
Moskva 2012
O Baturinskom
Početkom 1971. godine, umjesto M. Bejlina, koji je otišao sa dužnosti, za načelnika Šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta imenovan je Viktor Baturinski, penzionisani pukovnik pravne službe, koji je prije toga dugi niz godina služio u vojnom tužilaštvu. Bio je solidan kandidat za majstora; 1945. godine igrao je u polufinalu prvenstva SSSR-a, a 1946. učestvovao je u finalu prvenstva Moskve, gdje je pobijedio V. Smislova, čime se veoma ponosio.
Baturinski je važio za Botvinikovog biografa. Objavio je trotomno izdanje njegovih partija, a njegovo imenovanje na mjesto načelnika odjeljenja nije prošlo bez podrške patrijarha našeg šaha. Unaprijed mogu reći da su se ubrzo posvađali: Baturinski je prestao da se povinuje Botvinikovim „dragocjenim uputstvima“, pa je ovaj glasno izjavio: „Moja noga neće kročiti u Centralni šahovski klub dok tamo sjedi Baturinski!“ A Baturinski je tim klubom upravljao najmanje deset godina.
Kakve, međutim, veze ima Centralni šahovski klub, kada je Baturinski postavljen za načelnika odjeljenja u Sportskom komitetu? Stvar nije bila samo u tome što se to odjeljenje nalazilo u prostorijama Centralnog šahovskog kluba. Odlukom Sportskog komiteta Baturinski je postavljen i za njegovog direktora, čime su objedinjene dvije potpuno nespojive strukture – državna (odjeljenje Sportskog komiteta, čiji su zaposleni primali državnu platu) i samofinansirajuća (klub, čiji su zaposleni morali sami da obezbjeđuju sredstva za svoj rad). Ali, kako se kaže, svoj čovjek – svoj gospodar.
U praksi je klub zapravo pretvoren u organizacionu jedinicu Sportskog komiteta i počeo je da prima budžetske subvencije.
Na mjestu direktora kluba Baturinski je naslijedio majstora Borisa Naglisa, koji je, kao što sam već pričao, pao u nemilost zbog afere sa „živim šahom“. Ironijom sudbine, njihovi putevi već su se jednom ranije ukrstili.
Krajem četrdesetih godina vojno lice Naglis bilo je represirano i završilo je u Gulagu. Bio je uvjeren da je za to kriv njegov oštar jezik. Kada je Naglisov brat poslao pismo vojnom tužilaštvu sa molbom da se predmet preispita, jer je Naglis u stvarnosti bio nevin, negativan odgovor, u kojem je tvrdilo da nema osnova za preispitivanje slučaja, potpisao je upravo V. Baturinski! Ipak, poslije Staljinove smrti Naglis je bio oslobođen i rehabilitovan.
Revnosni službenik, nenadmašan majstor u pisanju raznih vrsta izvještaja, službenih zabilješki i pisama, Baturinski je brzo stekao autoritet i zadobio povjerenje rukovodstva Sportskog komiteta, naročito njegovog predsjednika S. Pavlova.
Jedna od prvih mjera koje je Baturinski sproveo bio je meč Petrosjan – Korčnoj. Ovo takmičenje održano je u čuvenom Domu pisaca u Ulici Hercena. Tamo se Viktoru Davidoviču dogodila jedna manja nezgoda.
Jednom prilikom, tokom partije, u pres-centar meča, „svetinju nad svetinjama“, gdje su pristup imali samo upućeni, ušao je akademik Josifjan, konstruktor lunohoda i Petrosjanov komšija sa vikendice.
Ugledavši nepoznatog čovjeka, Baturinski je odmah pojurio prema njemu.
– Kako ste dospjeli ovamo?
Pomalo zbunjen, akademik je počeo da pretura po džepovima pantalona.
– Odmah napustite prostoriju! – insistirao je Baturinski. – Ulaz ovdje neovlašćenima je zabranjen!
– Samo trenutak, samo trenutak! – smirivao ga je Josifjan, nastavljajući da pretura po džepu, a onda je iznenada izvukao zlatnu zvijezdu na vrpci. Takvom revnosnom službeniku kao što je bio Baturinski nije trebalo objašnjavati da pokušava da udalji važnu ličnost – Heroja socijalističkog rada.
– Dobro, dobro, ostanite! – rekao je mašući rukama.
Meč Petrosjan – Fišer
Sa Tigranom Petrosjanom upoznao sam se još kao mladić, 1946. godine. Kada se preselio u Moskvu, sprijateljili smo se. Na njegovom vjenčanju, Andre Lilijental i ja predstavljali smo mladoženjinu stranu. Pedesetih godina provodili smo mnogo vremena zajedno, i to ne samo uz šah. Dočekivali smo Novu godinu, odmarali se i skijali.
U početku je Petrosjanov trener bio Lilijental, koji je u velikoj mjeri doprinio njegovom usponu među kandidate za titulu svjetskog prvaka. Kasnije je njegovo mjesto zauzeo Isak Boleslavski. Zajedno sa Aleksejem Suetinom pomogao je Petrosjanu da 1963. godine pobijedi Botvinika, a 1966. godine da u prvom meču sa Spaskim uspješno odbrani titulu svjetskog prvaka. Međutim, tokom njihovog drugog meča 1969. godine između Tigrana i njegovih trenera izbio je sukob.
To se dogodilo u drugoj polovini meča, kada je rezultat bio 9,5 : 8,5 u korist Spaskog, ali je do kraja ostalo još šest partija, a neriješen ishod meča bio bi dovoljan da Tigran zadrži titulu svjetskog prvaka. U tom trenutku napetost borbe dostigla je vrhunac i njegovi živci nisu izdržali. Tokom priprema za 19. partiju Petrosjan se toliko uznemirio da je otjerao trenere. Tu partiju je doživio težak poraz, nakon čega je sudbina meča bila praktično odlučena. Kasnije se Petrosjan pomirio sa Suetinom, ali su odnosi sa Boleslavskim zauvijek bili prekinuti.
Poslije pobjede nad Korčnojem Petrosjana je u finalnom meču kandidata čekao susret sa Fišerom, koji je prethodno ostvario dvije ubjedljive pobjede rezultatom 6:0 – prvo protiv Tajmanova, a zatim protiv Larsena. Bilo je jasno da princip „jednog uboda“ ovdje neće uspjeti. Fišer je bio u usponu i jedan poraz ga sigurno ne bi izbacio iz ritma. Ipak, vjerovali smo da bi taktika obuzdavanja, koju je Petrosjan primjenjivao protiv agresivnih protivnika, mogla biti uspješna i protiv Amerikanca. Zadatak je bio izdržati Fišerov početni nalet, što nije pošlo za rukom ni Tajmanovu ni Larsenu. A poslije – šta bude, biće!
Neposredno prije odlaska u Buenos Ajres, gdje je meč trebalo da bude odigran, dobili smo pismo moldavskog šahiste V. Čebanenka. U njemu je bila predstavljena analiza jedne varijante Sicilijanske odbrane, koju je Fišer često igrao bijelim figurama, uz prijedlog važnog pojačanja igre za crne. Provjerili smo analizu – sve je bilo tačno, pa smo tu varijantu uvrstili u svoj repertoar. Osim toga, Petrosjan je „u svom prtljagu“ imao i čitav niz sopstvenih iznenađenja u otvaranju.
U pripremama Tigrana za meč trebalo je da učestvuje i Korčnoj. Zbog toga je doputovao kod Petrosjanovih na vikendicu. Međutim, baš toga dana igrao je „Spartak“, pa je Tigran žurio na fudbalsku utakmicu. Ostavivši Korčnoja da sa mnom analizira jednu poziciju iz otvaranja otišao je na stadion Lužnjiki.
To je razljutilo Viktora. Odbio je da pomaže Petrosjanu i vratio se u Lenjingrad.
U Buenos Ajres otputovali smo u sljedećem sastavu: Petrosjan sa suprugom, Suetin i ja. Za vođu delegacije imenovan je Viktor Baturinski, koji je upravo bio postavljen za načelnika Šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta, a istovremeno i za direktora Centralnog šahovskog kluba.
(Nastaviće se)