Sd4; pješaci: a5, e3, f4, h6;
Crni: Kd6, Tg8, Lg2; pješaci: a6, f6, h7;

Bijeli figure dominirale su tablom već od 18. poteza, čekao se završni udarac. Slijedilo je
66. Tb6-Ke7 67. Sf5-Kf7 68. e4-Td8 69. Ke3-Lh3 70. Ta6-Kg6 71. Se7-Kf7 72. Ta7-Te8 73. Sd5-Kg6 74. Tg7-Kh6 75. Th7 1:0.

Sat vremena prije početka turnira sjedio sam sa rođakom Uglješom u bašti restorana, pored „Centra Žorž Pompidu“, popularnog Bobura. Na inicijativu bivšeg francuskog predsjednika Žorža Pompidua počinje gradnja Centra, koji će 31. januara 1977. otvoriti tadašnji predsjednik Valeri Žiskar D’Esten. Na otvaranju, zli jezici su predviđali fijasko. Brojni Parižani su ismijavali tu „rafineriju“ koju su zamislili italijanski i britanski arhitekti, sa lavirintom izloženih cijevi i fasade, izbrazdane džinovskim stepenicama. Međutim, neki su shvatili da prisustvuju značajnom događaju. „Centar je u ove četiri decenije dočekao, iznenadio, zaveo, isprovocirao, zapitao, uzbudio gotovo 200 miliona posjetilaca i organizovao više od 300 izložbi“. (Lela Milivojević-„Kaleidoskop“) Među najposjećenijima su Dali 1979/80 i 2012/13, Matis 1993, Kandinski, Kuns, Lihtenštajn, Sulaž i opet Anri Matis, 2012. godine.

Posmatramo ulične artiste koji su izvodili bravure na kosoj pozornici. Često ih možete vidjeti na  ulicama i trgovima Pariza. Najviše sam uživao na Sen Mišelu, ispred čuvene fontane, i u blizini Notr Dama, kod „Pont au Double“. Izvodili su nevjerovatne akrobacije i plesali, a posjetioci stalno pristizali i aplaudirali. Uskoro počinje turnir, a mi još ne znamo gdje se tačno nalazi sala. Odjednom me uhvati strah da je nećemo pronaći! Toliko sam želio debitovati na pariskoj šahovskoj sceni. „Ništa ne brini, veoma smo blizu. Našao sam ulicu na karti“. Sjećam se kako mi je znalački pokazao grad jedne aprilske večeri 2001. godine, kada sam bio na proputovanju za Mec. Shvatih tada da su moja saznanja o Parizu prilično površna, uostalom, bio je to premijerni boravak. „Pariz nema centra“! Malo me iznenadiše njegove riječi. Čovjek bi pomislio da je centar Pariza Avenija Jelisejska polja, od Trijumfalne kapije do Trga Konkord. Grad u kome se ljepota rasipa na svakom koraku i po tome je osoben.

Samo dvjesta metara od Centra Pompidu i oko trista od Luvra, nalazilo se zdanje „Bourse de commerce“, sa atraktivnom kupolom. Ušli smo unutra, ugledavši glavnu organizatoricu turnira, gospođu Izabelu Bonvalo. Tako je počela opčinjenost „Gradom svjetlosti“.

Veličanstven pogled sa platoa ispred bazilike „Sakr-Ker“ na krovove Pariza. Daleko, u lakoj izmaglici, nazirali su se simboli grada. Blistavo sunce uljepšava utisak, ovakve slike zauvijek se pamte. Zanimljivo,  Bobur se najlakše uočava zbog bogatstva boja. Brdo Monmartr (127 metara), u sjevernom dijelu grada, najvjernije čuva ambijent i duh starog Pariza, sa živopisnim ulicama, starim kućama i restoranima, malim trgovima, galerijama i muzejima.

„Sacre-Coeur, egzotična mješavina arhitekture, lucidna francuska ideja, koja probija kroz sve pijanstvo i ostavlja te da bespomoćno plivaš u prošlosti, u nekom fluidnom snu, od kojega si potpuno budan, a opet ti ne razapinje živce“. („Rakova obratnica“-Henri Miler)

Baziliku je projektovao poznati francuski arhitekt i restaurator Pol Abadi, u rimsko-vizantijskom stilu. Izgradnja je počela 1875. godine, ali devet godina kasnije, arhitekt umire. Do završetka radova 1914. izgradnju katedrale  nadgledalo je pet renomiranih arhitekata.  Prva crkvena služba u rimokatoličkoj crkvi impresivne ljepote održana je 1919. godine. Uprkos zagađenom vazduhu u Parizu, bazilika je uspjela zadržati svjetlucavo bijelu boju. Izgrađena je kamenom iz Šato Landona, male opštine u južnom dijelu Pariza. Kada pada kiša, ova vrsta kamena luči kalcit koji djeluje kao izbjeljivač. Temelji crkve duboki su 33 metra, a najviša kupola  visoka 85 metara.

Pred ulazom stoji čovjek u crnoj pelerini, sa neobičnim šeširom na glavi. Obraća se turistima, koji zbunjeni odgonetaju da li je to turistički animator ili obični komedijaš. Originalni vitraži i zlatni mozaici dominiraju unutar bazilike. U apsidi bazilike nalazi se mozaik sa prikazom Isusa Hrista sa raširenim rukama, jedan od najvećih svjetskih mozaika. Veličanstveno djelo izradio je Lik-Olivje Merson, akademski slikar i ilustrator, 1922. godine.

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško

Оставите одговор