Piše: Viktor Volodin, internacionalni majstor
Kada sam saznao za tragičnu smrt Eduarda Dubova, dugo nisam mogao da zaspem, prisjećajući se brojnih susreta – bili smo često u kontaktu od 1982 do 1994 godine. Želim da podijelim uspomenu na Edvarda Ljvoviča.
Mogao bih da napišem knjigu o komunikaciji sa ovom zadivljujućom osobom. Opisaću dvije epizode o kojima do sada nisam govorio.
Poznati majstor Sergej Gorelov mi je preporučio da potpuno promijenim repertoar otvaranja, kako bih prema njegovim riječima, na visokom nivou temeljito poznavao svoja otvaranja. Odlučio sam u tu svrhu da odigram dva turnira u dopisnom šahu, počevši od 1986 godine, kako bih proučavao nove šeme – u polufinalu šampionata Moskve i četvrtfinale šampionata SSSR-a.
U finale šampionata Moskve se kvalifikovao jedan šahista sa normom majstorom sporta SSSR-a. Ja sam u polufinalu završio na drugom mjestu i nije mi bilo dozvoljeno da igram u finalu šampionata Moskve od strane Komisije za dopisna takmičenja, iako je pobjednik igrao van konkurencije.
Predsjedništvo Šahovske federacije Moskve, kojem sam se obratio, odlučilo je da mi dozvoli da igam u finalu. I sad pred očima vidim sliku Dubova koji je povišenim glasom pitao predsjednika komisije za dopisni šah: “A zašto ste organizovali polufinale, ako se niko odatle ne plasira u finale?”
Ali nije mi bilo suđeno da ispunim normu majstora sporta SSSR-a u finalu 1988-1989, jer sam bio diskvalifikovan od strane Komisije za dopisna takmičenja Šahovske federacije Moskve (i isključen iz finala kada sam imao 7 poena iz 8), što je automatski značilo diskvalifikaciju sa kružnog turnira.
A desilo se sledeće. Majstor Ilja Frog koji je igrao na dopisnom turniru stalno je pozajmljivao novac za piće od mene, I kada je iznos dostigao 50 rubalja rekao mje je: “Ja ću od tebe da izgubim, I mi smo kvit.” Odgovorio sam mu: “Meni to nije potrebno! Kao prvo, ja sam praktično već ispunio normu majstora, a kao drugo, ako bih se složio definitivno će me diskvalifikovati.” Ali Ilya nije htio ništa da sluša!
Pet mjeseci kasnije kada sam poslao sudiji formulare partije, on je zatražio razglednice koje potrvđuju prepisku. Ja ih nisam poslao i bio sam diskvalifikovan.
Kad je Dubov, koji je dobio materijal o mojoj diskvalifikaciji došao do mene kući, i vidio razglednice koje potvrđuju prepisku sa Frogom, iznenadio se: “Što im nisi pokazao prepisku?” Odgovorio sam: “Oni bi ih mogli uništiti, i kasnije ne bih mogao ništa da dokažem!”
Još se sjećam iznenađenog lica predsjednika Komisije za dopisni šah Šahovske federacije Moskve na predsjedništvu kada sam mu pokazao prepisku sa Frogom (Frog se nije očigledno sjećao, zbog alkohola, dopisnica koje su mu stizale u poštanski sandučić!).
A titulu majstora sporta SSSR-a sam ionako dobio 1990 godine, ispunivši normu na kružnom turniru i pokazao Dubovu rejting 2400 što je bilo neophodno za dodjelu titule.
Put koji je počeo čertvrtfinalom šampionata SSSR-a 1986 godine, doveo me do titule velemajstora dopisnog šahai 2002 godine (premašio sam normu za jedan poen), što se takođe ne bi dogodilo da Dubov nije poništio odluku o diskvalifikaciji 1989 godine.
Sjećaću se Eduarda Dubova dok budem živ.
