
Moskva, 2005.
Razmišljanja o šahovskom vaspitanju
Zaslužni trener SSSR-a Alexander Koblenc prisjećao se kako je postao mentor Mihailu Talju.
„Krajem četrdesetih godina održavao sam u svečanoj sali 22. srednje škole u Rigi svoj prvi šahovski čas za mlade igrače. Demonstracionoj tabli prišao je mršavi dječak sa neobično dobrim velikim crnim očima. Figurama je rukovao sa nevjerovatnom lakoćom.
Nije me toliko zadivila brzina kojom je riješio zadatak, koliko nagla promjena koja se dogodila čim je stao pred tablu. Dječak se potpuno preobrazio – odjednom je postao izuzetno ozbiljan.
Kasnije sam saznao da je Miša Talj, kako se dječak zvao, bio golman fudbalskog tima svog razreda, školski šampion u damama i istovremeno jedan od najaktivnijih članova šahovskog kluba Doma pionira, koji je vodio veliki entuzijasta Janis Kruzkops. Saznao sam i da Miša veoma voli muziku, naročito djela Pyotra Tchaikovskog i Frédérica Chopina.
Nije me iznenadilo što se moj novi poznanik brzo vezao za mene. Nije propustio nijedno predavanje, a sate i sate provodio je kod mene kod kuće ili na vikendici. Možda mu je odgovarao moj način rada, a možda mu je bilo prijatno da uči od jedinog šahovskog majstora u tadašnjoj Letoniji i četvorostrukog prvaka republike.
Kako god bilo, meni je rad sa Mišom donosio veliko zadovoljstvo. Privlačili su me njegova strastvena i potpuno predana ljubav prema šahu, nevjerovatna marljivost i izuzetno oštro kombinaciono oko.
Kada bismo nasamo analizirali partije velemajstora ili pojedine pozicije, oduševljavali su me njegovi zreli zaključci i duboko razumijevanje igre. Toliko bismo se zanijeli radom da nismo primjećivali kako prolazi vrijeme – šest, sedam, pa i više sati.
Ali čim bi se našem malom svijetu slučajno pridružila treća osoba, Talj bi se promijenio. U očima bi mu se pojavio nestašan sjaj, počeo bi da se šali, pravi grimase i pozira. Tada je dalji rad postajao nemoguć.
Sa jedanaest godina Miša je stekao četvrtu kategoriju, a dvije godine kasnije drugu. Ubrzo je uvršten u omladinsku reprezentaciju Letonije. Igrao je na posljednjoj tabli, a njegov rezultat – jedna pobjeda, dva remija i jedan poraz – pokazivao je da tada nije zasluživao višu poziciju u timu.
Godine 1950. mladi šahista stekao je prvu ktagoriju. Već naredne godine učestvovao je na prvenstvu Rige. Ja sam postao šampion glavnog grada Letonije, dok je moj učenik podijelio mjesta od jedanaestog do četrnaestog. Ipak, uspio je da me pobijedi u završnici u kojoj je imao pješaka manje.
U jesen 1951. godine nastupio je na omladinskom prvenstvu SSSR-a i osvojio svega 3,5 poena iz 9 partija.
Dešava se i to da veliki šahista započne svoj put veoma skromno. U svakom slučaju, eprvi uspjesi bili su znatno skromniji od uspjeha Borisa Spaskog, a da i ne govorimo o Robertu Fischeru.“
Uvijek me je kod Miše oduševljavala njegova plemenitost i kristalna poštenost. Godine 1952. obojica smo igrali na prvenstvu republike. Da bih postao šampion, morao sam po svaku cijenu da prestignem lidera, Marka Pasmana. Uprkos našem prijateljstvu, Miša je u partiji protiv mene na samom kraju turnira časno ispunio svoju sportsku dužnost i izborio remi. Prvak je postao Pasman.
Sjećam se još jednog slučaja. Godine 1953. borili smo se za prvo mjesto. U toj partiji do izražaja je došao glavni nedostatak mladog šahiste – brzopletost. Već u otvaranju previdio je pješaka na b6, ali je istovremeno pokazao i svoju sposobnost da naglo zakomplikuje poziciju i protivniku stvori maksimalne probleme.
Tražeći najbolje nastavke, upao sam u strašan cajtnot i prestao da vodim zapisnik partije. Zbunjeno sam gledao u svoj formular pokušavajući da utvrdim koliko mi je još poteza ostalo do vremenske kontrole, kada sam iznenada čuo Mišin blag i miran glas:
– Maestro, ostalo vam je još šest poteza.
Partiju sam dobio, ali je prvak Letonije postao Talj, dok sam ja morao da se zadovoljim drugim mjestom.
Iz godine u godinu Mihail Talj je postajao sve jači, ali se njegov talenat prvi put u punom sjaju pokazao na kvalifikacionom turniru za 24. prvenstvo SSSR-a, održanom u Tbilisiju. Tamo je, kako su pisali strani novinari, na šahovskom nebu zasijala nova zvijezda.
Često se može čuti pitanje:
„Koliki je doprinos trenera u formiranju stila velikog šahiste?“
To je teško pitanje i često su me piTalji kako sam radio sa Taljem. Međutim, Max Euwe mi nikada nije postavio to pitanje. Umjesto toga, poslao mi je svoju fotografiju sa posvetom:
„Mom starom prijatelju A. Koblencu, koji ima velike zasluge pred šahovskim svijetom za otkrivanje i razvoj šahovskog genija Mihaila Talja.“
Što se tiče „stvaranja“ genija, podsjetiću na riječi velikog pedagoga Heinricha Neuhausa, učitelja genijalnog Sviatoslava Richtera:
„Genije se ne može stvoriti – može mu se samo pripremiti tlo za razvoj.“
Veze koje povezuju trenera i njegovog učenika toliko su suptilne i neuhvatljive da je nemoguće tačno procijeniti koliki je trenerov doprinos razvoju talenta. Jedino što sebi mogu pripisati kao zaslugu jeste to da sam ipak dao određeni doprinos razvoju Taljevog talenta.
Kada je 1967. godine časopis „Šahmati v SSSR“ učesnicima Moskovskog međunarodnog turnira postavio pitanje:
„Koja je knjiga na vas ostavila najveći uticaj?“,
Talj je kao odgovor naveo moj udžbenik.
(Nastaviće se)