Moskva 2003.

Nemoguće je zamisliti Klub tih dana bez Aleksandre Aleksejevne Koroljove, koja je radila gotovo od samog osnivanja. Šura Koroljova nije samo otvarala i zatvarala Klub, dijeleći šahove, satove i formular, – ona je bila punopravni član velike šahovske porodice. Poznavala je sve: Romanovskog, Botvinika, Keresa, Duz-Hotimirskog, Levenfiša, Kana, Majzelisa. Sjećala se još mladih takmičenja Spaskog, Talja, Gurgenidzea, Neja. Šura je znala sve o domaćim poslovima šahista, zdravlju njihovih supruga, rođendanima djece, jubilejima i porodičnim praznicima.

Šura Koroljova je jedva poznavala šahovske poteze, ali za mnoge je bila neporecivi autoritet. Tokom odigravanja partija za svjetsko prvenstvo, u improvizovanom klubskom press-centru često su stizali pozivi nestrpljivih navijača: „Kakva je pozicija?“ Obično bi slušalicu podizao majstor Solovjev. Ako bi Volođa oklijevao s odgovorom: „Položaj je i dalje složen“ ili „završnica je nejasnog karaktera“, mogao je čuti nezadovoljan glas: „Ako ne možete dati procjenu pozicije, pozovite Šuru Koroljovu!“

Čitava šahovska Moskva je poznavala Šuru. Svake večeri iz stotina grudi izbijao je tužno  „ah!!!“, kada bi tačno u jedanaest, nakon ponovljenih upozorenja da je vrijeme za kraj, a i da je Klub otvoren sutra, prekosutra i dan nakon toga, Šura donosila radikalnu odluku – isključivala svjetlo! Još nekoliko minuta su se figure mogle pomjerati napipavanje u mraku, čuo se još žamor šahovskih satova, ali postepeno je sve utihnulo. Posljednji posjetioci spuštali su se kamenim stepenicama, garderoberke su stajale ispod grleći gomile kaputa, a masa se razilazila prema stanicama metroa „Kropotkinskaja“ i „Arbatskaja“ i stajalištima trolejbusa.

Rijetki prolaznici, zatečeni u ovo kasno vrijeme na Gogoljevskom bulevaru, čuli su djelimične, uzbuđene razgovore:

„Pozicija je bila — ma, stavi je pravo u čorbu! Uz to se naš Serjoža sasvim ukočio, a zastavica na satu mu se podigla do te mjere…“ — „A moj je, znaš, počeo da suši bukvalno od prvih poteza, i takva riba je stajala na tabli! Onda sam ga, naravno, u završnici prešao. Ali i ja sam pametan: stani, budalo, razmisli! A ne — u petom satu sam sasvim izgubio glavu, napraviо takve gluposti da u odloženoj…“ — „A ja, zamisli, zamalo se nisam doigrao do Zugcvangoviča, pa mi on topa poklonio niotkuda…“

Ili nešto sasvim čudno: „Pa po čemu je tvoj konj bolji od mog lovca? Ma kakve slabosti, tvoj tata je go k’o sokо, još mu je i po sedmom redu skraćeno…“

Svijet šaha tog vremena stvorio je svoj poseban, zvonki jezik, sastavljen od asocijacija i citata, često namjerno iskrivljenih, šala, posuđenica iz gradskog žargona, kriminalnih izraza i fraza. Taj jezik, s obaveznim elementom improvizacije, stalno se obnavljao i bio je teško razumljiv onima koji nisu bili upoznati s tim čudesnim svijetom.

„Ne Lasker, previdjeće”, govorio je Kunicа, miljenik izmajlovskih šahista, igrajući blic s mladim potpukovnikom koji je nervozno gnječio neupaljenu cigaretu među prstima. I dok je rokirao, neoprezno bi dodao: „Dok se mi okrenemo.“

„Ša, djeco, ša, tata je skinuo pojas!“, smirivao je svoje drugove koji su pratili igru i primijetili da je potpukovnik napravio kobnu grešku. Pogledavši na bedž učenika artiljerijske akademije, Kunicа je svečano, levitanskim glasom, objavljivao: „Oruđa postavljena na mjesto!“ – i, proglašavajući šah svom zatečenom partneru: „Plus za vas, perfekt. Šah in šah Irana Mohamed Reze Pahlavija“, vještim pokretom bi na sljedećem potezu uklonio damu s table i, mašući njome u zraku, dodao:
„I kraljica Soreja!“

„Stojim plus četiri“, sažimao je privremeni rezultat, dok je protivnik, potreseno klimao glavom, postavljao figure za novu partiju. „Nije li vrijeme da idemo kući, Artamoša?“, pitao je Kunicа svog prijatelja koji je igrao pored njega.

„Samo malo pričekaj, još ću profesoru ugraditi par poteza, pa idemo“, odgovarao je Artamoša, pitajući zauzvrat partnera, koji je nastavio mučiti nevinog pješaka u potrazi za spasom koji više nije postojao: „Pa, hoćemo li početi igrati dopisni šah?“

„Mat!!!“ – dopirao je pobjednički krik s drugog kraja sale, što je značilo prekoračenje vremena kod nekoga. Ovdje su se borili profesionalci blica, stalni gosti šahovskih paviljona u Sokolnicima i Izmajlovskom parku, koji su zbog nadolazećih jesenskih hladnoća prešli u Klub. To su bili iskusni borci, snažni prvokategornici, ponekad i kandidati za majstora, sa isprobanim repertoarom otvaranja, vlastitim šemama, koji su igrali između sebe i s ljubiteljima u vrtovima, parkovima, a zimi u raznim dvorcima i domovima kulture, te naravno, u Klubu. Igrali su, uglavnom, brzo.

„Ograničimo prijetnju Šveđaninu!“, dok je postavljao lovca na d3, objavljivao je mladić koji je igrao bijelim figurama.

„Ništa, ništa, đavo nije tako strašan kao njegov mališan“, odgovarao mu je protivnik, premještajući kralja na sigurno mjesto, muškarac srednjih godina s dubokim zaliscima, po izgledu vječiti student.

Partner je takođe rokirao, neprimjetnim pokretom obe ruke istovremeno premještajući kralja i topa. „Jednom rukom, jednom rukom“, prigovarao je vlasnik crnih figura, dodajući poznatu poslovicu: „Napadaj ili ne napadaj, svejedno ćeš dobiti.“

„A mi ćemo poduprijeti rezerve glavnog zapovjedništva“, reagovao je munjevito njegov protivnik, uvodeći u borbu daminog topa.

«A mi ćemo učvrstiti osvajanja Oktobra», – držao je svoju varijantu crni, braneći nepotrebnog pješaka na d4, koji, inače, nije igrao nikakvu ulogu.
«Vama šah, čitaoce!» – s udarcem sklanjajući pješaka s h7, objašnjavao je mladi čovjek.
«Od šaha još niko nije umro», – saopštavao je «student», bacajući lovca u kutiju za figure, – nema li još? I šta, Aljehin se našao?»
«Aleksandar Aleksandrovič Aljehin preporučio je u ovoj poziciji dati šah konjem», – nastavljao je igrač bijelim, uz odobravanje smijeha publike. Ipak, nisu svi bili optimistični. Stariji čovjek, sudeći po mišjoj  boje kape koja je služila na željeznici, ponavljao je, njihajući se, zagonetne riječi:
«Koliko sam te učio: prvo – kočnica, pa onda – jaska. Ali prvo – kočnica…»
«Bio je ranjen u čelo, pa je sišao s uma od rane», – povlačio je kralja na g5 hladnokrvni branilac.
«Da on vlasti ne priznaje», – na to mu je odgovarao protivnik, spuštajući damu na f5.
«Podajem subotom. Dođite sutra!» – braneći lovcem ugroženo polje, odgovarao je «student». I, zadovoljan postignutim efektom, podigao oči ka publici: «Malo se mučila starica u zločinačkim rukama. Odvedite starca! Sipajte antifriz! Ko je na redu?» Potom, obraćajući se zamišljenom protivniku, nagnuo se nad tablu: «Aaa, ne voliš…»
«Koja je vaša kategorija, drug?» – pitao je novog partnera, pjegavog crvenokosog čovjeka u naočarima, iako se vidjelo da se dobro poznaju i pitanje je postavljeno više zbog publike.
«Ah, peti, nepovjereni? Tako sam i mislio.» I komentarisao je prvi potez novog protivnika 1.b4: «Svako brlja kako mu je volja, kako je govorila žena Laskera», – i, uzdahnuo, dodao: – «I bila je u pravu, pokojnica!»

(Nastaviće se)